Kermanijeva knjiga predstavlja književno iznimno vješto i privlačno sročen protuotrov kobnim tendencijama koje, hraneći se uzajamno, iznova prijete nagnati Istok i Zapad da se promatraju kao zakleti neprijatelji
Alen Kristić
U izuzetno raznovrsnom i obimnom stvaralačkom opusu Navida Kermanija, istaknutog njemačkog pisca, publicista, doktora orijentalnih znanosti i dramaturga, jednog od najprofiliranijih i najutjecajnijih živućih njemačkih intelektualaca, posebno mjesto na višestruk način zauzima njegova knjiga „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“[1]. Očekivano, i ta knjiga, premda na sebi krajnje svojstven način, počevši već od samog naslova, zorno svjedoči da se Kermani, ovjenčan brojnim nagradama, pa tako i „Nagradom za mir Udruženja njemačkih knjižara“ 2015. zbog „poštovanja kultura i religija“, ne ubraja u autore, koji pomodarski zagovaraju dijalog religija i kultura.
Dalek ne samo književnom nego i političkom pomodarstvu, kao Iranac rođen i stasao u Njemačkoj, deklarirani musliman šijit i u isto vrijeme sekularni Europljanin, Kermani je sam, baš kao i njegovo književno stvaralaštvo, na zadivljujući način oblikovan prije svega obogaćujućim prožimanjem Istoka i Zapada, iz kojeg u velikoj mjeri izvire i njegovo enciklopedijsko znanje o bitnim, a dobrano u zaborav potisnutim ili krivotvorenim aspektima dramatične povijesti uzajamnog oblikovanja Istoka i Zapada, naročito kroz politiku, religiju, filozofiju, književnost i umjetnost.
Upravo je to izvorište njegovog za naš kontekst tako ljekovitog, a s nacionalističkim izopačenjem nespojivog shvaćanja identiteta koje sjajno ilustrira njegova opaska: „Dakle, tvrdnja ‘Ja sam musliman.’ postaje pogrešna, štoviše upravo ideološka, u trenutku kad se isključivo definiram muslimanom ili kad me isključivo tako definiraju.“[2] Ili njegove predodžbe, za naš kontekst iznova ljekovite, o fundamentalnoj zadaći autora: „Moja zadaća kao autora je kritika, pobliže kazano samokritika, a to se u mom slučaju odnosi koliko na europsku toliko i na islamsku kulturu.“[3] Dapače, u jednom od svojih govora Kermani tu predodžbu izriče još podrobnije, a uz to i zaoštrenije: „Moja dužnost kao pisca – i isto tako kao znanstvenika – upravo je otimati se kolektivnim pripadnostima, dovoditi ih u pitanje, odbacivati ih. Književnost ne želi stvarnost reducirati na jednu točku, ne formulira opća mišljenja, ne izriče stajališta, ne postavlja teze. Ona pokušava stvarnost opisati u svoj njezinoj ambivalentnosti i na taj se način opire, mora se opirati bilo kojem političkom, nacionalnom ili religijskom kolektivizirajućem atributu. Njezino je svjedočanstvo nužno individualno, baš kao što su i njezini adresati nužno individue, naročito onda kad se pisac ili umjetnik općenito bavi Apsolutnim.“[4]
Rođen 1967. u Siegenu, nastanjen od 1988. godine kao slobodan pisac u Kölnu, oženjen s Katajun Amirpur, uglednom stručnjakinjom za islamske studije, s kojom je dobio dvije kćeri, Kermani u knjizi „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“ otvorena srca i nošen djetinjom znatiželjom uranja u svijet slika kršćanskih umjetnika, nadasve predstavnika talijanskog baroka, čemu je, uz ostalo, izravan poticaj bio njegov jednogodišnji stipendijski boravak u Rimu 2008. Tkajući dužinom nevelike, ali veoma originalne likovne eseje, Kermaniju polazi za rukom podastrti izuzetno dojmljiv osobni pogled na kršćanstvo, u kojem se postupno raskriva i Kermanijev ništa manje zanimljiv pogled na islam, a sve je to opet u konačnici fascinantna pozornica, na kojoj nam Kermani progovara o neprekidnim doticajima Istoka i Zapada, nekoć i danas, doticajima, čiji se raspon kreće od neodoljive privlačnosti do fanatične mržnje.
