Seksualnost i kršćanstvo
Seksualna želja važila je kao zlo, svakako ne kao dio dobroga stvorenja Božjega. Ako je seksualnost stojala pod sumnjom da je za čovjeka čak prijeteća snaga, onda je trebao neki osobiti razlog da se ispriča zbog njezina življenja
I.
U svojoj ocjeni ‘Upitnika’ za rimsku Sinodu biskupa zaključila je u veljači 2014. Njemačka biskupska konferencija sljedeće: „Odgovori čine razvidnim kolika je razlika između vjernika i službenoga nauka, i to prije svega u pitanjima zajedničkog predbračnog života, crkveno vjenčanih, rastavljenih i ponovno oženjenih, reguliranja začeća i homoseksualnosti.“ Zaključak kojega su vlastiti vjernici dali za crkveno učenje je jednoznačan: katolički je seksualni moral stran životu i nerazumljiv. Još više, ima zabrana koje su „ocjenjene kao eksplicitno nemoralne“, kao npr. stav prema umjetnim metodama oplodnje u kontekstu HIV profilakse.
Rezultati ‘Upitnika’ pokazuju zapravo desetljećima primjetan gubitak crkvenoga autoriteta u normiranju pitanja seksualnosti i intimnih životnih odnosa. U crkvenom moralnom nauku zastupane moralne zapovijedi kod velikoga broja vjernika odlaze u prazno. Utvrđena razlika između života i nauka kod mnogih djeluje kao znak otuđenja od njihove Crkve, ali ne mali broj se njih s ovom razlikom javno aranžirao – oni žive svoj privatni život prema vlastitim moralnim uvjerenjima i osjećaju se ipak kao kršćani u svojoj Crkvi udomljenima. Oni više ne pitaju za dopuštenje, ako se radi o oblikovanju njihovih odnosa, braka, obiteljskoga života i njihove seksualnosti. Vrlo kratko formulirano: na mjesto religiozne poslušnosti crkvenim autoritetima nastupula je orijentacija prema vlastitim uvjerenjima savjesti i prema potrebama i zahtjevima partnerstva. Na seksualni nauk, ojačan krajem šezdesetih godina, reagiraju katolici otkrivanjem svoje punoljetnosti i odgovornosti.
Na razliku između učenja i života, ako se situacija želi povezati s navedenim, crkveno je učiteljstvo u prošlosti često reagiralo osnaživanjem zahtjeva na istinu vlastitoga morala. Mjesne crkve koje su se trudile oko novoga formuliranja učenja stajale su pod sumnjom da se igraju katoličkim naukom. ‘Upitnik’ i ophođenje s njegovim rezultatima signaliziraju sljedeće: razlika između života i nauka ne opterećuje samo život, nego ona ima nešto i s nacrtom učenja, s njegovim oblikom koji je čisti moral zabrana, s njegovim pojednostavljenjima i utemeljenjima koja nisu više dostatno uvjerljiva.
U sljedećem ću se dotaknuti dvaju pitanja. (1) Što su razlozi za to da se katolički seksualni moral doživljava kao stran, kao takav da ne služi životu? (2) Koje se moguće perspektive mogu izvesti iz današnje iskustvene stvarnosti i teologije da bi se mogla načiniti jedna nova postavka u seksualnome moralu?
Michelangelo, Adam i Eva u vrtu; izvor: http://assintonias.blogspot.ba/
II.
Katolički moralni nauk pati zbog jednoga tereta koji dolazi iz njegove vlastite tradicije. Ovdje nije mjesto da bi se objasnile kulturalne isprepletenosti te tradicije. Mnogo toga što se smatra kršćanskim ili katoličkim naukom moralo bi se razumjeti u kontekstu svoga okoliša, sredine i kulture. Koncentrirat ćemo se na ono što sve do u današnje vrijeme – više ili manje očito – određuje katoličku poziciju.
