Kultura

Tomaš HALIK: Čuvari prosvjetiteljstva

Religija se danas u društvo vraća u tri pojavna oblika: u politizaciji velikih religija, u religioznom obratu u postmodernoj filozofiji i u povećanom interesu za duhovnost

 

U liku islama vraća se religija u sekulariziranu Europu. Kršćanima je to potpuno novi izazov. Je li Katoličkoj crkvi opet potreban koncil?

Svijet doživljava povratak religije. Nakon kulturne revolucije u 60-im godinama 20. stoljeća započeo je civilizacijski preokret. Pri tome se ne radi o jednostavnom vraćanju na prijašnje forme zbog kojeg bi se mogle obradovati tradicionalne institucije. Nova očitovanja religije dapače ih zabrinjavaju, a ništa manje i zagovornike sekularne kulture. »Vraćanje potisnutog« – kao što je poznato iz psihoanalize – nije »vječno vraćanje istoga«, nego mijenjanje onoga što je bilo zapriječeno.

Koliko su kršćani pripravni na to? Drugi vatikanski koncil od 1962. do 1965. je prilagodio crkvu na život u sekularnom društvu proizašlom iz prosvjetiteljskog humanizma. Ostaje pitanje nije li ta reforma došla prekasno i je li pripremila crkvu i na neočekivani povratak religije i na život u globalnom postsekularnom društvu. Neće li uskoro biti potreban Treći vatikanski koncil? Ili prvi ekumenski latinoamerički, afrički ili azijski?

Drugi vatikanski koncil imao je dobar intelektualni temelj. Veliki teolozi – osobito u Njemačkoj i Francuskoj – prihvatili su izazov moderne filozofije i znanost te reagirali na dramatična iskustva čovječanstva u svjetskim ratovima. Kakva će teologija biti potrebna za sljedeći reformski koncil prema kojemu prve korake pravi u mnogo čemu revolucionarni pontifikat pape Franje?

Religija se danas u društvo vraća u tri pojavna oblika: u politizaciji velikih religija, u religioznom obratu u postmodernoj filozofiji i u povećanom interesu za duhovnost. Za kršćanstvo budućnosti postoje na sva tri područja i šanse i opasnosti. Nijednoj drugoj religiji nije dano da prođe kroz takav ispit zrelosti, takav žar intenzivne racionalne kritike kao što je to kršćanstvu u doba europske modernosti. Je li kršćanstvo već izvuklo sve ono što je moglo i trebalo postići konfrontacijom sa sekularizacijom?

Najočitija forma vraćanja religije je njezina prisutnost na političkoj pozornici; najjače u islamskom svijetu. Arapski svijet je odbacio nasilnu sekularizaciju od diktatorskih režima. Nakon pada diktatora zavladao je kaos u kojem su sve veći utjecaj zadobivali islamski ekstremisti. Rat protiv terorizma u svom vojnom obliku mora međutim uključiti i rat ideja. Riječ je o sprečavanju toga da većina od 1,6 milijardi muslimana podlegne ideji koju sugeriraju bilo islamski ekstremisti bilo zapadni islamofobi, kako se radi o ratu između islama i Zapada. Tko ne razlikuje između islama i islamizma, ispunjava najžarču želju islamista i igra se s vatrom.

Sličan neprijatelj Zapada je ruski pravoslavni politički fundamentalizam, idejni začetnik nacionalizma Vladimira Putina i njegovog nastojanja oko rekonstrukcije sovjetskog carstva. Ideolozi Ruske pravoslavne crkve šire ideju da je Zapad odbacio kršćanstvo i moralno propao. Putin, negdašnji KGB-ov agent, postaje »novi car Konstantin«, zaštitnik kršćanstva i tvorac novog kršćanskog carstva. Neki predstavnici Ruske pravoslavne crkve čak su pozvali na stvaranje koalicije pravoslavlja, islama i Katoličke crkve, svojevrsnu novu svetu alijansu »protiv protestantizma i sekularnog humanizma«. Fundamentalisti svih religija ujedinite se! Fašizmu sklone struje u konzervativnom katoličanstvu podupiru Rusiju u tome i osobito žude za dekonstrukcijom Europske unije.

Kakva god bila politika prihvaćanja izbjeglica, očito je da će se promijeniti etnički sastav Europe. Trenutno se koncentriramo na sigurnosne, društvene i ekonomske aspekte ove krize. A u budućnosti nas očekuju kudikamo veći problemi kulturnog suživota. U jednom vremenu, koje je današnjem u mnogo čemu slično, nakon pada Rimskog Carstva, velikih seoba germanskih plemena, Katolička crkva je uspjela migrantima prenijeti i baštinu antičke civilizacije, rimskog prava i grčke metafizike. Ako je crkva tada bila u stanju proslijediti novim Europljanima plodove antičkog društva, hoće li i današnji kršćani uspjeti proslijediti pozitivne vrednote sekularne kulture prosvjetiteljstva, premda su prosvjetitelji bili neprijateljski raspoloženi prema crkvi? Hoće li biti kadri pridošlicama pokazati vrednote poput jednakosti spolova, religijske slobode i tolerancije, kojima su se sami nekoć suprotstavljali?

Smatram da Katoličku crkvu očekuje povijesna zadaća slična onoj s početka srednjeg vijeka, ukoliko se prihvati enormno važne uloge tumača između islama i sekularnog Zapada; u mnogome ipak može bolje od ateista razumjeti islam a i bolje od muslimana razumjeti sekularni humanizam, to neželjeno dijete zapadnog kršćanstva.

Crkva budućnosti trebala bi biti ono što su na svojim počecima univerziteti htjeli biti: zajedništvo života, molitve i nauka. Trebala bi ponovno otkriti prave korijene kršćanstva: vjeru, nadu i ljubav.

S njemačkog preveo Miro Jelečević

www.sueddeutsche.de

Prometej.ba

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close