U prvom dijelu knjige „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“, naslovljenom „Majka i Sin“, u središtu Kermanijevih likovnih razmatranja nalaze se veličanstvene slike Isusa i Marije. Slike fascinantnih biblijskih likova i kršćanskih svetaca Kermani razmatra u drugom dijelu knjige pod naslovom „Svjedočanstvo“, usredotočujući se prije svega na njihovu ljudskost i dvoznačnost njihovog vjerničkog svjedočanstva, zapravo na sve ono što je često zakriveno dogmatskim zastorima, a što opet u pravilu iznova raskriva umjetnost, bilo da je riječ o slikarstvu, književnosti ili filmu. U trećem dijelu knjige, naslovljenom „Zazivanje“, Kermani razmatra slike, koje upućuju na različite stvarnosti kršćanske vjere, kao što su molitva, žrtva, igra, crkva ili svjetlo, ali i na put do vjere i važnost prijateljstva za prekoračivanje granica koje razdvajaju različite religije i kulture.
Štoviše, upravo tom temom, kao svojevrsnom kulminacijom, Kermani završava knjigu, progovarajući na njemu svojstven način o susretu svetog Franje Asiškog i egipatskog sultana Malika al-Kamila, koji se dogodio prije nešto više od 800 godina usred pete križarske vojne u Damietti. Izvještavajući o svom putovanju u Asiz, Kermani nam posreduje i najnovije znanstveno utemeljene slutnje o tom susretu, koje bacaju posve novo svjetlo ne samo na prošlost nego i na moguću budućnost odnosa kršćanstva i islama, na kakvu nas svojim prijateljstvom obvezuju Franjo Asiški i Malik al-Kamil, i to ni u kojem slučaju samo u religijskom nego prije svega općecivilizacijskom smislu.[5]
Takvu koncepciju knjige, fino tkanje likovnih eseja, nabijenih nesvakidašnjim znanjem, neočekivanim uvidima, ali nerijetko i provokativnim sudovima, Kermani će, dakako posve smišljeno, narušiti dva puta, i to oba puta znatno dužim putopisnim esejima. Kružeći oko osoba, a ne sakralnih slika, rušeći iznova politički profitabilne i duboko ukorijenjene stereotipe i predrasude, ti eseji još izravnije, a time i još subverzivnije progovaraju o problematici odnosa Istoka i Zapada.
U prvom eseju riječ je o talijanskom isusovcu, Paolu Dall'Ogliju, „Isusovom učeniku zaljubljenom u islam“, kako je samog sebe nazvao. Nošen ljubavnom strašću spram islama, Dall'Oglio je 1980-tih obnovio drevni samostan Mar Musa u Siriji, napušten još u 6. stoljeću, i pod njegovim krovom utemeljio novu redovničku zajednicu „Prijatelji Božji“, u kojoj su se katoličke redovnice i redovnici, pored uobičajenih zavjeta, zavjetovali i na ljubav prema islamu, naravno bez bilo kakve natruhe prikrivenog prozelitizma nego iz dubokog uvjerenja u neporecivu važnost i vrijednost islama kao sastavnog dijela Božjeg spasenjskog plana za cijeli svijet, pa i samo kršćanstvo, za svakog kršćanina i svaku kršćanku ponaosob. Kao izuzetno vješt pripovjedač, Kermani kroz usud Dall'Oglija i njegove redovničke zajednice, posvećene istinskom dijalogu kršćana i muslimana,uspješno dočarava u kojoj je mjeri subverzija utjelovljena u Dall'Ogliju, ne samo religijske, nego i nacionalne, političke, pa čak i geostrateške prirode, bila ne samo neprihvatljiva nego i opasna za gotovo sve političke i religijske aktere, kako na Istoku, tako i na Zapadu, počevši od sirijskog režima, ali i Katoličke crkve u samoj Siriji. Smaknut na koncu kao zatočenik ISIL-a 2013. godine, jer je kao pregovarač pokušao iz zatočeništva spasiti druge, otete prijatelje muslimane, Dall'Oglio i njegova redovnička zajednica najbolje utjelovljuju ono što Kermanija najviše fascinira kod kršćanstva, bezuvjetna ljubav prema bližnjem shvaćena specifično kršćanski, koja, ne prežući ni od polaganja vlastitog života za drugog, ne isključuje ili baš prije svega uključuje neprijatelje.[6]
U drugom eseju riječ je o igumanu Visokih Dečana, ocu Savi Janjiću, što Kermanijevu knjigu čini dodatno izazovnom za ovdašnje čitatelje, jer nam pruža uvid u to kako jedan stranac, i to stranac nesvakidašnje bogatih pripadnosti, znanja, iskustava i kompetencija, vidi našu regiju, njezinu prošlost, a naročito njezinu sadašnjost, doduše prije svega kroz prizmu političkih prijepora Srbije i Kosova. Oduševljen estetskom snagom pravoslavne liturgije i obreda, koji su u savršenom skladu s arhitekturom manastira Visoki Dečani, Kermani nam ujedno pruža zanimljiva promišljanja o važnosti njegovanja životnosti religijskih tradicija (ne tradicionalizma!), naročito njihove estetske snage, u čemu Kermani vidi i politički izazov, i to u kontekstu stvaranja preduvjeta za učinkovito suprotstavljanje religija, ali i svakog pojedinog društva općenito, usponu neotradicionalista u kršćanstvu, a još više u samom islamu.
