Nerzuk Ćurak: Unutrašnje priznanje postignuto ZAVNOBiH-om nam hronično nedostaje

Dan državnosti je praznik i Valentina Inzka i Petera Sorensena. A to što će se oni, možda, nasmijati ili ironizirati ovo kad pročitaju, govori o tome koliko sam ja u pravu

(Oslobođenje – Jelena MILANOVIĆ)

• Koliko je za današnju BiH značajan ZAVNOBiH, kad evo obilježavamo i njegovu sedamdesetu godišnjicu?

– ZAVNOBiH je neponovljiv događaj u našoj historiji, podsjećanje na vrijeme kada smo zajedno, sa svim svojim različitostima, hodali uspravno. ZAVNOBiH je apsolutni događaj, događaj svih događaja, majka događaja koji su se dogodili i koji će se, nadam se, dogoditi. Kategorija nade koju sam uveo u ovaj odgovor računa na budućnost, na stvaranje povijesnih uvjeta u kojima će biti moguće ponovo konstituirati politike prijateljstva, politike koje će jasno pokazati da ljudi različitih nacionalnosti mogu baštiniti iste ili slične političke ideje progresivne naravi, bez bilo čijeg hegemonijskog statusa. Takve ideje nam nedostaju, potisnute su na marginu prezenta, gotovo da su gurnute u zaborav višegodišnjom diktaturom uskogrudih etničkih nacionalizama.

Današnja dejtonska instalacija kontinuitet sa ZAVNOBiH-om ima, rekao bih, samo u jednoj dimenziji, onoj koja se tiče međunarodnopravnog suvereniteta, jer se u ideji i organizaciji ZAVNOBiH-a mogu iščitati mogućnosti da se u nekom drugom vremenu, kada se steknu politički uvjeti, BiH konstituira kao suverena politička zajednica. ZAVNOBiH je posjedovao taj imaginacijski zanos dovršen i materijaliziran kroz republički status u vremenu SFRJ i puni međunarodnopravni suverenitet kroz članstvo u Ujedinjenim nacijama danas.

No, gledano iz unutrašnje perspektive, nacionalističke politike godinama priječe priznavanje ZAVNOBiH-a kao bosanskohercegovačke povelje slobode, što je oblik suicidalne negacije sopstvenog bića. Budimo realni: u blentavo organiziranoj državi koja unaprijed favorizira politike koje negiraju tu državu, sasvim je očekivano da je odnos prema ZAVNOBiH-u nipodaštavajući, negatorski ili najblaže rečeno, ambivalentan. Nisam siguran da u ovom momentu ijedna mainstream politička ideologija zbiljski razumijeva ZAVNOBiH i zbiljski želi da afirmira ideje ZAVNOBiH-a.

Kad to kažem, ne mislim samo na notorne nacionalističke i secesionističke politike koje žele da ZAVNOBiH izbrišu iz svog historijskog registra, nego i na one ideologije koje smatraju da baštine ZAVNOBiH, koje i organiziraju sjećanja na ZAVNOBiH i koje priznaju i na neki svoj način afirmiraju Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Zašto? Zato što je napravljena strateška greška onoga momenta kada je počelo formiranje stranaka u BiH na jednonacionalnoj osnovi. Već je to bio početak izdaje ključnih principa i ideja ZAVNOBiH-a, pa je i formalnologički, ali i u ravni političke logike prisvajanje ZAVNOBiH-a od bošnjačke nacionalne stranke krajnje suspektno.

Poduzetnici identiteta

• I zbog toga je ta internacionalna ideja svedena na lokalne okvire?

