Kultura

Pitanje nije zašto sve postoji, već – da li bilo šta ne postoji?

U osnovi matematike je sloboda. U njoj se rigorozno držimo aksioma i logičkih pravila, ali u okviru njih mi mašti prepuštamo punu slobodu da se rasplamsa. U matematici nema mesta dogmi, ni predrasudama.

Georg Kantor, veliki nemački matematičar i utemeljivač teorije (stepena) beskraja

Geometrijska petlja prostor-vremena

Za P.U.L.S.E / Dražen Pekušić

  • Dvodimenzionalna svest svakog jutra prisustvuje rađanju novog Sunca;

.

  • Trodimenzionalna svest svakog jutra prisustvuje rađanju istog Sunce, ali začetku novog dana;

.

  • Četvorodimenzionalnoj svesti svi dani života sadržani su u jednoj tački, istovremeni su.

.

.

1

Nulta dimenzija predstavlja najosnovniji atribut prostora, odnosno čisti oblik informacije koji u ovom slučaju najjednostavnije možemo predstaviti (bezdimenzionalnom) tačkom. Iako, na određeni način, tačka ne mora biti tumačena kao bezdimenzionalna u ovom slučaju na nju ćemo upravo gledati kao na takvu, nildimensional. Bazični gradivni blok prostora sklon usložnjavanju i proporcionalnom rastu kompleksnosti.

.

.

2

Prvi korak na tom putu usložnjavanja, odnosno inicijalnog dimenzionalnog skoka i prve dimenzije, predstavlja (beskonačni) niz upravo tihbezdimenzionalnih tačaka koje na taj način formiraju duž, liniju. Već s ovim oblikom možemo da napravimo paralelu s pojmom Plankove dužine koji u fizici predstavlja najosnovniju jedinicu dužine, odnosno najmanju merljivu jedinicu koja iznosi 1,616252×10-35 metara.

Naravno, radi se o teoretskoj pretpostavci jer red veličine,  poput Plankove dužine, i današnjom modernom tehnologijom i dalje ostaje u domenu čiste teorije do koje fizički ne možemo dopreti.

.

.

3

Nakon geneze te inicijalne duži i samim tim formiranja prvog jednodimenzionalnog tela u prostoru, sledi naredna faza i II dimenzija, koja otpočinje spajanjem triju tek formiranih jednodimenzionalnih linija u trougao, kao najmanju jedinicu zatvorenog tela čime dobijamo prvi ograničeni oblik unutar prostora. No zbog kasnijih i daleko kompleksnijih faza usložnjavanja i zarad koliko-toliko lakše vizuelizacije bavićemo se formom kvadrata, odnosno formom četiri duži, na  koji ćemo dalje gledati kao na bazični oblik dvodimenzionalnog tela u prostoru.

Drugim rečima, grupisanjem i pripajanjem neograničenog broja duži u formu od 4 dobijamo dvodimenzionalno telo četvorougla.

.

.

4

Kao i u prethodnom slučaju kada smo duplirali gradivne elemente prvog jednodimenzionalnog tela u procesu stvaranja drugog, sada dupliramo formu druge dimenzije, kvadrat, u genezi osnovnog oblika tela treće dimenzije – u ovom slučaju kocke.

Pripajanjem neograničenog broja dvodimenzionalnih ravni, po dva u paru, dobijamo nama poznati trodimenzionalni prostor.

.

.

5

U narednom koraku stvari polako počinju da se komplikuju kada počinjemo da diskutujemo o vizuelizaciji tela četvrte dimenzije. Ukoliko dodamo još jednu dimenziju 3D telu, kocki, dobijamo geometrijsku formu poznatu kao teserakt. U geometriji teserakt (4D hiper-kocka) predstavlja četvorodimenzionalnu analogiju običnoj kocki, odnosno on je za kocku ono što je kocka za 2D kvadrat. Teserakt posmatran sa stanovišta posmatrača 3D sveta predstavlja, bukvalno, pojednostavljenu senku njegovog punog oblika koji zapravo u punoj formi egzistira na višoj dimenzionalnoj ravni. Na isti način kao što trodimenzionalno telo kocke baca šestougaonu dvodimenzionalnu senku na ravnu površinu, te tako sa stanovišta posmatrača iz dvodimnzionalnog sveta nikako ne može biti percepirana u svom izvornom trodimenzionalnom obliku. Jednostavna nekompatibilnost.

