Ostaje li Bosna bez svojih franjevaca kakve je znala?
Redakcija portala Politicki.ba dobila je pismo s zanimljivim sadržajem.
Objavljujemo ga u cjelosti, bez ikakvih intetrvencija, u želji i da potaknemo dijalog:
Od 25. do 30. aprila u samostanu sv. Pavla u Nedžarićima u Sarajevu održan je Kapitul Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrene na kojem je za novog, 159. po redu provincijala, izabran fra Zdravko Dadić.
Izvan katoličkih krugova široj javnosti fra Dadić nije posebno poznat. Zato je njegov intervju portalu Radio Sarajevo koji je dao ovim povodom (https://radiosarajevo.ba/metromahala/lica/fra-zdravko-dadic-novi-provincijal-bosne-srebrene-vjerni-bogu-bosni-miru-i-ljudima/455387) trebao dati makar mali uvid u to ko će predvoditi ovu, ne samo sa simboličkim kapitalom bitnu, religijsku instituciju u Bosni i Hercegovini.
Javna je tajna da unutar bosanskih franjevaca tinja nešto što se nazivalo sukobom hercegovačkih i bosanskih fratara, a ustvari je bio sukob onih koji su ostali dosljedni ideji multietničke i otvorene Bosne ravnopravnih naroda i građana i onih koji bi i ovaj katolički svećenički red da stave u službu HDZ-ove politike koja se kroji iz Zagreba, a koja brine samo o „hrvatskim prostorima“ koji su kroz ono što će međunarodni sudovi u Hagu presuditi kao udruženi zločinački poduhvat trebali biti jasno teritorijalno zaokruženi i po mogućnosti etnički čisti ili barem sa majoriziranim manjinama Bošnjaka koji su tu vijekovima živjeli.
Unutarcrkveni sukob koji već decenijama tinja između franjevaca i dijecezanskih svećenika je taj sukob još više podgrijavao.
Dugo se već spekuliše o tome kako su sljedbenici HDZ-ove politike i zagovornici tzv. Crkve u Hrvata uspjeli ovladati i Ffanjevačkim redom. Te slutnje su postale očite nakon prevrata u listu Svjetlo riječi i nastavljene sve češćim otvorenim napadima na neposlušne franjevce koji su radikalni krugovi nazivali dajdžama.
Zato je prvi intervju fra Dadića pomno čitan. Sve što je novi provincijal rekao bilo je u duhu bosanske multikulturalnosti, komšijske etike i dubokih načela kršćanstva i franjevačkog reda. Čak je i na pitanjima političkih i društvenih prilika provincijal bio dosljedan, osuđujući i samo pominjanje rata. Nastavio je u duhu franjevačkog nauka kazavši: „Biti fratar znači biti brat drugome, ne onome za koga neko misli da mu je brat. Svakom drugom čovjeku biti brat. I moje poslanje, kao i moje subraće, jeste biti glas razuma. Govoriti da voliš čovjeka, a reći da je taj čovjek samo iz vlastitog naroda, ili očekivati prava vlastitog naroda, a ne ponuditi drugome – to je nonsens!”
Naročito je na pitanju bosanskohercegovačke državnosti bio nedvosmisleno jasan.
“Mi trebamo zatvoriti pitanje je li BiH država!
Mi se samo možemo dogovoriti o okviru u kojem ćemo živjeti u toj državi. Ona je međunarodno priznata država, koju ni na koji način ne smijemo dovoditi u pitanje. Jer tad dovodimo u pitanje sve ono što je van svakog zdravog razuma. Dakle, unosimo nemir, unosimo nešto što ne želimo. Ako želimo mir, pitanje BiH je riješeno na način da je ona međunarodno priznata zemlja. Ako želimo da u toj zemlji žive sretni ljudi, onda se trebamo potruditi da taj okvir bude takav da se mi svi osjećamo da je to uistinu naša domovina”- kaže fra Dadić.
Ovo je govor na kakav nismo navikli od političara, ali ni svećenstva koje je pod kontrolom HDZ –a, kojem je, kao i njihovim partnerima iz SNSD-a, omiljena konstrukcija o tome kako ako nešto ne bude po njihovome neće biti ni Bosne i Hercegovine. To omiljeno dovođenje u pitanje opstojnosti Bosne i Hercegovine se svakodnevno kao mantra ponavlja i to ne samo na onim pitanjima koja bi se mogla podvesti pod neki veliki nacionalni interes, već se poteže za svaku sitnicu upravo s ciljem da se održi san o tome da su neka drugačija razgraničenja i podjele moguće. Bitno je naglasiti da novi provincijal nije ostavio sumnju kome pripada i čije interese zastupa kada je rekao da „ kroz narod dominantno hrvatski kojeg pastriziraju (franjevci) trebaju progovoriti bolju budućnost ove zemlje“. Bitno je ovo naglasiti kako dežurni sijači nepovjerenja i podjela ni bi ustvrdili kako od novog provincijala očekuju da krije svoje hrvatstvo ili odustane od interesa svoga naroda. Niko to ne očekuje niti može očekivati, nego je velika razlika u tome kako se to čini kroz slijeđenje politika koje zagovaraju potiranje i negiranje prava drugih na postojanje sa jednakim pravima na svakom dijelu Bosne i Hercegovine, odnosno kroz negiranje bosanskohercegovačke državnosti, zagovaranje ekskluzivnih teritorija unutar nje koje pripadaju samo jednom narodu i institucionalne segregacije i diskriminacije. Sve ovo je ne samo suprotno bosanskome duhu, koji, ma koliko se time radikalni ekstremisti koji su od njega odustali i koji se svakodnevno protiv njega bore ismijavali, nije ni lažan ni izmišljen, nego i kršćanskom učenju.