Dakle, premda na različit način, Kermani iz eseja u esej pokazuje da ga u slučaju kršćanstva najviše fasciniraju estetika kršćanskog i ljubav shvaćena specifično kršćanski. Naravno, u tom se zrcali njegov snažni estetski senzibilitet, koji u biti prožima sva njegova djela koja se izravno dotiču religije, pa i samog islama, a to je opet usko povezano i sa središnjom pozicijom, koju u Kermanijevom osobnom pogledu na islama i njegovoj duhovnosti, zauzima sufizma. Upravo će spoj snažnog estetskog senzibiliteta i izuzetne bliskosti sufizmu omogućiti Kermaniju da u likovnim esejima posvećenim Mariji i Isusu razmatra ne samo Marijinu ljepotu i ženstvenost nego i ljepotu i ženstvenost Isusa, koja je za većinu suvremenih kršćana ne samo nepoznanica nego i – blago rečeno – šok, koju iznova i na Zapadu postupna raskriva prije svega feministička i kvir teologija. Na to se nadovezuju i likovni eseji u kojima, iznova nošen estetskim senzibilitetom i potaknut sufizmom, Kermani raskriva dobrano potisnutu erotsku dimenziju kršćanstva, religijskog općenito, podsjećajući da Isus u okrilju sufizma predstavlja „epifaniju božanske ljepote“ i „utjelovljuje mistično-erotsku ljubav“. U vremenu jačanja religijskog fundamentalizma, kako kršćanskog tako i islamskog, od izuzetne je važnosti, ne samo religijske nego i eminentno političke, Kermanijevo raskrivanje da je zreo odnos Boga i čovjeka u svojoj biti „odnos Ljubljenog i ljubljene, u kojem su oboje stvaralački“ ili – u najmanju ruku – da bi taj odnosto morao postati ako se u konačnici želi oteti političko-religijskim zloupotrebama koje u svakoj religiji poglavito rastu iz otrovnih pupoljaka dogmatizma, autoritarizma i legalizma.
Dakako, kvaliteta Kermanijeve knjige ogleda se i u tome što ona uz svekoliko i neskriveno divljenje spram kršćanstva, naročito njegove katoličke varijacije, nije lišena kritičkih tonova, bilo da je riječ o kritičkim opaskama o odveć hijerarhijskom ustroju Katoličke crkve, poganskim dimenzijama u svijetu katoličkih predodžbi, sakraliziranju patnje ili pitanju utjelovljenja, a posebno je zanimljivo da se Kermanijevi kritički tonovi spram katolicizma nerijetko podudaraju s kritičkim opaskama, koje Kermani krajnje otvoreno izriče spram šijizma, posežući i za iskustvima iz svog djetinjstva. No, ti kritički tonovi zasigurno kulminiraju u Kermanijevom krajnje negativnom stavu spram križa, kao središnjeg kršćanskog simbola i u obzorju islamske teologije neprihvatljivog skandala, koji su 2009. godine izazvali veliku javnu debatu u Njemačkoj nakon što je objelodanjeno da će Kermani biti jedan od dobitnika Hessenske kulturne nagrade za međureligijsku toleranciju i dijalog. Upravo u likovnom eseju „Križ“, posvećenom križu Karla Schlammingera, ne odustajući od svog ranije izrečenog stava, Kermani majstorski pokazuje da je istinska kultura dijaloga, pod uvjetom da je nakalamljena na nepatvorenu kulturu sporenja, u stanju, obogaćujući sve uključene, čak i u sred prijepora sagraditi most suglasja, a da sam prijepor, kao trajni jamac životnosti, uopće ne dokine. Uostalom, u našem kontekstu sveprisutne zloupotrebe religijskih simbola, pa čak i samih bogomolja, više je nego uputno čitati i pažljivo gonetati mudrost utkanu u esej pod naslovom „Umjetnost“ koji je, uz ostalo, posvećen kontroverzi oko novog prozora na Kelnskoj katedrali Gerharda Richtera koja je u Kölnu izbila 2007.
