Od augusta 1998 do danas Kanton Sarajevo nezakonito upravlja preduzećem „Tržnice-pijace“ Sarajevo
Privatizacija preduzeća u Federaciji BiH, uprkos mnogim kontroverzama, odvijala se uz poštovanje seta zakonskih propisa koji su jasno određivali pravila i uloge učesnika. Iako su mnogi ta pravila iskoristili u svom interesu, poput onih koji su otkupljivali certifikate po bagatelnim cijenama i ulagali u vrijednu imovinu u FbiH,a što ovdje nije slučaj , rijetki su primjeri u kojima je država iskoristila mogućnost da, na krilima moći, zloupotrijebi svoj status i onemogući vlasnike privatnog kapitala da, u skladu sa zakonima koji su uredili privatizaciju u F BiH, ostvare svoje pravo upravljanja preduzećima. Jedan od najinteresantnijih primjera te vrste, mada ne i jedini, je svakako slučaj „Tržnice-pijace“ Sarajevo.
S obzirom da se u javnosti u nekoliko navrata i nastavaka pojavljuje priča o navodnom nezakonitom pokušaju navodnih dioničara da preuzmu vlasništvo nad preduzećem „Tržnice-pijace“ Sarajevo, javnost zaslužuje istinu o cijelom slučaju, a o povodima zbog kojih se Vlada Kantona Sarajevo i aktueni menadžment preduzeća „Tržnice-pijace“ Sarajevo ne žele odreći nezakonito stečenih prava (čitaj „otetih“) ne žeimo špekulirati. Cijenimo da će najbolji sud o tome donijeti čitatelji nakon što se upoznaju sa pravom stranom ove priče.
Javnosti je poznato da je privatizacija preduzeća u bivšoj državi započeta još u predratno vrijeme na temelju zakona koje je usvojila vlada na čijem je čelu tada bio pokojni Ante Marković i taj dio privatizacije se popularno naziva privatizacija po Markovićevim zakonima. Neka preduzeća su iskoristila mogućnosti koje su ti zakoni otvorili, neka nisu. Eh sada, nakon što je tu privatizaciju prekinuo raspad bivše Jugoslavije i potom ratovi, a nakon što je 1997.g. usvojen temeljni Zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Federaciji BiH, bilo je neophodno prvo riješiti prethodno pitanje u kom procentu su se preduzeća privatizirala po ranijim zakonima da bi se moglo nastaviti pričati i odlučivati o eventualnoj privatizaciji preostalog kapitala. Rješenje je u tim zakonima kreirano tako da se pozovu revizorska društva (u slučaju „Tržnica-pijaca“ Sarajevo to je bilo najrenomiranije od svih njih, državni Zavod za računovodstvo i reviziju F BiH kojeg je tada vodio ugledni redovni profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Mehmed Jahić) i da se utvrdi stanje privatnog i državnog kapitala. Zavod je to uradio u skladu sa važećim propisima, prečešljao svu dokumentaciju i svojim Rješenjem utvrdio odnos privatnog (61%) i državnog (39%) kapitala. Na to rješenje mogao se tada žaliti i njegove rezultate osporovati ko god je htio, ali nije niko! Ni preduzeće, ni Vlada Kantona Sarajevo, ni Agencija za privatizaciju ni vlasnici kapitala i ono je postalo pravosnažno u augustu 1998.g. Još tada je je bilo jasno da, u skladu sa zakonima koji određuju privatizaciju ovo preduzeće je većinski privatno, a da Vlada KS, odnosno njena Agencija za privatizaciju KS mogu samo odlučiti o tome da li će ili neće pristupiti privatizaciji državnog (manjinskog) kapitala u tom preduzeću.
Od tada do danas, dakle protokom skoro 23 godine niti je odlučeno hoće li se privatizirati državni kapital niti je, što je sutinski najvažnije, omogućeno da vlasnici većiskog udjela u kapitalu ovog preduzeća preuzmu upravljanje po procentima koji su konačni i neupitni. Da problem bude još izraženiji, Kanton Sarajevo je u famoznom procesu, nad ovim preduzećem (dakle postojećim, živućim) „osnovao“ novo preduzeće sa uplatom od 10.000 KM i preinačio ga u javno (čitaj „preoteo“ vlasništvo utvrđenim suvlasnicima).
