ŽIVOTNA PRIČA POLJOPRIVREDNIKA EDINA BRADARIĆA
Ja znam šta su poljoprivreda i stočarstvo, imao sam registrovanu pekaru i prodavnicu, bio sam i u Švedskoj, ali sada mi je 100 puta bolje.
Priča Edina Bradarića (45) iz Jablanice kod Maglaja o tome kako je život u ovoj zemlji moguć.
Naime, Edin za život porodice zarađuje baveći se poljoprivredom, ima pod plastenicima hiljadu kvadrata, a mlijeko koje daje 11 krava prodaje zeničkoj mljekari – piše Maglaj.net.
Kaže, može se živjeti na svome. Ali krenimo redom.
Edin naslijedio porodičnu tradiciju
Bavljenje poljoprivedom porodična je tradicija, jer Edinov otac Ekrem, iako je radio u firmi, uvijek je obrađivao zemlju, u štali su bile jedna ili dvije krave.
Tako je bilo sve do 1992.godine. U prvim danima rata, porodica Bradarić izbjegla je iz Jablanice. Vratili su se 1995.godine, ali bez oca Ekrema. On je nestao u ratnom vihoru, kao još 16 Jablaničana, njihovih komšija, rodbine i prijatelja.
Iako maloljetan, Edin je jedno vrijeme bio i pripadnik Armije R BiH. „Kada smo se vratili majka Emina, brat Eldin i ja, gotovo ništa nismo zatekli, sve je bilo uništeno, kuća u lošem stanju.
Krenuli smo praktično od nule. Kako sam tokom rata bio vojni pekar, počeo sam raditi kod privatnika u pekari, a brat je otvorio prodavnicu. Tako smo živjeli, a nakon što je komšija odlučio zatvoriti pekaru, brat i ja prezeli smo je pod kiriju.
Radili smo zajedno, imali smo pekaru i prodavnicu, posao se povećavao. Kupili smo zemlju, napravili svoj objekat, kupili mašine i tako smo radili dvadesetak godina. Kada se više nije moglo, zatvorili smo pekaru, brat se okreće pilani, a ja odlazim u Švedsku.
Bio sam tamo sam tri godine, a supruga i kćerke Edina, Emina i Sumeja dolazile su tokom raspusta.
I njima sam ‘ganjao’ papire da bi jednoga dana bili zajedno. Nakon tri godine i one su dobile papire za Švedsku, ja sam godinu dana morao biti u Bosni dok se sve nije sredilo i konačno se vraćamo svi zajedno na sjever Evrope“, priča nam Edin i nastavlja.
„Supruga Harisa i ja smo radili, kćerke su išle u školu, ali vidjeli smo da to nije život kakav smo željeli za svoju porodicu, imao bih o tome šta pričati danima. Radio sam na održavanju škola, obdaništa i drugih objekata, ali tamo smo imali samo radno odijelo i pidžamu, što se ono kaže. Nismo bili zajedno onoliko koliko smo željeli.
Ni kćerke nisu bili sretne, pa smo se vratili nakon što smo u Švedskoj bili zajedno nepunu godinu dana“.
Umjesto dobrog auta kupili krave
Dok su još bili u Švedskoj, Edin i Harisa razmišljali su o životu u Bosni, kako i od čega živjeti. Odlučili su se za poljoprivredu.
“Čuo sam i za brojne poticaje i bilo mi je žao to ne iskoristiti. Mnogi bježe od ovog posla, neće da se bave zemljom, al’ svakom svačije.
Ja znam šta su poljoprivreda i stočarstvo, imao sam registrovanu pekaru i prodavnicu, bio sam i u Švedskoj, ali sada mi je 100 puta bolje. Znam da radim za sebe, nemam problema sa naplatom što je bio slučaj kada smo imali pekaru.
Mljekara odmah plaća, a i zadruga plaća kornišone“, dodaje Edin. Već tri godine, Bradarići se bave proizvodnjom mlijeka i korinišona. Edin nam priča da su novac, koji su uštedjeli u Švedskoj, htjeli su uložiti u dobar automobil.