Kao prvo mora se na to podsjetiti da je, započinjući s najznačajnijim teolozima kršćanske antike, više od jednoga tisućljeća seksualni osjećaj smatran nečim sumnjivim, iritirajućim i negativnim. Seksualna želja važila je kao zlo, svakako ne kao dio dobroga stvorenja Božjega. Ako je seksualnost stojala pod sumnjom da je za čovjeka čak prijeteća snaga, onda je trebao neki osobiti razlog da se ispriča zbog njezina življenja. I taj razlog, taj odlučujući razlog, bio je produženje ljudske vrste. Dobro prokreacije na određeni način opravdava zlo seksualnosti. Seksualnost je moralno prihvatljiva preko njezine naravne funkcije nastavka života, i to nastavka života u uređenome obliku braka. Jer seksualnost izvan braka šteti ideji legitimnoga potomstva. I prijeti odnosu vjernosti između muškarca i žene. Ovu je poziciju u viskom srednjem vijeku formulirao Toma Akvinski kad je pisao o grijehu bludnosti: „Bludnici ne traže ljudsko začeće, nego spolni užitak, a njega ne može biti bez djelatnosti čija je posljedica začeće čovjeka. I upravo se ovaj užitak nalazi u grijehu protiv naravi“ (Toma Akvinski, Summa Theologiae II-II, q. 154, a11). Seksualnost koja u okviru braka nije usmjerena na začeće potomstva, grijeh je, budući da ona ne pazi na red u prirodi i time predstavlja nepravdu prema Bogu, onome koji uređuje prirodu. Zadatost naravi (prirode) je do danas središnji argument protiv sprječavanja začeća (kontracepcija) i homoseksualnosti. Što je protiv naravi, ne može ni pod kojim se okolnostima moralno opravdati.
Cjelokupno intimno životno područje ljudske seksualnosti vrijedilo je – u mišljenju, govorenju i djelovanju – kao životno područje u kojemu prijete teški grijesi. Posljedice jednoga takvoga rigoroznoga i detaljima opsjednutoga morala na psihu i na život vjernika često su opisivani i teološki kritizirani
Kulturno-povijesno gledano nastupa još jedan motiv, koji je sve do u nedavnu prošlost duboko određivao shvaćanje seksualnosti. Seksualnost čini nečistim. Ona postavlja čovjeka u jedno stanje koje ga sprječava da stupi u kontakt sa svetim. Ovdje važnu ulogu igraju prastare predodžbe o kultnoj čistoći i nečistoći. Što se rigidnije i češće pazi na čistoću, sve se jače pokušava ograničiti seksualnost. Osobito vrednovanje bezbračnoga života i moralna skepsa prema ženama ima puno toga sa predodžbom seksualne nečistoće. Što je moguće veći život lišen seksa izgleda kao kršćanski ideal.
Pored nabrojenih aspekata negativnoga vrednovanja seksualne želje, predodžbe naravne seksualnosti, u okviru braka i čistoće/nečistoće za tradiciju je osobito važno da prijestupi protiv normi seksualnoga morala – sve do danas – važe kao osobito teška moralna zastranjenja. Cjelokupno intimno životno područje ljudske seksualnosti vrijedilo je – u mišljenju, govorenju i djelovanju – kao životno područje u kojemu prijete teški grijesi. Posljedice jednoga takvoga rigoroznoga i detaljima opsjednutoga morala na psihu i na život vjernika često su opisivani i teološki kritizirani.
Do danas je vidljiva i učinkovita ova tradicija seksualnoga morala u dokumentima Crkve. Jer kako bi se moglo inače objasniti da se upravo žele po svaku cijenu sačuvati one zapovijedi, koji svoje moralno značenje zahvaljuju onim faktorima, koje sam upravo nabrojio, prije svega naravi i ekskluzivnim institucionalnim okvirima poretka braka. I kako bi se moglo objasniti da oni načini djelovanja, koji ne odgovaraju normama, npr. bludnost, bivaju označeni kao razvratnost ili teški grijeh. Ovdje se pretpostavlja da se mora tražiti ‘novi jezik’ da bi se moglo pronaći novo moralno vrednovanje. Vrednovanje koje iznova uči razlikovati, što čovjeku pripada u njegovoj seksualnosti a što ne, u kojim odnosima se seksualnost naglašava, a u kojima ne.
III.