– Ta multinacionalna, multilateralna ideja je reducirana na političko praznovanje unutar onog dijela zemlje koji se za ZAVNOBiH hvata kao za slamku spasa u jednom političko-egzistencijalnom smislu. Ali, to nije dovoljno. Šta mi unutar obrazovnog sistema, kulturne reprodukcije, političke reprezentacije, itd, radimo na promicanju ZAVNOBiH-a, ne samo kao historijske činjenice, nego i kao historije koja će doći? Jesmo li ponudili novu teoriju partizana saobraženu vremenu? Nismo. Samo se na jedan ustajali, inercijski način sjetimo tog 25. novembra, bez novih znanstvenih uvida, bez novih znanstvenih elaboracija, bez novog političkog i znanstvenog razumijevanja ZAVNOBiH-a kao nanovo otkrivenog mogućeg rodnog mjesta bh. države u budućnosti. Kad to kažem, mislim da bez obzira i na ovakvu državu kakvu imamo, ZAVNOBiH može biti jedna vrsta nanovo otkrivenog historijskog Pijemonta, bosanskohercegovački Kamelot koji pozitivno vibrira prema novim generacijama sa idejom zajedničkog življenja, koja se takmiči za političku i kulturnu prevlast sa tužnim idejama odvojenog življenja. Kada ovaj utopijski diskurs dodatno razgrnem, onda se kao logično pitanje nametne ovo: može li nostalgija stanovati u političkom poretku Bosne i Hercegovine? Može li se posredovati novim generacijama kao nabačaj brige za zajedničko bivstvovanje? Može li, dakle, nostalgija, sa svojim ne baš malim materijalnim i simboličkim resursima postati politička činjenica budućnosti? Ja mislim da može, jer je nostalgija o kojoj govorim položena u ontološko polje Bosne i Hercegovine.

• Može li ona nadjačati činjenicu da će opet u Hercegovini to biti neradni dan, a iz Banje Luke će opet govoriti kako je to praznik vezan za bivšu državu?

– Koliko znam, u zapadnoj Hercegovini, tom prelijepom krajoliku naše domovine, se neće raditi. Ali, ne trebamo mi ovo teško pitanje priznavanja odigrane historije svoditi samo na odnos prema prazniku, prazničnom priznanju ZAVNOBiH-a. Kada govorim o nostalgiji kao političkoj činjenici, insistiram na političkoj nekorektnosti: Zar je moguće da su naši preci prije 70 godina mogli postaviti temelje jedne zajedničke države a da u našem Danas ideja Zajedništva nema pravo građanstva, pa su politički narativi koji odbijaju monoetnički ekskluzivizam u dubokoj ilegali. I kao što je puka ideološka tlapnja misliti u današnjem vremenu u kategorijama koje ne korespondiraju sa našim vremenom (npr. misliti svijet BiH kroz afirmaciju nekog svepokrivajućeg totalitarnog načela), isto tako mislim da je još gora ideološka tlapnja uvjeravati nas kako je dubinska etnonacionalna podjela Bosne i Hercegovine maksimum naše ljudskosti. To je naprosto izraz jednog bezobrazluka, izraz jedne ambicije – kako je to nedavno rekao jedan njemački profesor gostujući na našem fakultetu – “poduzetnika identiteta” da ustvari zadrže svoje povlaštene pozicije, da drže građanstvo u etnonacionalnom bunilu, u stalnoj napetosti, što apsolutno niti odgovara stvarnom stanju na terenu, niti to na duže staze može donijeti bilo kome boljitak, osim poduzetnicima identiteta. U današnjem vremenu, istinska izdaja ZAVNOBiH-a je upravo to, nesposobnost da se konstituira samoodrživa politička zajednica koja svima jednako pripada. Pazite, mi smo ZAVNOBiH-om de facto izvršili, doduše, pod jednim komprehenzivnim okvirom komunističke ideologije, ali smo ipak izvršili međusobno unutrašnje priznanje. Danas nama hronično nedostaje ta vrsta unutrašnjeg priznanja. I zbog izostanka tog unutrašnjeg priznanja imamo stanje permanentnog rata.

• Je li to ona formula ZAVNOBiH-a o tronošcu, koju je pominjao prof. Nijaz Duraković – ako se jedna noga odreže da će sto pasti?

