U rijetkoj prigodi, papa emeritus Benedikt XVI. prekinuo je jučer svoju uobičajenu šutnju povučenog molitvenog života u samostanu Mater Ecclesiae te je dao intervju za dnevnik Talijanske biskupske konferencije Avvenire. Rekao je kako je Crkvu nakon Drugog vatikanskog sabora zahvatila “dvostruka duboka kriza” vjere.
Uvjerenje velikih misionara XVI. stoljeća bilo je da su svi nekršteni zauvijek izgubljeni, to jest da ne mogu biti spašeni. To ih je potaknulo na golem misijski napor. Međutim, to uvjerenje je “u Katoličkoj Crkvi nakon II. vatikanskog sabora definitivno napušteno”. Ali to napuštanje oduzima svaku motivaciju za misijska nastojanja – primijetio je Papa u miru.
“Zašto bi se trebalo pokušati uvjeriti osobe da prihvate kršćansku vjeru kad se mogu spasiti bez nje?” – goruće je pitanje koje slijedi iz “duboke evolucije dogme” o nužnosti vjere za spasenje.
S druge strane, i za vjernike se postavlja pitanje: Ako se može spasiti i na druge načine, bez Krista i Crkve, zašto bi sam kršćanin bio vezan zahtjevima kršćanske vjere i morala? Obveznost vjere i njezine životne forme postaje “nesigurna i problematična”. Ako vjera i spasenje više nisu međusobno ovisni, onda se gubi motivacija za vjeru – rekao je Papa emeritus.
U intervjuu je odbacio dva nedavna i raširena pokušaja da se pomire “univerzalna nužnost kršćanske vjere s mogućnošću da se bez nje bude spašen”: ideju “anonimnih kršćana” koju je zagovarao Karl Rahner te religijski pluralizam.
Teorija njemačkog isusovca Rahnera reducira kršćanstvo na čistu svijest o onome što čovjek po sebi već jest i stoga “zanemaruje dramatičnu promjenu i obnovu koja je središnja za kršćanstvo” – rekao je Papa u miru.
“A još je manje prihvatljiv” prijedlog prema kojem sve religije, svaka na svoj način, predstavljaju put prema spasenju i stoga su zapravo “ekvivalentne”.
Papa Benedikt je ideju da je svaka religija samo jedan od mnogih putova prema spasenju nazvao “simplicističkom” i nedoraslom veličini pitanja. “Kritika religijâ u Starom zavjetu, Novom zavjetu i ranoj Crkvi je u bitnome realističnija, konkretnija i istinitija” od pluralističkoga rješenja – kazao je.
Govoreći o problemu opravdanja, primijetio je da su za današnjeg čovjeka “stvari u određenom smislu naopake” u usporedbi s vremenom protestantskog reformatora Martina Luthera i s “klasičnom perspektivnom kršćanske vjere”.
Čovjek više ne vjeruje da mu je potrebno opravdanje pred Bogom, već misli da se Bog sam treba opravdati za sve užase u svijetu i pred bijedom ljudskih bića, za stvari koje se u konačnici pripisuju njemu.
Papa Benedikt je izrazio čuđenje što katolički teolozi prihvaćaju na izravan i formalan način taj preokret, prema kojem “Krist ne bi patio za čovjekove grijehe, nego da, takoreći, poništi Božje krivice”. Premda većina kršćana ne prihvaća takav “drastičan obrat naše vjere”, on otkriva trend našega vremena – rekao je.
Osim toga, u intervjuu je podsjetio da je vjera “maksimalno osobna” stvar, ali i da je nerazdvojiva od zajednice. Vjera dolazi po slušanju (fides ex auditu), a to uvijek podrazumijeva partnera. Ona nije rezultat refleksije ili pokušaja prodiranja u vlastito biće.
Naglasio je da Crkva nije nastala sama od sebe, nego da ju je stvorio Bog i da ju on stalno oblikuje. “To nalazi svoj izričaj u sakramentima, iznad svega u krštenju.” U Crkvu se ne ulazi birokratskim činom, nego po sakramentu – istaknuo je. Pastoral treba polaziti od tih temeljnih činjenica.
Također je rekao da i dalje postoji osjećaj kako nam je potrebna milost i oprost. Za Papu u miru “znak je vremena” sve veća centralnost i dominantnost ideje Božjega milosrđa. Nije slučajno što je posljednja knjiga Ivana Pavla II. prije njegove smrti bila o Božjem milosrđu, a papa Franjo je u potpunosti na toj liniji. “Počevši od Božjeg milosrđa, koje svi tražimo, moguće je i danas iznova protumačiti temeljnu jezgru doktrine o opravdanju i učiniti da zablista u svoj svojoj relevantnosti” – rekao je papa emeritus Benedikt XVI.
H. J. | Bitno.net
