Peter Kuzmič: Vjerske slobode …
“Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da promijeni svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da, bilo pojedinačno ili zajedno s drugima, javno ili privatno, očituje svoju vjeru ili vjerovanje učenjem, praktičnim vrsenjem, obredima i održavanjem .” Tako je pitanje vjerskih sloboda definirano u 18. clanku Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka, koju su 10. prosinca 1948. godine na Generalnoj skupštini proglasili Ujedinjeni narodi .
(Peter Kuzmič – autograf.hr)
Koliko smo daleko od ostvarenja tih ideala slobode vjere mogli smo se podsjetiti prošle nedjelje kada je globalno obilježen Medjunarodni dan molitve za progonjene kršćane. U crkvama svih kršćanskih denominacija na svim kontinentima se propovijedalo o vžnosti slobode savjesti te o gazenju vjerskih sloboda u mnogim zemljama svijeta. Zatim se ciljano molilo za progonjene krscane, posebice u islamskim zemljama koje striktno primjenjuju serijatski zakon i u područjima kojima haraju militantni džihadisti.
U prošlosti su kršćani progonili muslimane, a danas muslimani progone kršćane. Tako otprilike ide jedna sve češće ponavljana tvrdnja kojom se pokušava, neprikladnim povijesnim komparacijama, relativizirati zlo religijskog čišćenja, nepojmljivog za 21. stoljeće. S druge strane se, uz sve rezerve i kvalifikacije, mora priznati kako takva uvelike pojednostavljena shematska usporedba ipak nije daleko od istine.
Kršćane se danas progoni, u najboljem slučaju otvoreno diskriminira, a u najgorem fizički zlostavlja pa čak i ubija, u više od 40 zemalja svijeta i to s neočekivanim trendom porasta. Oko 250 milijuna osoba je u našem vremenu izloženo progonstvima zbog svoje kršćanske vjere. Ti su progoni različitih oblika i intenziteta, od prisilnih obraćenja, torture, nasilja, zatvaranja pa čak i javnih smaknuća i rušenja kršćanskih bogomolja te zapljene materijalnih dobara crkava i vjernika.
Tko su najgori progonitelji kršćana i zašto? Na prvom mjestu je neostaljinistička i od svijeta izolirana Sjeverna Koreja koja kršćane progoni iz pseudoideoloških razloga. U toj se zemlji trenutno nalazi negdje između 50 tisuća i 70 tisuća kršćana u zatvorima i logorima za prisilni rad jer se nisu htjeli javno odreći svoje vjere.
Antiteističku Sjevernu Koreju po brutalnosti i sustavnom progonu onih koji vjeruju na drugačiji način slijede uglavnom islamske zemlje. Najnovije globalne analize stupnjuju ih ovim redoslijedom: Somalija, Sirija, Irak, Afganistan, Saudijska Arabija, Maldivi, Pakistan, Iran, Jemen i tako dalje.
Hoće li se ostvariti zla predviđanja da će do kraja ovog desetljeća Bliski istok biti očišćen od kršćana? To je pitanje koje se danas nerijetko postavlja u mnogim civiliziranim krugovima. Kršćane koji su u tim zemljama prisutni od samih početaka se sustavno protjeruje ne samo iz religioznih nego i političkih razloga jer ih se drži pripadnicima vjere neprijateljski nastrojenih zapadnih zemalja, posebno Sjedinjenih Američkih Država, koje su zbog preferencijalnog tretmana Izraela i nedavnih vojnih intervencija u tom dijelu svijeta na lošem glasu među svim arapskim narodima i u Iranu.
Najzorniji primjer gore navedene zabrinutosti je Irak, zemlja u kojoj je prije dolaska američkih vojnih snaga živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas je taj broj reduciran na svega nekoliko stotina tisuća koji su pod posebnim pritiskom otkada je takozvana Iračka islamska armija, ključni saveznik Al-Kaide u Iraku, javno proklamirala kako su ”sve ustanove, organizacije, centri, vođe i sljedbenici kršćanstva legitimni ciljevi”.
Svjetska javnost je na dramu iračkih kršćana upozorena brutalnim masakrom katolika za vrijeme mise u Bagdadu 2010. godine. U nenajavljenom napadu na crkvu punu vjernika ubijeno je šezdesetak ljudi, uključivši dva svećenika, a još veći broj ozbiljno ozlijeđen.
