Pismo Generalnog definitorija prigodom svetkovine sv. Franje

Midhat Hajdarević 2013-10-04

Ustrajmo u pravoj vjeri

(usp. NPr 23,7)

Predraga braćo, Gospodin vam dao mir!

U prigodi svetkovine svetoga Franje Asiškoga želimo s vama podijeliti naš život i poželjeti vam svako dobro u Bogu, našem Vrhovnom Dobru.

Živimo u vremenu u kojemu je promjena, često korištena kao kategorija kojom se označava naše doba, danas vidljiva također u Crkvi i unutar Reda manje braće.

Upravo u tom ozračju novosti Crkvena zajednica živi Godinu vjere, u podudarnosti s pedesetom obljetnicom otvorenja Drugoga vatikanskoga sabora, i pozvana je da se obnovi po Novoj evangelizaciji, kroz svjedočenje pruženo životom vjernika. Kao što piše papa Franjo u Enciklici Lumen Fidei trebamo osjetiti hitnost da “ponovno uvidimo osobitu narav svjetla vjere, jer kad se njezin plamen ugasi, i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi. Svjetlo vjere, naime, posjeduje jedinstveno obilježje, jer je sposobno rasvijetliti cijelu čovjekovu egzistenciju” (LF 4).

Naša je želja da zadržimo upaljeno svjetlo vjere, slijedeći primjer Franje Asiškoga, da bude temeljem našega života, strastvenost u poslanju i svjetlo koje ”nam otvara put i prati naše korake u povijesti” (LF 8).

Vjerovati istinski i ponizno

Sveti Franjo, u Nepotvrđenom pravilu, potiče da se ostane u pravoj vjeri: ”ponizno molimo i zaklinjemo da svi ustrajemo u pravoj vjeri i pokori, jer se inače nitko ne može spasiti” (NPr 23,7). Iskustvo vjere Sveca iz Asiza ostaje rasvjetljujuće za naš franjevački poziv i ono je uzoran poticaj da usvojimo jedinstveni način kojim je on živio iskustvo Boga Svevišnjega, Trojstva i Jedinstva, i osobni susret s Kristom, siromašnim, poniznim i raspetim, čineći od Evanđelja Pravilo i život Manje braće.

U istom Nepotvrđenom pravilu, u XXIII. poglavlju, pruža nam čudesno i duboko ispovijedanje crkvene vjere u obliku zahvaljivanja i pohvale. Po njemu nas također Franjo poziva da ustrajemo u vjeri i da vjerujemo istinski i ponizno. Takva vjera, koja se izražava u čašćenju i klanjanju, usko je povezana s iskustvom da ništa drugo ne želimo, ništa drugo nećemo, ništa drugo nam se ne mili niti nas veseli osim Stvoritelj i Otkupitelj i Spasitelj naš, jedini pravi Bog…, pravo i najveće dobro.

Za Sveca iz Asiza takva vjera nalazi svoj temelj u Božjoj riječi i u Euharistiji, to jest u odnosu s ta dva načina prisutnosti Uskrsloga. Kad je Franjo slušao Sveto pismo, priznavao ga je kao upućeno njemu osobno. Poput Origena koji je govorio da je Evanđelje tijelo Kristovo, tako i Franjo ima sakramentalno shvaćanje Božje riječi. Za njega je Božja riječ proglašena u sadašnjosti po krhkom znaku ljudskih riječi. Stoga nas, u Pismu cijelom Redu, podsjeća na čašćenje Tijela Gospodinova, osim toga i na štovanje napisane božanske riječi (usp. PRe 2 – 13. 35-37).

Godina vjere poziva nas da se vratimo onom bitnom za vjeru i za franjevački život, a to su Božja riječ i Euharistija, sa sviješću da takvo iskustvo susreta uvijek dovodi do “sakramenta brata”, do siromašnih i do evangelizacije kao naviještanja kraljevstva Božjega što ga treba pružati u svjedočenju životom i riječju (usp. GGKK 89). U euharistijskoj duhovnosti pozvani smo spominjati se početka svoga poziva u susretu s Isusom Kristom i, kroz hod molitve, pokore i obraćenja, “ponovno nalaziti prvu ljubav, nadahniteljsku iskru” iz koje je proizašlo naše nasljedovanje (usp. RdC 22).

Gospodine, kome da idemo?

Svi znamo da kršćanska vjera nije središnji vidik suvremene kulture, i ”nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom životu” (Pf 2). Naš ambijent obilježen je oblicima religiozne ravnodušnosti, zavodljivošću svetoga po mjeri čovjeka. Ta stvarnost dovodi tolike muškarce i žene da “vjeruju” bez pripadnosti, zatvoreni u samoću vlastitoga religioznoga življenja.