No, ukoliko vreme postavimo na pijedestal četvrte dimenzije stvari postaju malo jasnije. Tako jedan gradivni element 4D-a, ukoliko se koristimo jezikom prethodnih primera, predstavlja jedan vremenski momenat, tren, primenjen na čitav trodimenzionalni svemir. To upravo znači da je svemir u svom trenutnom stanju, u ovom sada trenutku, tek jedna od beskonačnog broja tačaka četvorodimenzinalne duži, što nas itekako podseća na odnos koji smo imali pri prelasku iz tačke u duž, iz 0 u 1. Ukoliko je svaki trenutak deo te, nazovio je nadlinije,  onda ona predstavlja čitavu prošlost i budućnost našeg univerzuma. Celokupnu njegovu istoriju. Nazovimo je čak i zapisanom sudbinom, što svakako nije pogrešno.

 

V dimenzija

Ukoliko nastavimo u ovom maniru,  možemo pridodati još jednu dimenziju na postojeći set od njih četiri. Pošto četvrta dimenzija, kao celina, predstavlja istoriju našeg celokupnog univerzuma, onda peta dimenzija predstavlja svaki mogući ishod različitih istorija univerzuma, odnosno – shemu multiverzuma. Paralelnih univerzuma. To znači da 5. dimenzija sadrži svaki mogući ishod, pa i onaj u našim životima najbanalniji, svaki pojedinačni događaj, na svaki mogući način, u čitavoj istoriji svemira. Onaj u kome Saveznici gube II svetski rat, onaj u kome dinosaurusi nikada nisu zbrisani sa lica zemlje, onaj u kome se ljudska vrsta čak nije ni razvila… i tako u nedogled.

 

VI+ dimenzija

Ako nastavimo da se igramo i dodajemo dimenziju za dimenzijom, stvar polako počinje da izmiče našoj racionalnoj kontroli i mentalnim kapacitetima s kojima baratamo. To znači – ne samo svaki mogući univerzum u supi multiverzuma, već svaki mogući koncept fizičkih konstanti. Idemo li dalje dolazimo do svakog mogućeg rešenja i primene logičkih i fizičkih zakona. Nadrealni put ka svakom mogućem konceptu Postojanja kao takvog.

cubeUkoliko se zapitamo kako je naš univerzum nastao kao takav i šta je ono što ga je u prvim trenucima oblikovalo u dalji rast po kome će postati prepoznatljiv, svakako znamo da je vreme tek jedna od dimenzija koje su na to uticale. Naše shvatanje vremena nam kaže da su stvari uzročno posledične. Ipak, ne možemo pobeći ni od toga da je vreme možda tek konstrukt naših umova duboko uronjenih u univerzum koji striktno počiva na zakonima (kvantne) fizike koji dozvoljavaju svesti da egzistira i putuje duž četvorodimenzionalne linije. Mi tek vidimo jedan momenat za drugim u vremenu, odnosno njihove preseke u onome što nazivamo sadašnjim trenom, dok sâm univerzum, njegova čitava istorija/sudbina/linija (nazovimo to kako god), jednostavno postoji određena na višoj ravni od naše, spram koje smo ograničeni sopstvenim mentalnim hardverom. Jer šta hrčak zna šta je to Kejnsov model u ekonomiji?

U biti je linija. Linija uvek postoji. Ona se beskonačno proteže u prošlost i budućnost. Ne postoji početak ili kraj, prva ili poslednja tačka. Nešto nalik napisanoj knjizi koja nikada nije ispisana do kraja, a mi je čitamo na način samo nama svojstven. Gde počinjemo s čitanjem zavisi samo od nas, onoga ko je čita.

Otud pitanje nije zašto sve postoji, već – da li bilo šta ne postoji?

.

Za P.U.L.S.E / Dražen Pekušić

Sajt ARSmagine.com

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close