– Ja sad neću ulaziti u mnoge elemente tog pitanja. Ali, BiH svojom egzistencijom svjedoči da je moguća, da je na neki način savršena u svojoj nesavršenosti, da ideja multilateralizma jeste njena politička i kulturna ontologija i da bi razumijevanje takvog povijesnog položaja Bosne i Hercegovine trebala biti zadaća odgovornih politika. To znači da je tretiranje BiH kao mehaničkog zbira tri mononacionalne politike, a što je navodno stvarni i jedini iskaz našeg multilateralizma, naprosto banalno, iracionalno i u neku ruku patološko i šizofreno. Smisao odgovornih politika je izgrađivanje prijateljske zajednice kroz konsenzus koji će baštiniti sve ono najbolje u tradiciji Bosne i Hercegovine, a ne da se dolazi do negativnog konsenzusa, koji će baštiniti sve najgore u tradiciji BiH. To je apsolutno neodgovorno, da ja nemam riječ toliko snažnog intenziteta koja bi opisala o kakvoj se neodgovornosti radi. Osamnaest godina od okončanja nasilja mi živimo u permanentnom ratu. To je toliko groteskno, ali s druge strane i tragično, imajući u vidu kakve to posljedice ima. Vi vidite u političkom polju kako je upravo praznik Dana državnosti kamen spoticanja. Ja sam, evo dobio poziv za prijem u Predsjedništvu BiH, povodom Dana državnosti, koji organizuju dva člana Predsjedništva. Trećeg člana Predsjedništva, gospodina Radmanovića, nema kao pozivatelja. To je politički infantilno – da jedna od konstitutivnih politika Bosne i Hercegovine odbija priznati ZAVNOBiH u kome su predstavnici srpskog naroda toliko značajno participirali – pa je, po meni, to jedna vrsta samoubistva iz zasjede. Kad to tako kažem, onda želim da potcrtam da je odbijanje priznavanja ZAVNOBiH-a, kao nečega što je ugrađeno i u politički tok srpske historije, sa stanovišta logosa, neobjašnjivo. To odbijanje rezultat je lutanja u tami srpske konzervativne i nacionalističke političke elite, koja odbijanjem da stvarno politički stanuje u Bosni i Hercegovini, ubrzano prelazi na tamnu stranu historije. Darth Vader te politike, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, nedavno je, govoreći studentima Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, ponovio svoju trajnu fusnotu – da je najbolje za BiH da se mirno razdruži. Da Vijeće za implementaciju mira u BiH nije u potpunosti degradiralo ulogu visokog predstavnika, ovaj n-ti napad Dartha Vadera na Dejtonski mirovni sporazum, Inzko bi morao sankcionirati.

• To ponašanje Dodiku omogućava stav međunarodne zajednice koji je prilično nedefinisan, ako ga uopšte i ima?

– Pazite, u uređenoj zemlji kada bi neki visoki politički dužnosnik, uzmimo primjer Njemačke, kada bi član vlade Njemačke ili Bundestaga rekao da je najbolje da se Njemačka konačno razdruži mirnim putem, mislim da bi taj političar svoju političku karijeru odmah završio. Iako, s jedne strane, nije preporučljivo stalno reagirati na Dodikove ponovljene antibosanske floskule, s druge strane, imajući u vidu da je on predsjednik jednog entiteta u Bosni i Hercegovini, na to se mora obratiti dužna pažnja, jer ta retorika ustvari dugotrajno priprema teren za novo nasilje. Kada kažete da je najbolje za BiH da se mirno razdruži, to nije poruka mira nego novog nasilja. A da ne govorim da je to apsolutna negacija Dejtonskog sporazuma, upravo onog sporazuma prema kojemu pomenuti političar, navodno ima svet odnos. Pa ako je glumica Catherin Zeta-Jones mogla javno priznati bipolarni poremećaj, mogao bi još neko.

• Kako ćemo s takvim ljudima uopšte promijeniti Dayton?