Tako se Kermanijeva knjiga „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“ u konačnici može doživjeti kao višestruk poziv izrečen na literarno krajnje originalan i provokativan način, i to prije svega kršćanima da iznova otkriju estetsku snagu i ljepotu kršćanstva, naročito kršćanske sakralne umjetnosti, ali i svjedočanstvo bezuvjetne ljubavi kao biti kršćanstva, koja je, pod uvjetom da je autentična, ne samo religijski nego i politički krajnje dalekosežna, kao što to zorno pokazuju sveti Franjo Asiški i egipatski sultan Malik al-Kamil u prošlosti ili Paolo Dall'Oglio i otac Sava Janjić u sadašnjosti. Dakako, taj je poziv u isto vrijeme ništa manje upućen i muslimanima, i kad je riječ o estetskoj i kad je riječ o karitativnoj dimenziji islama, a na potonjoj bi se morao zasnivati društvenopolitički odgovoran i religijski autentičan dijalog kršćanstva i islama, dijalog kakav, primjerice, promiče papa Franjo, zagovarajući socijalno prijateljstvo. No, taj je poziv upućen i nereligioznim, jer o ponovnom otkrivanju estetske snage kršćanstva i islama, bezuvjetne ljubavi kao njihove srži, u velikoj mjeri ovisi i životnost civilizacije, kako na Istoku tako i na Zapadu, jer je gradnja civilizacije u bilo kojoj epohi nezamisliva i bez religijskog nadahnuća, koje se nerijetko zna okrenuti i protiv etabliranih religijskih autoriteta i struktura ako i kad bahato i nepoučljivo priječe humanizaciju društva. Na koncu konca, taj je poziv upućen svima nama ne samo da bismo uvidjeli da su za preživljavanje svakog društva i civilizacije bitne ljubav i ljepota, koje nas najsnažnije dosežu kroz umjetnost i religiju, nego i da bismo dobili drugačiji, manihejskih stereotipa i predrasuda lišen uvid u dramatičnu povijest odnosa Istoka i Zapada.
Dakle, Kermanijeva knjiga „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“, baš kao i njegov cjelokupni stvaralački opus, predstavlja književno iznimno vješto i privlačno sročen protuotrov kobnim tendencijama koje, hraneći se uzajamno, iznova prijete nagnati Istok i Zapad da se promatraju kao zakleti neprijatelji. U svakom slučaju, na koncu preostaje reći makar nekoliko riječi o raskošnom stvaralačkom opusu Navida Kermanija, dakako bez pretenzija na cjelovitost.
Premda je esejističkog karaktera, knjiga „Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu“ može se svrstati načelno u Kermanijeva znanstvena ostvarenja, koje se izravno tiču religije. U tom se kontekstu izdvajaju knjige „Bog je lijep – Estetski doživljaj Kur'ana“[7], Kermanijeva doktorska radnja, koja je, prevedena na više jezika, postala jedno od standardnih djela u području islamskih studija, i „Strahote Božje – Atar, Job i metafizički revolt“[8], koja je postala jedna od temeljnih studija o motivu pobune protiv Boga unutar židovstva, kršćanstva i islama što je bila pretpostavka razvoja pobune protiv Boga i u novovjekovnoj sekularnoj misli na Zapadu, kako u filozofiji tako i u samoj književnosti.