Vlasnici privatnog kapitala ( većina nezaštićeni uposlenici) su se našli u nedoumici, čudu i bili su nespremni na tako brutalni obračun državnog organa sa njihovim vlasničkim pravima. Pokrenuti su sporovi za utvrđivanje vlasništva koji su s jedne strane još uvijek u toku zbog toga što se ni advokati ni sudije nisu susretali sa tako čudnim situacijama pa je bilo procesnih grešaka i s jedne i s druge strane. Osim toga, sudijama je naprosto teško povjerovati da je baš došlo do takve zloupotrebe i pravnog nasilja od države. Ali nažalost jeste. Pri tome su sudije pod pritiskom Vlade KS te ispada, tobože, da će oni predati u ruke privatnim vlasnicima nešto što eto, Kanton Sarajevo ne želi, odnosno neda. Argumenti koji se javnosti poturaju kao razlozi su više nego slabi i neutemeljeni. Objektivno, naši sudovi i nisu sudili sporove ovakve naravi i rijetko se supočavaju sa sporovima koji se tiču vlasništva u preduzećima, uz sve specifičnosti koje ovakvi procesi sa sobom nose. Otuda i njihovo spretno uzmicanje i zaklanjanje iza procesnih barijera, pretpostavki i nepotrebnog sada već decenijskog odlaganja konačne presude o vraćanju prava njihovim stvarnim vlasnicima.
Krenimo redom i to kratko jer za teze na kojima insistira Kanton Sarajevo, zaista ne treba dugo pojašnjenje pošto su svi odgovori tu i nameću se sami od sebe.
Teza 1: Interni dioničari nisu zakonito stekli pravo vlasništva
Kontra-argumenti:
- Pravosnažno Rješenje o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije iz 1998.g. kojim je utvrđen privatni kapital 61,09% i državni kapital 38,9%
- Super-revizija prethodno izvršene vlasničke transformacije istog organa koja je na ponovni zahtjev uradjena i potvrdila isti odnos privatnog i državnog kapitala;
- Sudsko vještačenje koje je potvrdilo da je na zakonit način provedena vlasnička transformacija i pravilno utvrđen omjer privatnog i državnog kapitala.
Teza 2: Javna preduzeća ne trebaju biti predmet privatizacije
Kontra-argumenti:
- Set zakona o privatizaciji iz perioda vlasničke transformacije ne poznaje javna i druga preduzeća u eliminatornom smislu kada je u pitanju privatizacija (dokaz: postoje preduzeća koja su u namjenskoj industriji čiji je kapital dobrim dijelom privatiziran). On poznaje javna dobra koja ne mogu biti predmet privatizacije, a u slučaju preduzeća „Tržnice-pijace“ Sarajevo sva javna dobra su izuzeta iz procesa privatizacije;
Teza 3: Vlada Kantona Sarajevo ne želi privatizirati državni kapital
Kontra-argument:
- Od Vlade Kantona Sarajevo se i ne traži da privatizira državni kapital ako ne želi. Suština je da je Vlada Kantona Sarajevo onemogućila preuzimanje upravljanja u preduzeću većinskim privatnim vlasnicima i na tome se insistira cijelo vrijeme.
Teza 4: Nisu stečene pretpostavke za izdavanje Rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski reistar
Kontra-argumenti:
- Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo je bila dužna verificirati odnos privatnog i državnog kapitala kroz ovo Rješenje prije nego se nastavi proces privatizacije ovog preduzeća (ili pak donese odluka da se neće nastaviti privatizacija, sasvim svejedno). Naime, prema postojećm zakonskim okvirima nema to ko drugi uraditi. Međutim, u konkretnom slučaju, Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo se našla u problemu jer se ovdje na istoj strani pojavljuje i državni organ koji donosi odluke (Kanton Sarajevo kao državni organ koji provodi procese iz oblasti privatizacije i koji je osnivač Agencije) i državni organ koji je zainteresiran da u svojstvu vlasnika zadrži sva upravljačka prava u ovom preduzeću (Kanton sarajevo kao vlasnik). Konkretno, ovdje je Kanton Sarajevo i prvostepeni i drugostepeni upravni organ, ali i kao „druga strana.“
- Agencija za privatizaciju ni u posljednjem Rješenju kojim odbija da postupi kako joj zakoni nalažu uopće ne spori privatni kapital u procentima utvrđenim Rješenjem Zavoda. No, da bi barem malo spasila čast i ugled struke, jer ne smije postupiti po zakonu zato što joj to ne dopušta Kanton Sarajevo, poseže za solomonskim obrazloženjem u kojem stoji (citiramo): „nesporno je da je rješenjm Zavoda za računovodstvo i reviziju FBiH broj Up – I -02-203/98 od 13.07.1998. godine, utvrđeno postojanje privatnog kapitala u iznosu od 61,09208% od ukupnog kapitala JKP „TRŽNICE-PIJACE“ Sarajevo što pretstavlja interne dionice po prethodno izvršenoj vlasničkoj transformaciji“ ali uprkos tome Agencija „nema obavezu izdavanja rješenja o upisu izvršene privatizacije u sudski registar ukoliko privatizacija državnog kapitala nije provedena te se Agencija proglašava nenadležnom“ ističući kako je njena nadležnost „prodaja državnog kapitala čiji je rezultat izdavanje rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar dok se dionički kapital koji je privatizovan po drugim propisima i od strane drugog organa samo evidentira u rješenju Agencije.“ Prevedeno jednostavnim riječima: da, vi jeste većinski vlasnici, ali mi nećemo prodavati manjinski državni kapital i mi vam nećemo niti verificirati vlasništvo u tom preduzeću. Izvolite to pravo tražiti na drugoj adresi. A to što je „druga strana“ samo Sud to je vaš problem!