Analizirane teškoće tradicionalnoga seksualnoga morala dovele su na unutarkatoličkom prostoru do revizije na najvišoj razini. Mislim ponajprje na izjave Drugoga vatikanskoga sabora (1962-1965) o braku i obitelji u pastoralnoj konstituciji ‘Gaudium et spes’. Dok je ranije crkveno učiteljstvo pazilo na strogo i u bitnome naravnopravno utemeljeno upravljanje seksualnošću, na Koncilu je je došlo do jasne promjene načina govora i mišljenja. Prije svega je to vidljivo u novom terminu „bračne ljubavi“. U braku i obitelji se radi o ‘interpersonalnim odnosima’ (Ivan Pavao II, Familiaris consortio 15). Seksualnost je sada uvedena u ljubav imeđu muškarca i žene, i ona je izražava „na poseban način“ (GS 49). Seksualnost je više nego samo nezaobilazno sredstvo u svrhu održanja ljudske vrste. Ona je realnost sa vlastitim dostojanstvom, „ako se slobodno daruju jedno drugom (…) i ako se provodi na potpuno ljudski način“ (GS 49). Ovim je formulacijama u bitnome prevladan seksualni pesimizam tradicije. Najprije se govori o bračnoj ljubavi a tek onda o plodnosti braka. Koncil pri tome izričito priznaje vrednotu jednakosti između muškarca i žene. Na ovaj način crkveno učiteljstvo pronalazi – konačno, mogli bismo reći – priključak na moderno vrednovanje intimne ljubavi i odnosa dvije ravnopravne osobe. Na Koncilu uveden razvoj nauka ipak je u sljedećim desetljećima prekinut revitaliziranjem starih shema dopušteno/nedopušteno, naravno/protunaravno, kad se radi o pitanjima seksualnoga morala. Ipak nije bilo povratka iza formulacije „bračna ljubav“, iako se sada tvrdi, da se ova bračna ljubav pokazuje kao istinska ljubav ako vjerno slijedi tradirane norme. U moralnoj filozofiji Karola Wojtyle / Ivana Pavla II. došlo se do principa nedljeljivosti seksualnoga izričaja ljubavi i reprodukcije.
Moralnoteološki se postavlja pitanje nije li time stari primat svrhe prokreacije ponovno doživio povratak u katolički seksualni moral? Zato još jednaput: zašto bi inače bila toliko važna razlika između seksualnosti koja je po naravi i one koja to nije? Posljedica učiteljskoga vezanja na tradirane zapovijedi jest zapravo na početku spomenuti rascjep i udar na katolički seksualni moral.
IV.
U posljednjo točki želio bih istaknuti aspekte koji mi se čine odlučujućim za daljnji razvoj seksualnoga morala. Da bi se prevladao jaz između nauka i života, trebala bi se i Katolička crkva pokazati kao institucija koja je spremna učiti. Kao institucija koja (1) uči da se sa svojom tradicijom ophodi ‘samokritički’; koja (2) promišlja što iz posebnoga ‘dostojanstva čovjeka’ proizlazi za uređivanje seksualnosti i koja (3) ozbiljno uzima da ‘iskustva’ vjernika predstavljaju izvor kršćanskoga moralnoga učenja.
Tradicionalni seksualni moral Katoličke crkve određen je manje biblijski a puno više naravno-pravno. Time dolazi do izražaja da se na temelju biblijskih spisa vrlo teško može utemeljiti tradirani način nastajanja i formuliranja normi. Ovaj uvid vrijedi svakako i danas. Niti postoji biblijska seksualna etika, niti se mogu pojedine biblijske odredbe istrgnuti iz konteksta njihova nastanka i neposredno ih prevesti u sadašnjost. To smo naučili na primjeru homoseksualnosti. Da postoji jedna duboka i nepromjenjiva u osobi uvriježena istospolna seksualna orjentacija, biblijskim je autorima potpuno nepoznato. Ili: pri usporedbi sa današnjim vrlo ranim dobom za brak bila je predbračna seksualnost skoro nikakva tema. Direktno izvođenje normi za seksualnost iz takvih biblijskih nalaza ne može se primijeniti. Ali ipak biblijska poruka ne ostaje time bez značenja. Baš naprotiv. Ali tek kad se ne bude više tragalo za dokazima za naše tradirane norme, može se na novi način upitati za biblijsko-teološko fundiranje našega morala.