Dakako, kad je riječ o ovoj kategoriji Kermanijevih spisateljskih ostvarenja, spomena su vrijedne i dvije knjižice, prva „Dinamit duha. Mučeništvo, islam i nihilizam“[9], u kojoj Kermani potaknut napadom na Blizance propituje povijest ideje samožrtvovanja u islamskom i zapadnom mišljenju, i druga „Strategija eskalacije. Bliski istok i politika Zapada“[10], u kojoj Kermani propituje politiku Zapada na Bliskom istoku, bacajući svjetlo na propuštene prilike suzbijanja ekstremizma.
Književna ostvarenja Navida Kermanija, nerijetko protkana autobiografskim i obilježena neuobičajenim pripovjedačkim strategijama, u prvom redu propituju granična ljudska iskustva i pitanja, kao što su to ljubav, seksualnost, zanos i smrt. U njima nerijetko odzvanjaju pitanja, koja prožimaju i Kermanijeva znanstvena djela zaokupljena religijskim.
Tako u nevelikom romanu „Kratko priopćenje“[11], opisu prodora izvanrednog u svakodnevnicu, Kermani britkoj satiri podvrgava današnji svijet kulture i suvremeni način odnošenja prema fenomenima karakterističnim za duh našeg vremena, kao što su multikulturalno društvo, životni stil, rodna perspektiva ili duhovnost. Nakon monumentalnog romana „Tvoje ime“[12], koji premašuje tisuću stranica, Kermani je dosad objavio još tri romana, autobiografski nadahnut roman „Velika ljubav“[13], posvećen prvoj ljubavi petnaestogodišnjeg gimnazijalca u tri godine stariju maturanticu u jednom provincijskom gradiću u zapadnoj Westfaliji, potom roman „Takoreći Pariz“[14], kojim iznova kao glavna tema dominira pitanje ljubavi, i nakon duže pauze roman „Alfabet do S“[15], koji kroz usud glavne junakinje, pedesetogodišnje spisateljice, povezuje temeljna pitanja ljudske egzistencije, poput rata, prolaznosti ili roda, sa svakodnevnicom.
Pored romana, Kermani objavljuje i priče, bilo zasebno ili u zbirkama. U zbirci priča „Četrdeset života“[16] Kermani podastire priče o stanovnicima Kölna, uglavnom muškarcima, čiji život opsesivno obilježava neka strast, a književni uzor dotične zbirke vjerojatno su svetački životopisi, dok u zbirci priča „Ti trebaš“[17], prateći Dekalog, Kermani opisuje erotsko-seksualnu, a na taj način ne samo ljubavnu nego i općenito egzistencijalnu dezorijentiranost suvremenog čovjeka, povezujući je s revoltom protiv Boga.
Za sada jedina Kermanijeva knjiga za djecu nosi naslov „Ayda, medvjed i zec“[18], a namijenjena je prije svega predškolskoj i školskoj djeci, uzrastu u kojem je u vrijeme njezinog nastanka bila i Kermanijeva kći Ayda što upućuje i na biografske elemente u toj Kermanijevoj knjizi. U knjizi se pripovijeda o maloj Aydi, kćerki iranskog useljenika, koja pati zbog manje veličine svog tijela. Budući da u vrtiću nema prijatelja, Ayda na biciklu bježi iz vrtića da bi potom izvan Kölna upoznala medvjeda i zeca s kojima sklapa neobično prijateljstvo. Obogaćena crtežima Karstena Teicha, knjiga „Ayda, medvjed i zec“ svojom je književnom ljepotom u stanju pomoći djeci da se lakše nose sa svojom svakodnevnicom i da razvijaju ne samo u sebi nego i oko sebe velikodušnost, brižnost, toleranciju, suosjećanje i odvažnost.
