Nikola Lero: Pišem o onome što fali mojoj generaciji. Ljubavi. Hrabrosti. Para.
U vremenu iskrivljenih društvenih vrijednosti, nametnutih trendova, uniformisanosti mladih i ukalupljivanja mišljenja, on radi upravo sve suprotno. I uspješan je u tome. Nikola Lero je pjesnik, aktivista, pravnik, dobitnik Erasmusove nagrade.
U serijalu “Oni koji ostaju” našao se u samoj završnici, kao mlada osoba koja je ostala u našoj državi i uprkos svim barijerama izgradila sebe. Dokazao je to i drugima kroz višestruke nagrade, priznanja, ali i dostignuća koja je ostvario sa samo 28 godina. Šta ga navodi da putuje, a šta da se vraća, kako komentariše ulogu mladih u društvu, u čemu pronalazi smisao i razlog da ostane ovdje, podijelio je sa mnom u ovom intervjuu.
Pjesnik, pravnik, aktivista, filozofski klovn, mladić na studijama u Norveškoj, Njemačkoj, Češkoj a opet sa jednakom ambicijom da ostane u BiH. Ko je zapravo Nikola Lero i šta ga to veže za Visoko, Sarajevo, Bijeljinu i Banjaluku?
Ima ona stara, dobra od Bijelog Dugmeta: “I da te ponovo vidim, šta bih ti o sebi mogao reći, osim da sam sreo mnogo ljudi…Da sam bio i gladan i slavan i veseo i plačan i bijedan i sjajan…”.
Bio sam svašta. Pjesnik, novinar, predavač engleskog, loš konobar par puta, saradnik Unicefa. Sada sam master stipendista EU u oblasti migracija i međukulturoloških odnosa. Sutra, ko zna. I to je baš ono što me veže za sve ove gradove i djelanja, konstantno kretanje i sartrovsko traganje za sobom i za drugima. Da stanem, nestao bih. Zato ide ona od Pepersa “Cant stop, wont stop”
Kao minimalisti koji život živi kroz jedan kofer i nekoliko stvari, na šta ti se bilo najteže naviknuti u drugim mjestima u kojima si živio i gdje se osjećaš na ovom svijetu „doma“?
Zuko Džumhur je rekao “Čovjek na Balkanu uvijek treba imat dva spakovana kofera”..
Ja imam jedan, i onih 21 gram duše ako si gledala Inarituov klasik sa Šonom Penom. E, taj 21 gram je najteže što nosimo sa sobom. Kakve materijalne stvari i gluposti. Pustimo to. Zar je potrebno da vršimo eksternalizaciju doma, da kažemo dom je tu i tu. Dom je tamo gdje sam ja. Gdje si ti.
Internacionalno veče poezije, Njemačka (foto: privatna arhiva)
U online svijetu društvenih mreža, savršenih fotografija, filtera, uniformisanosti i kiča, pažnju plijeniš jednostavnošću riječi. Tvoja poezija pronalazi put do publike,a sebe gradiš kao autora koji ne pristaje na ustaljene forme. Šta je tvoj plan u toj igri riječi i kada će one iz digitalnog preći u onaj staromodni oblik, papir?
U posljednje vrijeme pišem jednostavnije i bez velikih, komplikovanih velikih riječi da bih zvučao pametno. Možda ću zbog toga ostati mali pisac. Ostati ovih nevelikih 179 cm vječitog talenta, mogućnosti, potencijala. Nikad postati jaka kinetička sila koja će tektonskim rečenicama mijenjati tuđe stavove a ostvarivati svoje snove. Kao oni sportisti što se povrijede taman pred transfer života i ostanu u svom gradu samo još jedno “a bio je veliki talenat”.
A, opet, možda ću poput Alana Ajversona padati, dizati se, ali uvijek biti onaj mali, neuhvatljivi madafaker sa kikicima koji igra kada mu se igra.
A kada je sa loptom, cijeli svijet ga gleda. Bilo to online ili na papiru.
Kao zamjenik urednika omladinskog magazina „Karike“ imaš mogućnost, privilegiju, a i obavezu da radiš, usmjeriš i oblikuješ nove naraštaje pisaca, novinara… Kakvo je to iskustvo za tebe i je li teže pisati za druge ili analizirati tuđe napisano?
Pisanje je katarzičan čin i trebamo biti svjesni toga. Bili mi ti koji pišemo ili čitali druge. Iza svih tih slova stoji neko, prava osoba. Ko je ona, šta je zaista željela reći? Vodim se ovim pitanjima kada radim sa novim autorima i autorkama. Znam da nailaze na mnogo prepreke, ponajviše u njima samima, tražeći svoj stil i svoj glas. Znam, jer sam i ja prošao kroz sve to. I dalje prolazim. Jednako je teško, ali i jednako je lijepo.