Teza 5: Vlada Kantona Sarajevo štiti objekte od javnog značaja
Kontra-argument:
- Sva javna dobra, uključujući npr. pijacu Markale ili pak zgradu Tržnice na trgu A. Izebegovića, nisu predmet privatizacije tako i kada vlasnička prava budu vraćena stvarnim vlasnicima ta imovina ostaje u vlasništvu Kantona Sarajevo.
Zašto se osporava uvodjenje u pravo vlasništva njegovh stvarnih vlasnika, mi možemo samo naslućivati. Zašto se javnosti poturaju neistine o cijelom slučaju, zaista je teško razumjeti.
Koliko dugo će sudski organi dopuštati da Kanton Sarajevo nezakonito upravlja ovom imovinom, ostaje još uvijek nejasno. Ali prije ili kasnije ta prava će njegovim stvarnim vlasnicima biti vraćena jer je to njihova neotuđiva imovina.
Ko će nadoknadit štetu za izgubljenu dobit u periodu od 1998. do danas? Hoće li to biti građani Kantona Sarajevo koje niko ništa ne pita, a čiji budžet će, prije ili kasnije, trpiti višemilionske štete zbog bahatog ponašanja onih koji nešto štite u sadašnjem famoznom preduzeću KJKP„Tržnice-pijace“ Sarajevo?
Bilo bi dobro kada bi ljudi u Vladi Kantona Sarajevo prihvatili činjenicu da se informacijama o ovom slučaju manipuliše u nečijem interesu ili pak da nije produktivno štititi neke pojedinalne lične interese u ovom preduzeću.
Jer, jedno je sigurno. Dobit tog preduzeća, kada se njime bude upravljalo kako treba će biti mnogo veća nego je danas pa će i Vlada Kantona Sarajevo odnosno građani Kantona Sarajevo imati mnogo veću korist od suvlasništvu koje iznosi 38,9% nego u sadašnjem „kvazi-vlasništvu 100%“ nečega što je nezakonito. O modernizaciji procesa u ovom prlično zapuštenom preduzeću kao dodatnoj koristi za sve građane Kantona Sarajevo kao i daleko uređenijem izgledu lokacija na kojima se odvija djelatnost ovog preduzeća da i ne govorimo.
Da li će državni organ priznati svoju grešku i pokušati izbeći dodatne štetne posljedice ovakve politike ili će konačnu riječ ipak morati dati sudovi ove zemlje, procijenite sami. Ali sada barem znate istinu o ovom slučaju.
Ujedno ovdje se ne govori o tome kako menadžment preduzeća Tržnice – Pijace Sarajevo i svojim manipulativnim radnjama prema ostalim učesnicima procesa Vladom KS i Agencijom za privatizaciju aktivno učestvuju u kršenju jednog od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na vlasništvo, a ako se uzme u obzir i nezakonito upravljanje imovinom,a takvo nezakonito i nelegalno rukovođenje predviđa i krivičnu odgovornost, onda se jasno vidi da štete za takvo upravljanje i vođenje preduzeća osim odgovornosti učesnika i kreatora takvih nezakonitih radnji dolaze na naplatu građanima Kantona Sarajeva.
Oštećeni interni dioničari Tržnica-pijaca Sarajevo