Tako u vjeri sve veću važnost zauzima osobni vidik da se prihvati poziv da se nasljeduje Isusa Krista, predajući se njemu i hraneći se njegovom riječi. To ističe također i Ivanovo evanđelje (Iv 6,60-70), kad predstavlja izazove Riječi i ističe teškoće učenika pred Isusovom tvrdnjom: ”riječi koje sam vam govorio duh su i život. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju!” (Iv 6,63-64). I mi također, kao i tolika naša braća i naše zajednice, živimo probleme vjere.

Evanđelje otkriva da neki, premda pripadaju Isusovoj skupini, žive bez vjere u Isusa, pružjući otpor njegovu duhu i njegovu životu. Zapravo se kriza unutar kršćanske zajednice odigrava u ovom pitanju: vjeruje li se ili ne vjeruje u Isusa? Činjenica da ”otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime” (Iv 6,66) jest način da se shvati tko su istiniti sljedbenici Isusovi .

Izbor je odlučujući na isti način za one koji odstupiše kao i za one koji ostaju s njim. Skupina učenika se, onda kao i danas, smanjuje i Isus postavlja pitanje onima koji ostaju: ”Da možda i vi ne kanite otići?” (Iv 6,67). Isto pitanje upućeno je nama koji ostajemo u Crkvi, u Redu: što želimo? Jesmo li uvjereni da ostanemo slijediti Isusa i živjeti kao on? Zasigurno, nije moguće živjeti u neodlučnosti, nužno je odlučno ustrajati .

Petrov je odgovor uzoran: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68). Oni koji ostaju s Isusom to trebaju činiti samo zbog Isusa, da se daju njime zahvatiti i s njime izložiti i založiti. To je jedini motiv da se ostane. Jedno od služenja koje možemo pružiti društvu je to da približimo današnjim muškarcima i ženama osobu i poruku Isusovu, da ih sve više stavljamo u kontakt s Isusovom riječi, a sve manje s našim riječma.

Mi smo povjerovali

Predraga braćo, nalazimo se u vremenu milosti koje nas potiče da svim svojim bićem, kao što je to činio sveti Franjo, hvalimo Boga Svevišnjega govoreći: “Ti si naša vjera” (HvBo 7). Nalazimo se u pogodnom vremenu da produbimo “svoju vjeru” u Boga i da učinimo iskustvo da mu povjerimo svoj posvećeni život i svoje poslanje, uzajamno podijeljeno s vjernicima laicima, u Crkvi i u svijetu, da bude očito da “mi vjerujemo i znamo da si ti (Isus) Svetac Božji” (Iv 6,69).

Kao vjernici i posvećeni, unatoč različitim teškoćama u kojima se nalazimo, trebamo odgovoriti na Isusovo pitanje: ”Da možda i vi ne kanite otići?” (Iv 6,67). Ne možemo se priviknuti da živimo vjeru po mjeri vlastitih interesa i želja. Gospodin Isus obnavlja poziv da se pokrenemo, s vjernošću i ustrajnošću, “kako bi se pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara” (Pf 10).

Gospodin nam dolazi ususret da nadvladamo gorčinu, napast da pobjegnemo i da napustimo svoje bratstvo, jer se osjećamo umornima i razočaranima pred institucionalnim, zajedničarskim ili osobnim problemima, sigurni da je ”život u vjeri izvor naše radosti i nade, našega nasljedovanja Isusa Krista kao i našega svjedočenja svijetu.Vjera su vrata kroz koja Gospodin pristiže do nas, liječi nas od naših slabosti, pomiruje nas i šalje” (usp. Ggp 18).

Uz pomoć i molitvu Prsvete Marije, Kraljice Reda, činimo svakidašnje temeljno iskustvo susreta s Bogom koji nas ljubi i na kojemu izgrađujemo svoj život. U slavlju svetkovine svetoga Franje Asiškoga pozivamo vas da obnovite svoju vjeru: ”Gospodine, kome da idemo?” (Iv 6,68), ”Ti si vjera naša” (HvBo 7)

Rim, 17. rujna 2013.

Svetkovina rana svetoga Franje

Vaša braća iz Generalnoga definitorija OFM:

Fr. Michael Anthony Perry (Min. gen.)

Fr. Julio César Bunader (Vic. gen.)

Fr. Vincenzo Brocanelli (Def. gen.)

Fr. Vicente-Emilio Felipe Tapia (Def. gen.)

Fr. Nestor Inácio Schwerz (Def. gen.)

Fr. Francis William Walter (Def. gen.)

Fr. Roger Marchal (Def. gen.)

Fr. Ernest Karol Siekierka (Def. gen.)

Fr. Paskalis Bruno Syukur (Def. gen.)