U dosluhu s dječjim svijetom, odnosno bolje rečeno, svijetom tinejdžera je Kermanijeva knjiga „Neka se svatko odande, gdje jest, približi jedan korak! – Pitanja o Bogu“[19], čiji je naslov preuzet iz jedne poučne anegdote o šejhu Abū Sa'idu, jednom od najuglednijih sufija iz 11. stoljeća. Doživjevši već englesko izdanje, ta je knjiga nastala na temelju svakodnevnih autorovih razgovora s njegovom 12-godišnjom kćerkom o islamu koja je spontano prerasla u razgovor o svemu onome što povezuje sve religije, o Bogu i smrti, ljubavi i beskonačnosti, naprosto o zagonetki života bez okretanja pogleda od njegovih najbolnijih i neuklonjivih paradoksa. Pisana u ozračju gonetanja kozmičkog tajanstva i onkraj pogubne logike prizemnog ovosvjetskog kompetitivnog prestiža religija, predstavlja pravu riznicu za naše vrijeme otrežnjujućeg i ljekovitog znanja što, primjerice, zorno ilustrira Kermanijeva opaska s konca knjige upućena kćerki da mu je najdraža riječ u Kur'anu riječ možda (lacalla), riječ koja se najvjerojatnije najčešće pojavljuje u samom Kur'anu, i u kojoj se krije „mogućnost da Boga ne razumiješ, čak da se ljutiš na njega ili ga poričeš“, u kojoj se krije „tvoja sloboda, tvoja odgovornost, tvoja potraga za znanjem“, u kojoj se naposljetku krije „čitava drama“ koja „stvoreni svijet jest od dijeljenja prve stanice“ i koliko to samo zvuči drugačije – poniznije – od vike onih koji pretendiraju na znanje ravno ili čak veće od Božjega. Uz bok toj riječi Kermani stavlja riječ zahvalnost, riječ koja je bila najdraža njegovom ocu, u čiji amanet je nakon njegove smrti i napisao ovu knjigu koja na literarno privlačan i religiološki raskošan način zorno predočuje radost, ali i sve neizvjesniji, na momente čak i mučan izazov prijenosa religijskog znanja i iskustva s jedne na drugu generaciju u suvremenom svijetu općenito, a naročito u krugu obitelji.
Svoja poetološka promišljanja, pobliže predavanja, koja je održao tijekom 2010. kao gostujući docent slavne „Docenture za poetiku“ na Sveučilištu J. W. Goethea u Frankfurtu, Kermani je objavio 2012. godine pod naslovom „O slučaju. Jean Paul, Hölderlin i roman, koji pišem“[20]. Kao što sugerira i sam naslov, u svojim poetološkim promišljanjima Kermani promišlja o odnosu slučaja i reda u svijetu, polazeći od funkcije slučaja u pjesničkom stvaralaštvu Jeana Paula i Hölderlina, osvrćući se pritom i na funkciju slučaja u svom vlastitom književnom stvaralaštvu.
Veoma važan segment Kermanijevog stvaralačkog opusa predstavljaju i njegove politički veoma precizne i literarno izuzetno živopisne putopisne reportaže iz ratnih područja, a njihovu kvalitetu ne samo u politološkom, sociološkom, kulturološkom, književnom ili religiološkom smislu nego nadasve u smislu nepotkupljivosti, nepristranosti i čestitosti, omogućuje sve do sada rečeno o Kermaniju.
Knjiga putopisnih reportaža „Lijepi novi Orijent – Izvještaji o gradovima i ratovima“[21] posvećena je Egiptu, Pakistanu, Tadžikistanu, Indoneziji, Izraelu, Palestini i Iranu, dok knjiga putopisnih reportaža „Izvanredno stanje – Putovanja u uznemireni svijet“[22], prevedena i na hrvatski [23], govori o Kašmiru, Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Iranu, Iraku, Siriji, Palestini i Lampedusi. U knjizi putopisnih reportaža „Uzduž grobova – Putovanje kroz istočnu Europu do Isfahana“[24], kako to sugerira i sam naslov, Kermani opisuje iskustva s četrdesetodnevnog putovanja kroz oblasti razorene ratovima i katastrofama od istočne Njemačke preko Poljske, Litve, Bjelorusije, Ukrajine, Krima, Rusije, Gruzije, Armenije, Azerbajdžana do Irana, pobliže rodnog grada njegovih roditelja, Isfahana, a i ona je, baš kao i prethodna, prevedena na hrvatski.[25]
U pratnji fotografa Moisesa Samana, Kermani je, angažiran od strane „Spiegela“, od 24. rujna do 2. listopada 2015. proputovao rame uz rame s izbjeglicama rutu od Izmira do Budimpešte, prošavši kroz Srbiju i Hrvatsku, iz čega je na koncu nastala knjiga „Prodor stvarnosti – Na izbjegličkoj ruti kroz Europu“[26], obogaćena koliko predivnim toliko i potresnim fotografijama spomenutog fotografa.