Papa Benedikt XVI. je taj napad osudio kao ”apsurdno i okrutno nasilje protiv nezaštićenih ljudi, okupljenih u Božjoj kući, mjestu ljubavi i pomirenja”. A hrabri bagdadski biskup Yousif Mansoor je tada upozorio iračke vlasti i svijet kako cilj terorista nije bio nasumce ubiti ljude koji su došli na bogoslužje, nego ubiti nadu i utjerati strah kako bi se preostale kršćane natjeralo da bježe iz svoje domovine Iraka.
Poslije bagdadskog masakra, odvažnih javnih nastupa biskupa Mansoora i drugih njime ohrabrenih lidera progonjenih kršćana u bliskoistočnim i afričkim zemljama s islamskom većinom, zapadni su mediji počeli intenzivnije pratiti fenomen suvremenog progona kršćana, koji čine vlasti i ekstremisti jedne druge monoteističke religije, a koji je dotle zanemarivan zbog nerazumljive religijsko-političke korektnosti. Organizacijama i udrugama za ljudska prava i vjerske slobode su se po prvi puta u novijoj povijesti pridružili međunarodni i nacionalni politički lideri, a o progonu kršćana se konačno progovorilo i u parlamentima europskih demokratskih zemalja.
Saudijska Arabija je fenomen za sebe jer spada među zemlje s najmanje vjerskih sloboda, a da se o tome u svijetu najmanje zna i govori. Sve religije osim islamske su zakonom zabranjene, a za obraćenje muslimana na drugu vjeru je predviđena smrtna kazna koja prijeti i onome koji bi na bilo koji način bio posrednikom nedopuštene konverzije.
Iako u Saudijskoj Arabiji živi oko 800 tisuća kršćana, uglavnom doseljenih radnika s Filipina, njima je zabranjeno svako izražavanje vlastite vjere. Andy Dipper, ravnatelj organizacije Release International, upućuje na skandalozni paradoks: ”Postoji urota oko Saudijaca, vjerojatno zato jer Zapad želi njihovu naftu i novac.
No, radi se o vladi koja primjenjuje smrtnu kaznu za svoje građane koji žele slobodu izbora vlastite vjere. S jedne strane, Saudijci zabranjuju bilo koju vrstu kršćanske literature, a s druge strane troše milijarde dolara na širenje islama u svijetu.”
U Africi kršćani su, osim u (sjevernoj) Nigeriji, progonjeni u svim zemljama s muslimanskom većinom, a najbrutalnije u Somaliji i Sudanu. U više zemalja srednje Afrike, gdje se susreću rastuće kršćanstvo i agresivni islam, fanatizirani i najčešće naoružani ekstremisti su si postavili za cilj da kršćane silom prevedu na muslimansku vjeru ili ih protjeraju iz svojih područja kako bi pripremili put za nametanje šerijatskog zakona. Umjereni i progresivno usmjereni imami su u takvom kontekstu ponajčešće natjerani na šutnju zbog straha za svoje i živote svojih obitelji.
U mnogim do nedavno umjerenim afričkim zemljama, pa čak i u nekim zapadnim demokracijama, raste broj ekstremističkih organizacija i fanatiziranih interpretacija pojmova poput ”džihad” kao poziva na nasilje protiv drugih i različitih. U njihovim glavama nema mjesta za društveni i religijski pluralizam, a nedostatkom edukacije (koju svode isključivo na indoktrinaciju) i odgoja savjesti za slobodu oni postaju instrumenti mržnje i sijači smrti koji žele silom kotač povijesti vratiti u predmodernu eru robovanja nekritičkim religijama i neupitnim autoritetima.
Zaključimo podsjetnikom kako je već prije pola stoljeća Drugi vatikanski sabor (ne bez otpora u samom vrhu kurije) promijenio način razmišljanja o slobodi vjere i savjesti u Katoličkoj crkvi i suvremenom društvu.
Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae) nepogrešivo teološki utemeljuje i etički usmjerava: ”Ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta se sloboda sastoji u tome što svi ljudi moraju biti slobodni od prisile bilo pojedinaca bilo društvenih skupina ili bilo koje ljudske vlasti, i to tako da u vjerskoj stvari nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprečavan da postupa po svojoj savjesti, privatno i javno, bilo sam bilo udružen s drugima (…) pravo na vjersku slobodu ima uistinu svoj temelj u samom dostojanstvu ljudske osobe kako je poznajemo i iz objavljene Božje riječi i iz samoga razuma.”
Više tekstova od istog autora:
