Faruk Hadžić
Prije nekoliko dana, prilikom gostovanja na jednoj televiziji, po ko zna koji put doživio sam razočarenje zbog lošeg životnog standarda naših građana. Emisija je bila posvećena radu javnih kuhinja u Bosni i Hercegovini, a dovoljan je bio tek uvodni prilog da sve bude jasno. Priče starih nana kojima je to jedini obrok u danu ili osoba koje žive od stotinjak maraka mjesečno, ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim. Moglo se čuti kako se broj korisnika javnih kuhinja stalno povećava i da postoji potreba za sve većim količinama hrane za naše sugrađane. I tu se javlja novi problem – broj korisnika raste, a rastu i potrebe za dodatnim finansiranjem obroka zbog gotovo svakodnevnog rasta cijena.
Period iza nas obilježen je velikim porastom cijena, najviše cijene piletine. Nova normalnost jeste da kilogram pilećih fileta košta oko 15 maraka. Cijene u ugostiteljskim objektima se mijenjaju mnogo češće nego prije. Nemojte se iznenaditi ako je cijena jela u nekom restoranu ili kafiću povećana u odnosu na vašu prošlu posjetu. O povećanju plata, rijetko se priča, kao da postoji strah među radnicima da neće dobiti ono što budu tražili, što je potpuno opravdano. Međutim, vrhunac inflacije još uvijek nismo dostigli, teško je upratiti sve najave novih poskupljenja, što se nedavno desilo sa povećanjem cijene plina za preko 20%. Ipak, ako radnici budu tražili veće plate, kako bi se njihove stvarne plate povećale, onda ulazimo u drugi inflacijski udar.
Baš zbog toga, kao grupa ekonomista, prošle sedmice smo proveli istraživanje vezano za očekivanja radnika i zahtijevanje većih plata usljed inflacije. Preliminarni rezultati su vrlo interesantni i pokazuju da inflacija ima različit utjecaj na svakodnevni život kod različitih kategorija populacije.
Radnici su odgovorili da je inflacija utjecala na smanjenje potražnje za ostalim proizvodima i uslugama, kao i na posjete kafićima i restoranima. Za sada je inflacije najmanje utjecala na nabavku goriva i drugih energenata i osnovnih životnih namirnica, što je potpuno očekivano, jer hranu i gorivo jednostavno moramo kupiti, koliko god koštali, ali ćemo zato imati dosta manje novca za ostale troškove. Potpuno očekivano, radnici sa višim nivoom primanja percipiraju uticaj inflacije manjim u odnosu na one sa nižim nivoom prihoda. Možda ovi odgovori objašnjavaju potpuni izostanak pomoći građanima i privredi u ovom teškom trenutku, jer oni koji trebaju da pomognu građanima, ne osjećaju inflaciju na isti način kao obični građani.
Pri tome, 76% radnika smatra da se cijene neće vratiti na nivo od prije poskupljenja. Trećina radnika je izjavila da im plata nije rasla od 2015. godine, kada je nešto češće dolazilo do povećanja plata u privredi u odnosu na javni i nevladin sektor, što može imati smisla, jer je u proteklom periodu dolazilo do povećanja plata zbog iseljavanja radnika i nedostatka stručne radne snage, što još uvijek nije ni približno dovoljno za normalan život za većinu građana. Radnici koji nisu imali povećanje plate u posljednjih sedam godina, danas imaju dosta nižu stvarnu platu zbog stalnog rasta cijena.
Radnici iz privrednog sektora u odnosu na javni sektor očekuju povećanje plata u većem procentu, što je logično jer su plate u privredi, u prosjeku, niže od plata u javnom sektoru.
Možda najbitniji zaključak istraživanja jeste da čak 61% radnika smatra da nema realnih mogućnosti da im poslodavac poveća platu.
U slučaju nepovećanja plata radnici iz privatnog sektora su daleko spremniji potražiti drugi posao u zemlji ili inostranstvu u odnosu na radnike iz javnog sektora. Istovremeno, 50% radnika iz nevladinog sektora i 43% iz javnog sektora smatra da nema druge mogućnosti nego ostati na poslu na kojem su sada i bez povećanja plata. Slično je i sa radnicima u privredi i to posebno onim radnicima čije su plate ispod 1.000 KM – dva od pet radnika smatraju da nemaju druge mogućnosti osim ostanka na trenutnom poslu.
Zašto su ovi podaci bitni i koja je njihova svrha?
Ovakva istraživanja trebaju se raditi od strane vlade na redovnoj osnovi, kako bi pomogla donosiocima odluka u formulaciji paketa pomoći namijenjenih građanima i privredi. Međutim, umjesto ozbiljnih analiza i prijedloga, od tih istih donosilaca odluka u javnosti uglavnom čujemo populističke parole, kojima pokušavaju opravdati svoj nerad. Poput izjava o rekordnim naplatama poreza i nikada boljem životu, koji još uvijek nismo ni vidjeli ni osjetili. Od svih mjera koje će se na kraju ponuditi građanima, bit će uvijek popularna mjera stezanja kaiša.
Ovu mjeru većina građana sada i primjenjuje. Ako penzioner ima penziju od 500 KM i da taj novac raspoređuje na hranu i režije, on u toku mjeseca recimo izdvaja 28 KM za juneće meso. Za taj iznos može kupiti dva kilograma, ali ako meso poskupi na 20 KM, što je trenutna cijena, onda penzioner sebi može priuštiti 600 grama mesa manje, čime sam sebi steže kaiš. Slično je i sa drugim proizvodima. Danas rijetko gdje možete pronaći litru ulja ispod 5 KM – nije, dakle, poskupilo, već se samo manje može kupiti za isti novac. Premijerska “logika”.
Stezanje kaiša je uobičajena mjera u doba krize, kada se svi izdaci u javnom sektoru smanjuju kako bi se na taj način riješio problem nedostatka prihoda. Obično ova mjera uvodi zemlju u pad ekonomske aktivnosti – recesiju, jer zbog smanjenja bilo koje vrste izdataka, smanjuje se nivo potrošnje na nivou ekonomije, koja je glavna sastavnica bruto domaćeg proizvoda. Manja potrošnja znači manju potražnju, a manja potražnja znači gomilanje proizvoda, a time se smanjuje u konačnici i proizvodnja.
Međutim, mi sada imamo rekordne prihode, što je posljedica više prikupljenih poreza zbog inflacije. Podaci poreskih uprava u Bosni i Hercegovini su pokazali da samo u prva tri mjeseca ove godine imamo preko 650 miliona KM više naplaćenih poreza u odnosu na isti period prošle godine. Zašto taj novac nije vraćen penzionerima, građanima, radnicima, privredi, pitanje je za naše donosioce odluka. Vrlo je moguće, da s obzirom na veliki pritisak rasta cijena, može doći i do toga da će sindikati u javnom sektoru tražiti veće plate, čime će se sav prikupljeni višak istopiti na ove izdatke, bez da se provede ono što je ključno, a to su reforme poreskog sistema.
Stezanje kaiša će prvo osjetiti obični građani, koji će i dalje kupovati iste količine proizvoda, ali će platu brže potrošiti i nedostajat će im novca do kraja mjeseca. U međuvremenu će se možda zadužiti u banci, ali to može biti rješenje samo privremenog karaktera. Nakon toga, kreće frustracija, a kada imate previše takvih, frustriranih građana, posljedice mogu biti nepredvidive. Neko će ostati da se proba boriti, a neko će gledati kako da ode iz ove države i pronađe sreću negdje drugo.
Ekonomska situacija u kojoj se nalazimo neće tako brzo proći, kako se mnogi nadaju, pogotovo oni u vlasti. Planovi onih kojima su ove godine izbori, u mnogome se razlikuju od očekivanja građana, od kojih očekuju podršku za nastavak onoga što (ne) rade godinama. Ovakav rast cijena, bez podrške građanima i privredi, dovest će do toga da će većina građana praviti nove rupe na kaišu, dok će privrednici ili biti prinuđeni dizati cijene, ili suočiti se sa prestankom rada.
Nego, šta ćemo kada više ne bude mjesta za novu rupu na kaišu?
Nomad.ba