Svoja iskustva s brojnih putovanja u Iran, točnije od 1996. do 2004. godine, Kermani je objedinio u knjizi „Iran – Revolucija djece“[27], koja predstavlja izuzetno diferenciran i sveobuhvatan uvid u povijest Irana nakon islamske revolucije. Ona će znatiželjnom čitatelju i danas biti od izuzetne pomoći da bolje razumije sve ono što se zbiva u Iranu, zemlji izuzetno bogate prošlosti i neporecive geostrateške važnosti, koju od našeg pogleda zakriva mnoštvo ideološki suprotstavljenih i propagandističkih zastora. Značajne uvide u Kermanijevo odrastanje u Njemačkoj pružaju njegova promišljanja objavljena pod naslovom „Tko je mi? Njemačka i njezini muslimani“[28], u kojim se Kermani poglavito sučeljava s pitanjima integracije i koncepcijom multikulturalnog društva, nudeći i nov način gledanja na (moguću) ulogu religija u društvu.
Naposljetku, neizostavno je spomenuti da je Kermani izuzetno nadaren esejist i govornik. Svjedočanstvo o njegovom nesvakidašnjem esejističkom daru pruža prije svega knjiga njegovih eseja „Između Kur'ana i Kafke. Zapadno-istočna istraživanja“[29], u kojoj Kermani kroz petnaest eseja govori o susretima zapadne i orijentalne književnosti, umjetnosti, filozofije i religije. Upravo u predgovoru te knjige, tumačeći njezin naslov, Kermani progovara o svom stvaralačkom putu. Njegovo stvaralaštvo oscilira između dva pola – Kur'ana i Kafke – konkretno božanske objave i književnosti, religijskog i estetskog iskustva, duhovne povijesti obilježene islamom i njemačkogovorne duhovne povijesti, jednom riječju Istoka i Zapada. No, vremenski gledano, premda to može zazvučati paradoksalno, Kur'anu je prethodio Kafka, jer je Kermanija upravo njegovo zanimanje za estetiku, oblikovano njegovom književnom i bitno njemačkom lektirom, prije svega Kafkinog opusa, privuklo islamu i nakon toga dalje svim aspektima religijskog. I upravo to je ono što njegovo stvaralaštvo, uz sve drugo, čini jedinstvenim ne samo na njemačkoj nego i općenito europskoj kulturnoj pozornici – njegovo ustrajavanje, religijskog i nereligijskog karaktera, u neprekidnoj važnosti metafizičkih pitanja u jednom radikalno sekulariziranom okruženju, praćeno ne samo vjernošću suvremenosti nego i kanonu roditelja i djedova, a time i predmodernim, izvaneuropskim pripovijestima i načinima pripovijedanja.
O Kermanijevom raskošnom govorničkom talentu, kao i o njegovom ugledu u Njemačkoj, svjedoči činjenica da je Sveučilište u Tübingenu njegov govor izrečen u povodu proslave 65. godišnjice proglašenja njemačkog Ustava u svibnju 2014. u njemačkom Bundestagu proglasilo „govorom godine“.[30] Sveobuhvatan pogled u Kermanijevu govorničku vještinu pruža knjiga Kermanijevih govora pod naslovom „Sutra je tu – Govori“[31].
Još kao petnaestogodišnjak Kermani je počeo redovito pisati za lokalne novine u Siegenu da bi već kao student u Kölnu redovito pisao feljtone za Frankfurter Allgemeine Zeitung. Vremenom je izrastao u jednog od najutjecajnijih njemačkih feljtonista, preoznatljivog prije svega po izvješćima iz kriznih područja zahvaćenim ratom. Reprezentativan izbor njegovih naglašeno političkih feljtona, pisanih za prestižne njemačke listove od 1993. do 2022. godine, objavljen je u knjizi „Što je sada moguće: 33 političke situacije“[32].
Nije čudno da je Kermanijev krajnje raznolik stvaralački opus privukao veliku pažnju kritičara, i to ne samo u Njemačkoj, u prilog čega, pored pojedinačnih kritičkih osvrta, govore i zbornici posvećeni različitim aspektima Kermanijevog stvaralaštva, kao što su, između ostalog, zbornici objavljeni u okrilju izdavačke kuće „Königshausen & Neumann“[33] i „Peter Lang“[34]. Sve je to razlog za nadu da će broj prevedenih Kermanijevih knjiga i kod nas rasti, a time i recepcija njegovog stvaralaštva.