Preoblikovanje bračnoga morala u etiku odnosa, a time i u seksualni moral, u kojemu će kvaliteta odnosa (sporazumijevanje, jednakost, respekt, ljubaznost, vjernost, odgovornost) oblikovati isključivi kriterij, ima bitno s time veze da se sluša iskustva bračnih drugova
Ograničit ću se na nekoliko naputaka. Biblijski izvještaj o stvaranju govori da je čovjek kao muškarac i žena stvoren na njegovu sliku. Za to vrijeme na jedan do tada nečuven način utvrđeno je temeljno jednako dostojanstvo oba spola. Ovdje imamo biblijski izvor gore citiranoga principa seksualnosti kao realnosti ‘od osobe prema osobi’. Seksualnost se ne smije više, pod ovim zahtjevom, uklapati u kontekst hijerarhijskog odnosa između muškarca i žene. Tako se moraju razumjeti i Pavlove rečenice o bračnim partnerima. Trebaju se međusobno respektirati i pažljivo ophoditi jedni s drugima.
Biblijski spisi poznaju seksualnost kao temeljnu dimenziju ljudskoga bića i znaju i za njezine usrećujuće i opterećujuće momente. Oni su realistični, ne trivilijaziraju seksualnost, ali je i ne precjenjuju. Jezik seksualnosti se ne može odvojiti od religioznih uvjerenja. Ima Pjesma nad pjesmama agape-ljubavi i Pjesma nad pjesmama erotske ljubavi. Pismo je zanimljivo i zbog svoga moralnoga poretka seksualnosti i promatra brak između muškarca i žene kao za to najbolji institucionalni okvir. U Isusovu navještaju seksualnost nije tema, ali je stalno tema ljubav, uvjerenje i konkretni čin dobrohotnoga nagnuća prema bližnjem. Apostol Pavao naviješta svojim zajednicama Boga koji se u svojim djelima spasenja ne brine o naravnim granicama koje ljude dijele jedne od drugih. U narodu Božjem ne trebaju etničke ili spolne razlike igrati nikakvu ulogu. Zaoštreno formulirano: Bog ne gleda najprije na narav, nego na slobodu čovjeka. Poznata Pavlova maksima glasi: „Nema više židova ni grka, robova ni slobodnih, muškoga ni ženskoga, nego svi ste jedno u Kristu Isusu“ (Gal 3,28). Ne znači li to danas: Spolni identitet ili seksualnu orjentaciju čovjeka možemo ostaviti na miru, oni nas ne trebaju jedne od drugih dijeliti? „Prihvaćajte jedni druge, kako je Krist vas prihvati na slavu Božju“ (Rim 15,7). Ako se trebamo prihvatiti osobama, kako možemo zahtijevati da jedni na temelju svoga prirodnoga bitka mogu živjeti svoju seksualnost, a drugi ne? Pobija li princip seksualnosti ‘od osobe prema osobi’ princip seksualnosti između muškarca i žene?
Time dolazim do moga drugoga naputka koji se veže na već rečeno. Crkva čovjeka naziva osobom. To je zahtjevan pojam. Kao osoba čovjek ima njemu vlastito osobito dostojanstvo. On je biće sposobno za samooblikovanje vlastitoga života pred Bogom. Mora i treba svoj život voditi u slobodi i odgovornosti. Njegova vlastita narav nije od toga isključena. On nije njezin stvoritelj, nije je sam birao, jednako kao i svoju vlastitu socijalizaciju. Ali može sebe postaviti u odnos prema samome sebi. Mi ljudi se možemo pitati kako svoj život, koji nam je darovan, možemo oblikovati u moralnoj autonomiji. Mjera u ophođenju s nama samima i s drugima je sloboda i ljubav. Pazit ćemo na našu narav i promišljati njezine mogućnosti i granice. Ali u moralnome stavu nećemo prolaziti pored nje. Pointirano kazano: mi smo po naravi moralna bića. I naša seksualnost kao ‘ljudska seksualnost’ nije nikad samo naravna. Razlika između naravnoga i protunaravnoga je odatle za moral doduše relevantna, ali ne i odlučujuća. Odlučujuće je da li mi svoju seksualnost tako oblikujemo da pri tome sebe i druge kao osobe pazimo i štitimo. Nikakve naravne funkcije i nikakav institucionalni okvir sami ne čine seksualnost dobrom, to mogu samo moralni zahtjevi. Na prvom mjestu se radi o dostojanstvu osobe i odatle rezultirajućim pravima, koja moraju određivati naše djelovanje. U području seksualnosti je zbog toga ideja seksualnoga samoodređenja neodreciva. Ništa što je usmjereno protiv ovoga samoodređenja, ne može se nazvati moralno dobrim. Još uvijek čekamo na crkveni stav, koji će se očitovati prema ovom kako kršćanskome tako i modernome etičkom principu.
Moja treća točka je često premalo promatrano ljudsko ‘iskustvo’. Podsjetimo se: preoblikovanje bračnoga morala u etiku odnosa, a time i u seksualni moral, u kojemu će kvaliteta odnosa (sporazumijevanje, jednakost, respekt, ljubaznost, vjernost, odgovornost) oblikovati isključivi kriterij, ima bitno s time veze da se sluša iskustva bračnih drugova. Oni su bili ti koji su posredovali moralni nauk, da njihova seksualnost ima za njihov odnos vlastito značenje, koje nadilazi svrhu prokreacije. To su bili kršćanski supružnici koji su na kompentenciji svoje savjesti gradili u pitanjima njihove vlastite seksualnosti i seksualnoga života. I za ovo dostojanstvo svoje odluke savjesti dali svjedočanstvo. I time uvjerili i moralnu teologiju da nije dovoljno da se seksualni moral razvija od prirodnih svrha. Slušajmo dakle kompetentna iskustva ljudi u pitanjima koja njih neposredno pogađaju. Što dobro čini, a što ne, što je usrećujuće a što povrjeđujuće, za što se mora odgovarati a zašto ne – to se ne može teorijski unaprijed odlučiti. Kompetentna životna iskustva odvažnih kršćana su izvor iz kojega možemo crpsti u teološkoj etici. Vrednote nas osvjetljuju u iskustvima i osvjetljavaju nas kroz iskustva (R. Schaeffler). Smisao slobode i ljubavi otključava se u praksi.
Tko je to iskusio, uvjeren sam, neće htjeti to pustiti u prazno. Jer ga se tiče što znači da je od Boga obdaren takvim sposobnostima.
V.
Danas, s time bih završio, nisu samo supružnici ti čija se iskustva ne bi smjelo preskakati. To su iskustva starih i mladih, muškaraca i žena, iskustva homoseksualaca i drugih seksualnih manjina, koji će nam pričati o mogućnostima i putovima ljubavi, koje mi moramo tek u katoličkom moralnom nauku otkrivati.
Dugo je vremena kod teme seksualnosti ‘naučavanje’ stojalo u središtu crkvenoga djelovanja. Vrijeme je za novu kulturu ‘učenja’ i dijaloga. Biblija poznaje i jednu vlastitu krepost za jedan takav pothvat: hrabrost, odvažnost reći jedni drugima istinu. S principom poslušnosti ova je hrabrost nespojiva. Samo onaj tko savjesti čovjeka nešto povjeri, taj gradi na sposobnosti autonomije, taj očekuje nešto od iskrenoga govora. Sinoda u biskupiji Trier je povlašteno mjesto da se ova biblijska krepost nanovo aktualizira. I onda postoji možda nada da jaz imeđu nauka i života neće biti posljednje poglavlje u povijesti katoličkoga seksualnoga morala.
S njemačkoga preveo Franjo Ninić
Literatura
Margaret A. Farley, Just Love. A Framework for Christian Sexual Ethics, New York/Lodon 2006 (dt. Übersetzung 2014).
Stephan Goertz, Menschenwürde und Sexualmoral. Ein Debattenbeitrag, in: Internationale Katholische Zeitschrift »Communio« 41 (2012), 104-110.
Konrad Hilpert (Hg.), Zukunftshorizonte katholischer Sexualethik, Freiburg i. Br. 2011.
Martin M. Lintner, Den Eros entgiften. Plädoyer für eine tragfähige Sexualmoral und Beziehungsethik, Brixen 2 2012.
Hubertus Lutterbach, Die christliche Abwertung der Sexualität – eine Kontinuitätsgeschichte der Menschenferne? In: Michael Felder/Jörg Schwaratzki (Hg.), Glaubwürdigkeit der Kirche. Würde der Glaubenden, Freiburg i. Br. 2012, 265-275.
Ruben Zimmermann, Liebe und Sexualität, in: Handbuch Bibeldidaktik, Stuttgart 2013, 145-148.
Izvor: Stephan GOERTZ, Sexualität und Christentum. Zur Sexualmoral der katholischen Kirche. Autorovo predavanje održano na tematskom forumu „Sexualität. Leben“ u povodu sinode u biskupiji Trier 24. travnja 2015. Objavljeno na www.theologieundkirche.de (pristupljeno 25. 5. 2015).
Prometej.ba