Best blogger award 2018. (foto: privatna arhiva)
Dobitnik si Erasmusove nagrade za širenje demokratskih vrijednosti kao mladi novinar. Iz kog ugla na koji način posmatraš i analiziraš demokratiju, ali i novinarstvo danas?
Težim ka ptičjoj perspektivi. Ali dobro je posmatrati iz bilo kog ugla, samo da nije iz mišje rupe.
Proveo si tri mjeseca stažirajući u u Evropskom parlamentu u Briselu, kakva iskustva nosiš iz tog perioda i na koji način planiraš primijeniti stečeno znanje i vještine?
Prvo što ćete osjetiti tamo jeste kultura. Poštovanje i ljubaznost na svakom koraku. Nevažno da li ste stažista, asistent ili parlamentarac. Smatram da je to ono što fali Bosni i Hercegovini. Ljudskost. Ali, moram naglasiti par stvari. Nisam ištao tamo da podebljam svoj CV. Nisam ni da lobiram za nekoga.To me nikad nije interesovalo. Otišao sam došao svojim radom.
Neki krajnji plan je da uradim finalni korak i pređem sa margina političkog odlučivanja u epicentar. Ali samostalno. Nezavisno. I nadati se da će to raja prepoznati. Pa šta bude.
Master studije, generacija 2019. (foto: privatna arhiva)
S obzirom na sve veći trend odlaska kako mladih, tako i kompletnih porodica, a uz benefite mogućnosti koje kao perspektivan mladi čovjek imaš, šta navodi jednog Nikolu, da kartu svijeta zanemari naspram BiH i kaže „ostajem ovdje“?
Pazi, ja sam kartu za svijet već bukirao, ali check-in će malo sačekati.
Mnogi odlaze odavde i nose poraz gorčine koji se može osjetiti po njihovim pisanjima, statusima, po svemu. Oni su i dalje ovdje, iako su otišli. Tijela su preko granice, ali glave i duše su ovdje. Taj dualitet ima cijenu koju ja ne želim da platim. Davno je From rekao da se od sebe pobjeći ne može, ma koliko to pokušavali. Zato ostajem ovdje, za sada, zbog sebe.
Ali, lagao bih kad bih ti rekao da i dalje naivno, donkihotovski vjerujem u svoj rad, ideale. Poljulja njih Bosna i Hercegovina često. Nisam više onaj buntovni klinac. Zato uvijek postoji druga opcija. Da kažem – Ma, jebo ovo, Nikola. Šta će ti. Da uzmem ranac i spičim za Tajvan ili Latinsku Ameriku. Da dobrovoljno nestanem kao neki junak Uelbekovog romana. Samo jedno jutro sjednem na bus i to je to. Adios. Da počnem “ljubav ispočetka”.
Sa Patom Coxom, bivšim predsjednikom Evropskog parlamenta (foto: privatna arhiva)
Mladi za sebe često kažu da su apolitični, hodaju po rubovima sigurnih zona društvenih tema i događaja. Kako ih ti gledaš, šta je sa mladima u BiH, ima li aktivizma, ali onog istinskog, glasnog, jakog i mimo konferencijskih sala?
I ima i nema. Okej je taj aktivizam po konferencijama, debatama, panelima, bio sam i ja tamo. Ali, odavno je jasno da se opšta slika jedino u parlamentu ili na ulicama može promijeniti. A na ulicama nema baš tih što se motaju po konferencijskim salama. Znaš, svi smo mi revolucionari dok ne kane prva para. Ili prvi šamar.
Zato, kada će doći ta promjena – ne znam.
Jer nedostaje nama kao generaciji adrenalina, efedrina, i još mnogo toga da bi mijenjali ovaj sistem. Fali nam hrabrosti. Ljubavi. Para.
I to je to o čemu ja pišem i pričam. O onome što fali mojoj generaciji.
Na kraju o poruci mladima, od tebe koji se u lutanjima pronalaziš. Kako se (s)naći u haosu BiH i iz njega izaći kao stabilan, svoj i svjestan čovjek? Vrijedi li i za šta ostati?
Hoćeš iskren odgovor? Teško je ostati normalan ovdje. Da bi se vjerovalo u promjene ovdje, potrebno je biti malo lud. A ja vjerujem. No, to je moja odluka, a svako neka donese svoju. Samo neka to urade. Neka cijene svoju mladost i ne trzaju u ambivalentnosti svojih vrijednosti, svojih snova i problema koji nas guše. Neka putuju. Lutaju. I u svojim srcima i u pasošima. Čitaju dobre knjige. Rade. Piju dobro pivo. Vole. A ako hoće da mijenjaju sistem, kul, hajdemo, tu sam. Jer vjerujem da možemo to uraditi.
Pa, kakav bih ja to pjesnik bio da ne vjerujem u nemoguće stvari.
Tekst je nastao kao dio serijala Sare Velaga “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a
SARA VELAGA / Buka
