Nikada prije, a vrlo vjerovatno, nikada poslije Tita, na našim prostorima se nije dostojnije živjelo
Piše: Almir Methadžović
Tacno.net
Ovih dana će se u Meksiku obilježiti dvadeseta godišnjica smrti Lole Beltran, jedne od najreprezentativnijih pjevačica “La cancion Ranchera”, najvažnijeg žanra meksičke narodne muzike. Velika Lola, “Lola la Grande”, kako su je također zvali, je zbog svog glasa i zanosne ljepote ušla u istoriju Meksika kao jedna od najvećih diva ove velike zemlje. Meksikanci često emotivno kažu da je ona bila kraljica Ranchera muzike.
Iz njene biografije se može saznati da je u periodu svog umjetničkog djelovanja, u pravom smislu te riječi, bila predstavnica svoje zemlje. Svojevremeno je zbog svoje popularnosti, kako se navodi u jednom meksičkom listu, pjevala pred “velikim figurama svjetske politike”: meksičkim predsjednicima Ruizu Cortinesu, Salinasu de Gortariju, španjolskom kraljevskom paru Juanu Carlosu I i Sofiji, francuskom državniku Charlesu de Gaulleu, jugoslovenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu, te sovjetskim liderima Brežnjevu i Gromiku, kao i američkim predsjednicima Eisenhoweru, Kennedyju, Johnsonu i Nixonu.
Može se neko zapitati, da se autor članka nije malo zbunio pa uvrstio Tita i Jugoslaviju među najveće historijske čimbenike XX vijeka? Nije zabuna jer Tito u meksičkom narativu zaista spada među najznačajnije svjetske državnike. Stoga ne čudi informacija da su Meksikanci Titu dali najveće moguće priznanje koje se dodjeljuje stranim državljanima “Orden Mexicana del Aguila Azteca – Meksički Orden Astečkog Orla”, 1963. godine, kao što su mu i podigli spomenik u parku Chapultepec, u dijelu Grada Meksika na čijem su teritoriju smješteni najvažniji muzeji u državi, kao što je to, na primjer, Nacionalni Muzej Antropologije, pored kojeg stoji Titov spomenik. Iste godine su čak ubacili u opticaj poštansku markicu s njegovim likom.
Nije čudno da su Tito i Jugoslavija kao dva nerazdvojna pojma bili i ostali dva svjetski prestižna brenda, uglavnom zbog herojske borbe protiv nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu kao i zbog vodeće uloge u pokretu Nesvrstanih, ali i generalno, zbog pozitivne međunarodne uloge u drugoj polovini XX vijeka. Naravno, nije Meksiko iznimka, čitav svijet cijeni i poštuje Tita i Jugoslaviju, za razliku od državica koje su nastale raspadom Jugoslavije i koje su se izgubile u bespuću povijesne i sadašnje zbiljnosti. Jednostavno rečeno, nakon smrti Tita i krvavog raspada Jugoslavije, mi smo postali nitko i ništa.
U recentnoj Titovoj biografiji, hrvatski istoričari Ivo i Slavko Goldstein (2015), opisujući Titov život istovremeno opisuju stvaranje ali i put u nestanak socijalističke Jugoslavije. Ono interesantno u ovoj knjizi je da autori u svojoj analizi niti idealiziraju Tita niti ga štede kritike. Na skoro devetsto stranica Goldsteini dokazuju da je Maršal nemali broj puta pogrešno kalkulirao pa čak vojnički i politički srljao tijekom svog života. Ali uz sve njegove mane i greške može se zaključiti da je ta Titova Jugoslavija bila istorijski maksimum njenih naroda. I koliko god to paradoksalno zvučalo, za vrijeme njegove autokratske vladavine, stanovnici zemlje od Vardara do Triglava su postigli najveću društvenu i ekonomsku emancipaciju u svojoj povijesti. Nikada prije, a vrlo vjerovatno, nikada poslije Tita, na našim prostorima se nije dostojnije živjelo. Kada je umro, Tito nam je u amanet ostavio prelijepu zemlju s ogromnim međunarodnim ugledom ali i rastućim socio-ekonomskim izazovima, koje smo, da smo imali mrvicu pameti i političke kulture, mogli prebroditi i ostati neko i nešto na međunarodnom planu. A ovako smo svi skupa jedno veliko ništa, osuđeni da sanjamo kako nam je nekad dobro bilo.
