O kulturi navika: Oni koji mrze su oni koji se boje

Ljubav prema majci, ocu, bratu, supružniku, to je nešto lijepo. Svi se ponosimo time. Ljubav prema prijatelju, pa može i to. Ali ljubav prema svim ljudima? E to je već malo čudno. Što da volim nekog koga i ne znam? Šta me briga! Nit’ ga volim nit’ mrzim
Piše: Osman Rizaluk – novovrijeme.ba

Svi ljudi su stvorenja koja su na isti način došla na ovaj svijet i gotovo svi su rođeni i odrasli u sredini koja im je već sve pripremila da prihvate stavove i ustaljena mišljenja koja u njoj vladaju. Pa ako je neko potomak porodice ljudoždera, onda će i to dijete vremenom prestati da se odupire lošem okusu ljudskog mesa. Ako je neko dijete okruženo fašistima, onda će i ono tokom odrastanja i stasavanja prihvatiti ono što ispunjava njegove roditelje. Prihvatit će da su najbolji i jedini vrijedni života oni i njihov narod. Ostali su smeće koje ne zaslužuje da udiše zrak, i kad se do njega stigne upornim “lovom”, onda ga treba svirepo likvidirati, jer je toliko dugo uspijevalo izbjegavati ulov.
Zašto ja to radim?

Ali poneko će se dijete, građenjem i oblikovanjem svog mentalnog svijeta, samo zapitati: “Zašto ja to radim!? Zašto trebam mrziti drugo dijete kad i ono ima dvije ruke kao i ja, dvije noge kao i ja, smije mi se ‘bez razloga’ kao što sam se i ja smijao drugima dok sam odrastao?” I stati pred tim “istinama” koje uči i sluša od malih nogu te se zapitati o njihovoj istinitosti! Koliko je ovo zaista istina? I je li ovo jedna ogromna zabluda? Je li ovo situacija kad jedan cijeli jedan narod ima pogrešne stavove s kojima živi toliko dugo i na kojima gradi svoju sadašnjost i budućnost, a ponosi se onim dijelovima prošlosti obojene njima. Onda će taj, već odrasli momak, početi sam istraživati i uviđati da nije svijet stvoren samo da bismo živjeli sami sa svojim narodom, nacijom ili rasom.

Kako bi svijet izgledao da se ostvare te želje koje bi značile da sve ljude koji ne pripadaju tvojoj skupini treba “smaknuti”? Bismo li onda imali svoj mir i konačno odahnuli? Da li oni koji oduzimaju živote to rade samo da bi stekli svoj mir!? Ako je tako, onda debelo griješe! Ali kad ovo shvate i kad ih počnu proganjati lica onih kojima su oduzimali živote, onda bude kasno. I u nemogućnosti da žive s tolikom količinom savjesti i kajanja požele kazniti tog zločinca kojeg gledaju svaki dan u ogledalu. Svojim rukama! A ostali nastavljaju živjeti u zabludi, jer su jedino tamo sigurni od svoje ruke.

Ako osjetimo potrebu da likujemo nad nekim zbog naše pripadnosti nekom ili nečem, onda je to znak da je nama ovladao strah. Kažu da je strah reakcija suprotna ljubavi, a ne mržnja. Pa oni koji mrze –

oni se boje! A kako pomoći onome ko taj svoj strah želi liječiti zlostavljanjem slabijeg? Zlostavljanjem onoga koga jedino i može zlostavljati zbog njegovih slabosti ili kukavičluka! Teško. Ali ga moramo shvatiti i ne dati mu priliku da dođe u takvu situaciju. Pomoći mu na taj način da mu ne dozvolimo da čini nasilje bilo kome jer ga time i sebi čini. Iako to on tad ne vidi!
Nekoliko preporuka

U nastavku teksta nekoliko savjeta. Hrana i piće trebaju biti čisti! Ako to nisu, mogu zatrovati sve one koji ih unesu u svoj organizam, makar to podrazumijevalo cio jedan narod ili skupinu. Kako paziti na hranu? Teško. Jer postoje određene institucije koje jedine imaju pravo kontrolirati i preporučivati “zdravu hranu”. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se sam postaraš za hranu za koju ne treba nikakva kontrola jer je domaća proizvodnja. Organska i bez aditiva. Poznat ti je i vlasnik i njiva. Zasnivamo li svoju sigurnost u hranu na tome što smo je osobno, pouzdano provjerili ili što ju je institucija provjerila? A koliko smo sigurni da institucija korektno radi svoj posao? Zato je važno da pojedinci provjeravaju sastav i rok trajanja onome što su institucije preporučile. Jer ko zna kakav je propust “nenamjerno” napravljen, pa da baš dobijemo bolest za koju su te institucije “slučajno” pripremile tone i tone istog lijeka. Lijeka zvanog mržnja! Eto zašto je važno paziti na ono čime se hrani razum i poje emocije!

Okruženje i javno mnijenje čine bedem izvan kojeg je sve nesigurno, a izlazak izvan njega znači i izlazak iz zone komfora i sigurnosti. Stoga je normalno da su rijetki oni koji se odupru sistemu medija i javnog mnijenja u državi u kojoj žive. Zato su pojedinci koji smognu snage da prevaziđu strah od rizika kojem se izlažu slijeđenjem i prihvatanjem istine dragocjeni kao dragulji, jer oni pokazuju i u tim bedemima da je humanost dio čovjeka. Oni daju nadu svima onima koji nisu, niti su ikad pomišljali da odstupe od ljudskosti, a zgražavaju se nad mentalnim sklopovima koji je pokušavaju nasilno izbrisati iz genetskog koda. Ali, što Bog zapisa, čovjek ne obrisa!

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close