– Možemo povezati naše agonizirajuće stanje sa negacijom ZAVNOBiH-a. Pazite, kako biste vi objasnili politiku koja, kada je recimo 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom, slavi taj dan, ufa se u antifašizam a istovremeno ta ista politika potpuno negira ZAVNOBiH koji je jedan svijetli prinos antifašizmu. Kako ćete vi to objasniti? Kako, dakle, objasniti da slavite jedan internacionalni dan borbe protiv fašizma – Dan antifašizma, a jedan od najsvjetlijih primjera antifašističke borbe koji je bitan ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego za cijelu bivšu Jugoslaviju, imajući u vidu da su i druge republike imale neki svoj ZAVNOBiH – u potpunosti negirate. To je politička šizofrenija. Nešto je tu lažno predstavljanje: ako negirate ZAVNOBiH, negirate i antifašizam. Ako slavite praznike iz drugih perioda, a brišete jedan od najsvjetlijih praznika sopstvene historije, to trebaju objasniti neki drugi stručnjaci, ne politolozi. I kako to objasniti novim generacijama? Zamislite da Francuska više ne slavi 14. juli kao nacionalni praznik, sa objašnjenjem da se to odnosi na neku drugu Francusku. Ili da Srbija iz svoje memorije izbriše Vidovdan. Treba novim generacijama u bh. entitetu Republika Srpska ukazivati na ove iracionalnosti, propuste i opasne redukcionizme.

• Vraćamo li se to na naš obrazovni sistem?

– Naravno, on je, nažalost, ogledalo ovog nacionalizma koji živimo. Ipak, mislim da je ideja ZAVNOBiH-a neuništiva. Naravno, neko tu neuništivost može ironizirati ideološkim instrumentarijem suvremenih nacionalizama, ali ZAVNOBiH jeste. Ako je ideja ZAVNOBiH-a uništena unutar mainstream politika, ona ostaje da živi u zoni autsajderstva. A mnogo je autsajdera u Bosni i Hercegovini: intelektualaca, znanstvenika, čak i političara autsajdera, aktivista civilnog društva, probuđenih radnika, progresivnih svećenika, novinara…

• Mogu li oni donijeti neku prevagu u narednim godinama?

– Mogu. Jedna tendencija, intencija i latencija za promjenu postoji kroz umijeće i sposobnost tih ljudi. Nemojte nikad zaboraviti da je ideja ZAVNOBiH-a ideja autsajdera, a ne ideja nikakvog mainstreama. Nemojte zaboraviti da se partizanski pokret razvio u ogromnu snagu, a da je jezgro bilo 6.000 komunista. Ne treba potcijeniti autsajdere, oni su promijenili svjetsku historiju. Mi se ne sjećamo, primjera radi, hiljada političara, jer su irelevantni za ljudsku povijest. Ali se sjećamo Giordana Bruna, Nikole Tesle, Ludviga Wittgensteina, Ivana Gorana Kovačića, Svetozara Markovića, Srđe Popovića… Kakvi su to samo autsajderi bili!

Sada je pitanje kako da pozitivne bh. memorije postanu ključni sadržaj unutrašnjeg priznanja. Dakle, je li moguće očekivati bilo kada, u doglednoj budućnosti, da se srpska politika u Bosni i Hercegovini vrati ideji ZAVNOBiH-a?

• Šta je sa hrvatskim narodom u BiH?

– Da li je moguće očekivati da se unutar hrvatske politike ZAVNOBiH počne tretirati u onoj pozitivnoj mjeri u kojoj se ZAVNOH tretira u Hrvatskoj? Mislim da je moguće. Unutar hrvatske politike imamo jako puno izraženih nada da je moguće konstituirati BiH kao poželjnu zajednicu svih njenih ljudi. To je jedan pozitivni okidač. S druge strane, imamo negativne tendencije koje u konačnici zagovaraju novu teritorijalnu organizaciju FBiH, a ja nisam siguran da je pitanje teritorije pitanje na kojem je bilo kada moguće postići konsenzus u Bosni i Hercegovini, pa bi to pitanje trebalo zanemariti. Danas je najbolja afirmacija ZAVNOBiH-a izgradnja zemlje na premisama kojima će svi biti zadovoljni, ali da pritom ne ulazimo u nove razloge za novu produkciju permanentnog rata.

