Kultura življenjaLifestyle

Ozren Kebo: Žene ne znaju ništa o muškarcima

Muškarci su žrtve 20. i 21.vijeka. Jedna objektivna i minuciozna interpretacija pokazala bi da ozloglašena muška ljenost, protivno stereotipnim tumačenjima,nije izostanak aktivnosti, ili nespremnost na solidarnost sa ženama, nego način života, prekrasna vrlina od koje naši neprijatelji radikalnim metodama laganja i filozofiranja nastoje napraviti manu. Ne bi li nas se na taj način nekako ocrnilo pred istinom i historijom. Repertoar naših nedostataka bio bi zanemarljiv, samo kada bi one pokazale malo više razumijevanja

Tekst je preuzet iz Gracije

Autor: Ozren Kebo

Postalo je popularno pričati okolo kako muškarci ne znaju ništa o ženama. I fakat ne znaju. Ali pritom se prešućuje druga polovina ove istine, da ni žene ne znaju mnogo o muškarcima. Zbog tog uzajamnog nepoznavanja izbija najveći broj nesporazuma između dva neprijateljska spola.

Da bi se razlike makar malo ublažile, čime bi se stekli uslovi za povijesni dijalog, pokušajmo stvar pogledati iz muškog ugla. Šta pripadnici jačeg misle o tome kako ih vide i tretiraju pripadnice nježnijeg spola? Za početak, recimo ovo: žene su ekstremno zahtjevna i vječito nezadovoljna bića. Za razliku od nas, muškaraca, koji smo skromni, samozatajni, zadovoljni sitnim životnim radostima (sreću čine male stvari) i zadovoljstvima (pivo, seks, utakmica, neambiciozno cjelodnevno izležavanje na kauču, koje ništa ne košta i nikog ne ugrožava), one uvijek hoće nešto više. Ljudske nesreće i nastaju tu, u toj prelomnoj tački, kad nismo zadovoljni onim što imamo i kad hoćemo još. Narod to definira onom divnom dosjetkom preko hljeba pogače, a religije i ćudoređe kao pohlepu. Evo jednom da i mi damo za pravo narodu i religiji.

Ako nas muškarce pitate, kada bismo istraživali biološke mehanizme koji su doveli do ovolike razlike među spolovima, onda bismo tokom tih istraživanja naišli na žensku agresivnost i na mušku pomirenost sa sudbinom. Kada bi muškarci slušali žene, onda bi to značilo, uzmimo samo ovaj katastrofalni primjer, da svaki put – ali baš svaki – kad skinemo čarape, moramo da ih stavimo u korpu za prljavi veš. Umjesto da ih, skromno i ležerno, uživajući punu, nesputanu ljepotu življenja, bacimo na najbližu lokaciju. Pa nismo ni mi automati. Pretjerana pedantnost je isto što i pretjerana čistoća, nagovještaj neke dublje patologije. Pedanterija je štetna za razvoj psihe i međuljudske odnose. Muškarci bi, nasuprot tom modelu, radije preferirali spontanost, tj. bacanje čarapa svuda po kući, ali im – eto – čisto iz tehničkih razloga taj užitak nije dozvoljen. A tamo gdje spontanost ustukne pred pedanterijom, niko se neće nauživati sretnog braka niti ugodnog života.

Kad bi mi slijedili nametnute ženske standarde, onda bismo se morali kupati svake nedjelje. Ako slučajno preskočiš jednu ili dvije, panika, odmah te proglase peksinom, neurednim tipom, zapuštenim krmetom i sve tako nekim nedoličnim izrazima, za koje uopće nema potrebe. Kada bi žene pristale na ozračje tolerancije, kada bi samo jednom htjele da nas saslušaju, onda bismo im lijepo mogli objasniti da svakoheftično kupanje i nije baš neophodno, niti prirodno, da je to izmišljotina neoliberalnog kapitalizma koji tako zarađuje na sapunima i šamponima. Ali jok, umjesto toga one izbace samo jedno užasno i vulgarno Mrš u kadu, koje ne trpi nikakvog pogovora, i za tili čas mi smo mokri do gole kože…

Žene su, uza sve ostale mane, i nedovršena bića. Nikada ne dovršavaju započete stvari. Kad nam, recimo, ispeglaju pantalone ili košulju, onda – evo, smijemo se kladiti – slijedi naredba: “De, ostavi ovu košulju na vješalicu, da se ne izgužva…” I tada mi moramo, i to bez vidljivog i logičnog razloga – napustiti ležeći položaj, ili prekinuti pijuckanje pive, možda čak i ustati usred prenosa, pa makar bili i penali, samo da bismo dovršili njihove nedovršene projekte. Što je klasični primjer sistematskog nasilja nad slobodnim vremenom. Kad žene odmaraju, muškarci ih nikad ne prekidaju. Lako je tako biti vrijedan ako ćemo mi iza vas sve sklanjati.

To kako ove samoproglašene vrijednice zamišljaju muškarce, to ne postoji ni u dnevniku. Kada bismo slijedili njihove fantazije, mi bismo morali biti univerzalna kombinacija utreniranog specijalca, izverziranog domaćina, šoping mahnitova, nenadmašnog ljubavnika i vanserijskog intelektualca. Malo sutra. Kad nas pošalju u kupovinu, hoće da im donesemo najbolje meso (bogami, kao da smo svi Stevo Karapandža, pa da razlikujemo but od kosti i piletinu od ribe), da se razumijemo u sir i jaja, da nepogrešivo i u svakom trenutku razlikujemo kivi od papaje, da izaberemo najmodernije cipele (kao da svaki dan s Fashion Guruom ispijamo koktele, pa se još i u to razumijemo), da znamo popraviti dječiji bicikl, zamijeniti gumu na autu…

Gnusno iskustvo ravnopravnosti spolova nigdje nije toliko izloženo manipulacijama kao u oblasti vožnje. Kad one malo kucnu auto, tad je – u to nema razumne sumnje – uvijek neko drugi kriv, i još imaju drskosti da se pozivaju na policijski izvještaj. Ali kad mi udarimo u drvo i totalno skršimo ljubljeno prometalo, e tad nije kriv drugi, tj. drvo, nego mi, i opet se pozivaju na policiju. Kako sad to? Pa ima li išta pod kapom nebeskom za šta mi nismo krivi?

Muškarci su žrtve 20. i 21.vijeka. Jedna objektivna i minuciozna interpretacija pokazala bi da ozloglašena muška ljenost, protivno stereotipnim tumačenjima, nije izostanak aktivnosti, ili nespremnost na solidarnost sa ženama, nego način života, prekrasna vrlina od koje naši neprijatelji radikalnim metodama laganja i filozofiranja nastoje napraviti manu. Ne bi li nas se na taj način nekako ocrnilo pred istinom i historijom. Repertoar naših nedostataka bio bi zanemarljiv, samo kada bi one pokazale malo više razumijevanja. Sve do tada, muškarac neće biti ništa više nego ljudsko biće u tragovima, poslušna krpa koja čarape ne baca svuda okolo, nego ih ostavlja tamo gdje im je mjesto. A gdje je tu pobuna, majka svih revolucija i preteča bolje budućnosti? O tome izgleda više niko ne razmišlja, zato i jesmo pristali na teror obaveznog kupanja svake sedmice.

 

Tekst je preuzet iz Gracije

 

Od istog autora:

Ozren Kebo: Biti Hugh Hefner

2012.

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close