„Ipak smo odlučili kupiti krave, pa za neko vrijeme zaradom od mlijeka kupiti dobar auto. Brat mi je dao Golfa 2 koji nas još uvijek služi. Kupovali smo jednu po jednu kravu, sada ih je u štali 11 i sada mogu odvojiti pare za dobar auto“, priča nam Edin kroz smijeh.
Obrađuje više od 200 duluma zemlje
Vlastite zemlje Edin ima tek desetak duluma, ali obrađuje zemlju i drugih članova porodice koju su mu dali na korištenje, preko 200 duluma. U ovom dijelu Jablanice, priča nam, poljoprivrednici imaju veliki problem sa divljim svinjama koje uništavaju uspjeve, posebno kukuruz i pšenicu. Zato on, na zemlji sa kojom raspolaže, uzgaja travu za stoku i krompir.
„Naš radni dan počinje u 4,30, prvo štala, onda kafa i doručak, pa u plastenicima berba kornišona, a onda kosidba i sušenje trave. Radni dan traje i do ponoći“, priča nam Edin i dodaje da je najviše posla za suprugu i njega, pomognu i kćerke Emina i Sumeja, kada stignu od školskih obaveza.
Zahvaljujući projektu njemačke NVO HELP, ali i vlastitom učešću, nedavno je dobio aparat za mužu te sistem za navodnjavanje u plastenicima. Sa svojim i doniranim aparatom za mužu, Bradarićima će biti puno lakše, posebno zimi, jer krave su smještene u dvije štale, njihovoj i štali Edinovog amidže koju im je ustupio na korištenje.
Sa pumpom za navodnjavanje biće lakša i proizvodnja kornišona, jer su zbog suše ovog ljeta presušila oba bunara. Zeničkoj mljekari Bradarić mjesečno isporuči između 1.500 i 2.000 litara mlijeka. Otkupnom cijenom od 65 pfeninga za litru nije zadovoljan. „Stočna hrana, žito i mekinje, poskupili su 100%, a otkupna cijena je ostala ista. Istina, dobiju se i sredstva poticaja od općine i sa nivoa Federacije BiH.
Općina Maglaj za predato mlijeko daje 10 pf/l, a Federacija 30 pf/l za registrovane poljoprivrednike. Poticaji se redovno isplaćuju. Pod plastenicima imam hiljadu kvadrata i uzgajam isključivo kornišone i to predajem zadruzi u Šije. Zadovoljan sam, jer i za plasteničku proizvodnju od ZDK dobijem poticaj od 5 KM po m2 plastenika“, dodaje Bradarić.
Gledajući na situaciju u zemlji, Edin nam priča da ipak nikada nisu požalili zbog odluke da se iz bogate i uređene Švedske vrate u Bosnu i Hercegovinu.
„Politiku ne pratim, imamo svoj posao, trudimo se da što bolje odgojimo djecu i to je naš život. Bolje živim u Jablanici nego u Švedskoj“, kaže Edin i nastavlja.
„Volio bih jednoga dana nabaviti savremene mašine za obradu zemlje, traktor i priključke, a možda podići i novi objekat u kojem bi bile sve krave. Daje država subvencije, ali se mi ‘mali’ poljoprivrednici ne možemo prijaviti na njih, jer ne ispunjavamo uslove. Ja, recimo, nemam dovoljno zemlje u vlasništvu i to me najviše koči“.
„Ja ovdje imam svoj mir“
U čemu je ljepota života porodice Bradarić iz Jablanice kod Maglaja? „Volio bih da mnogi odu u Švedsku i vide kako se tamo živi. Bolje bi cijenili ono što ovdje imaju. Ja ovdje imam svoj mir, radim, a ima i vremena za odmor. Ljeti, kada prigrije i ne može se ništa raditi, sjednemo u auto i odosmo odmoriti. Bolje je i zbog djece.
Ja i sada imam švedsku ličnu kartu i vozačku, majka Emina ima stan u Švedskoj, ali naš život je u Jablanici. Dokle god ovdje mogu zaraditi za svoj i život porodice, ne idem nigdje“, rekao nam je Edin Bradarić na kraju razgovora.