Trijumf najgoreg

• Šta je nama ustvari potrebno?

– Potrebne su nam nove, odgovorne političke elite, koje se ne plaše napuštanja starih, romantičarskih prezentacija nacionalnog pitanja, koje se ne plaše multilateralizma već ga ohrabruju, jer su upoznati s novim tendencijama u razumijevanju političkog organiziranja. Potrebne su nam elite koje ćemo s pravom zvati elitama, a ne da se sam smijem dok upotrebljavam taj pojam, trebaju nam odgovorni ljudi koji od identiteta neće praviti biznis, koji su razvili sposobnost slušanja pa mogu prihvatiti razgovor s pametnima i kritiku slobodnih mislećih ljudi, dakle potrebni su nam političari koji se neće smijati na ove naivne zahtjeve… koji će zagrebati po svojoj anahronoj unutrašnjosti i konačno napustiti 19. stoljeće. Nažalost, mi smo zatočenici ideologija 19. stoljeća. Za mene, ključni razlog toga je politička instalacija nastala na osnovu Dejtonskog sporazuma, jer je ovakav oblik političke zajednice omogućio trijumf najgoreg iz naše historije i prezreno odbacivanje najboljeg, uz frustrirajući dodatak koji se zove međunarodna zajednica koja svojim neodgovornim nečinjenjem blokira unutrašnji konsenzus.

• I da se hvale kako imaju najveću delegaciju upravo kod nas u BiH…

– Pa to je porazno, da je zemlja u kojoj je najveća delegacija EU najviše udaljena od Evropske unije. To je porazno za EU. Puno bi bolje za Bosnu i Hercegovinu bilo kada bismo mogli proizvesti novi unutrašnji dogovor, da to bude naš autentični dogovor, ali on nije moguć unutar ovakvog političkog sistema. Uvjeren sam da je u ovoj dionici naše povijesti prava konekcija na ZAVNOBiH unutrašnji dogovor koji podrazumijeva afirmacijski konsenzus svih aktera, uključujući i međunarodnu zajednicu. Međunarodna zajednica nije više faktor koji je neka vrsta božanskog oka, nego je unutrašnji faktor, jedna od politika i zato je nužan konsenzus svih relevantnih politika u BiH, jer je i ta vanjska politika, politika međunarodne zajednice, de facto unutrašnja politika. Budući da je to tako – to znači da je ZAVNOBiH, Dan državnosti i Valentina Inzka i Petera Sorensena. A to što će se oni, možda, nasmijati ili ironizirati ovo kad pročitaju, govori o tome koliko sam ja u pravu. Ako MZ ne želi biti dio kulture sjećanja, jedne memorijalne kulture koja afirmira najbolje ideje ZAVNOBiH-a, onda to znači da se treba povući sa svim svojim kapacitetima iz ove zemlje, ali tek nakon što predanim i ozbiljnim angažmanom, jednom novom kreativnom energijom činjenja ostavi zemlju u kojoj više nije potrebna međunarodna zajednica. A otići, a ostaviti ovakvu zemlju je ustvari jedna vrsta izdaje slična onoj koju pravi Milorad Dodik sa svojim iracionalnim pozivima na raspad zajedničke države. On zaboravlja da tamo gdje sjedi, u Banjoj Luci, da je to i moj grad u istoj mjeri kao i njegov, kao što je ovaj grad gdje ja sjedim u istoj mjeri njegov kao što je i moj. Što on to ne želi, što hoće jednu vrstu provincijalnog srpskokrajiškog redukcionizma, zaboli me briga za to. Zašto me zaboli briga? Iz razloga što ne dozvoljavam da mi bilo ko oduzima domovinu. A Republika Srpska je dio moje domovine. Kao što je i FBiH dio Dodikove otadžbine. I ne dam mu da ostane bez dijela otadžbine.