Ali da ne prođe sve u ohrabrujućem duhu i sa porukama koje ohrabruju sve u Bosni i Hercegovini pobrinuli su se autori saopćenja koje je nakon završetka Kapitula Franjevačke provincije sv. Križa – Bosne Srebrene, izdali u ime svih franjevaca (https://avaz.ba/vijesti/bih/738646/franjevci-bosne-srebrene-ostajemo-uz-svoj-narod-i-na-svojim-ognjistima)
Povod za njihovo oglašavanje je aktuelna situacija u Bosni i Hercegovini, koja je, kako kažu, sve samo ne dobra. Saopćenje je pisano tako da liči na franjevački narativ na koji smo navikli i kakav se očekuje od jedne vjerske institucije, ali se u njemu odjednom pojaviše najmanje dvije političke konstatacije koje su ključne pozicije HDZ.
Prva je tvrdnja da „ na političkom planu naša domovina Bosna i Hercegovina još je uvijek rastrgana između separatizma i unitarizma“. Rečenica prepisana iz saopćenja i zaključaka udruženja građana Hrvatski narodni sabor, čije samo postojanje je neustavno i sluti na neku paradržavnu strukturu po uzoru na SAO krajine koje su devedesetih osnivane po Hrvatskoj i Bosni i Hercegoini, i za koje niko u hrvatskoj javnosti ni u šali nije pomislio da su legitimno pravo na samoorganiziranje. I dok čekamo da nam ideolozi hrvatske politike devedesetih koji se ovih dana rehabilituju s obje strane granice objasne zašto je SAO Krajina u Hrvatskoj bila nelegitmna, a HZBH legitimna paradržavna struktura, ostaje nam da slušamo o tome kako je antiustavnom i antidržavnom jednostranom separatizmu Milorada Dodika pod patronatom Srbije i Rusije zbog kojeg se pokreću sve zapadne metropole jednak pokušaj probosanskih snaga da održe makar minimum državnih institucija i minimum suvereniteta države koju navodno i HDZ priznaje i voli kao i autori saopćenja Franjevačke provincije. I ne samo da sljedbenika HDZ-ove politike danas nema na braniku odbrane državnosti Bosne i Hercegovine kao što ih nije bilo devedesetih kada su kroz udruženi zločinački poduhvat pravili hrvatsku paradžavu u međunarodno priznatoj državi i sanjali neku Veliku Hrvatsku, nego u svakom svom potezu, svakom glasanju na svim nivoima vlasti pokazuju da su i dalje čvrsto na temeljima dogovora Karadžić- Boban iz Graza ( 6. maja 1992.) kada su se dogovorili da zajedno nastave rat i da nema više potrebe za sukob među bosanskim Srbima i Hrvatima, te da su Bošnajci jedini problem u Bosni i Hercegovini.
Druga, ništa manje sumnjiva, politika konstrukcije iz HDZ kuhinje koja je našla svoje mjesto u saopćenju bosanskih franjevaca je ona u kojoj se kaže „u tome kontekstu pozivamo sve narode u Bosni i Hercegovini kao i svakoga čovjeka da zajednički izgrađujemo ovu državu bez nametanja bilo kakvih rješenja sa strane koja samo pridonose daljnjim podjelama“. Ovo je ustvari pokušaj da se udalje bilo kakvi međunarodni arbitri, pa i oni koji su dio Dejtonskog mirovnog sporazuma kao što je institucija Visokog predstavnika i bez čijih ovlasti on nikada ne bi bio potpisan. Nadalje, to je pokušaj da se umanji utjecaj međunarodnih arbitara i to nakon što nisu uspjele diplomatske kampanje desne hrvatske vlade u Zagrebu i tamošnjih jastrebova sa sumnjivim kontaktima u Kremlju, koji su bili sigurni da kršćanska Evropa treba podržati, kako u svojim saopćenjima i ne kriju, svoje u BiH, odnosno „jedine nosioce europskih vrijednosti“ pa makar i žrtvovala sve svoje principe i vrijednosti na tom putu. Na kraju, šta je to nametnuto sa strane što dovodi do dodatnih podjela, zakon o zabrani negiranja genocida, sankcije korumpiranim elitama u svim narodima? Zašto bi franjevci bili i protiv ijedne od ovih odluka osim što nisu u duhu dogovora Karadžić-Boban, odnosno saveza HDZ-SNDS koji moli svijet da ih ostavi da se sami razračunaju sa Bošnjacima obećavajući im da će ,za razliku od devedesetih, ovaj put završiti posao.
Navikli smo da ovakve stavove slušamo od HDZ-SNSD koalicije i sljedbenika savezničkog dogovora iz Graza, ali da se oni nađu u saopćenju franjevaca i to u danima kada biraju svoga novog provincijala je zabrinjavajuće i šalje poruku da je HDZ konačno ovladao posljednjim bastionom koji je odolijevao politikama neprijateljstva i podjela, ma kako to bilo suptilno upakovano u, samo na prvi pogled, kršćanske i franjevačke vrijednosti.