Pogovor knjige Navida Kermanija, Nevjerničko čuđenje – O kršćanstvu, Synopsis, Sarajevo & Zagreb 2023, prevoditelja Alena Kristića
Naslov i boldiranje su redakcijski
[1] Navid Kermani, Ungläubiges Staunen. Über das Christentum, C.H.Beck Verlag, München, 2015. [2] Navid Kermani, Wer ist Wir? Deutschland und seine Muslime, C. H. Beck Verlag, München 2009, str. 15. [3] Isto, str. 68. [4] Navid Kermani, Morgen ist da. Reden, C.H.Beck, München, 2019, str. 79. [5] Usp. Alen Kristić (ur.), Drama gostoprimstva: Zbornik u povodu 800. obljetnice susreta svetog Franje Asiškog i sultana Malika al-Kamila, CMO, Sarajevo, 2022 [6] Usp. Navid Kermani, Jacques Mourad i ljubav kršćana prema islamu u Siriji – Govor povodom primanja mirovne nagrade njemačkog nakladništva 2015, https://www.jergovic.com/ajfelov-most/jacques-mourad-i-ljubav-krscana-prema-islamu-u-siriji/. [7] Navid Kermani, Gott ist schön. Das Ästetische Erleben des Koran, C. H. Beck, München, 2000. [8] Navid Kermani, Der Schrecken Gottes. Attar, Hiob und die metaphysische Revolte,
C. H. Beck Verlag, München, 2005.
[9] Navid Kermani, Dynamit des Geistes. Martyrium, Islam und Nihilismus, Wallstein Verlag, Göttingen, 2002. [10] Navid Kermani, Strategie der Eskalation. Der Nahe Osten und die Politik des Westens,Wallstein Verlag, Göttingen 2005.
[11] Navid Kermani, Kurzmitteilung, Ammann Verlag, Zürich, 2007. [12] Navid Kermani, Dein Name, Carl Hanser Verlag, München, 2011. [13] Navid Kermani, Große Liebe, Carl Hanser Verlag, München 2014. [14] Navid Kermani, Sozusagen Paris, Carl Hanser Verlag, 2016. [15] Navid Kermani, Alphabet bis S, Carl Hanser Verlag, 2023. [16] Navid Kermani, Vierzig Leben, Ammann Verlag, Zürich, 2004. [17] Navid Kermani, Du sollst, Ammann Verlag, Zürich, 2005. [18] Navid Kermani, Ayda, Bär und Hase, Picus Verlag, Wien, 2006. [19] Navid Kermani, Jeder soll von da, wo er ist, einen Schritt näher kommen: Fragen nach Gott, Carl Hans Verlag, München, 2022. [20] Navid Kermani, Über den Zufall. Jean Paul, Hölderlin und der Roman, den ich schreibe,Carl Hanser Verlag, München, 2012.
[21] Navid Kermani, Schöner neuer Orient. Berichte von Städten und Kriegen, C. H. Beck Verlag, München, 2003. [22] Navid Kermani, Ausnahmezustand. Reisen in eine beunruhigte Welt, C. H. Beck Verlag, München, 2013. [23] Navid Kermani, Izvanredno stanje – Putovanja u uznemireni svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2019. [24] Navid Kermani, Entlang den Gräben. Eine Reise durch das östliche Europa bis nach Isfahan, C. H. Beck, München, 2018. [25] Navid Kermani, Uzduž rovova – Putovanje istočnom Europom sve do Isfahana, Naklada Ljevak, Zagreb, 2021. [26] Navid Kermani, Einbruch der Wirklichkeit. Auf dem Flüchtlingstreck durch Europa, C. H. Beck, München, 2016. [27] Navid Kermani, Iran. Die Revolution der Kinder, C. H. Beck Verlag, München, 2005. [28] Navid Kermani, Wer ist Wir? Deutschland und seine Muslime, C. H. Beck Verlag, München, 2009. [29] Navid Kermani, Zwischen Koran und Kafka. West-östliche Erkundungen, C. H. Beck Verlag, München, 2014. [30] Usp. Navid Kermani, Grundgesetz, ustav za bolju Njemačku – Govor Navida Kermanija pred Bundestagom na svečanosti 65. godišnjice njemačkog ustava (Grundgesetz) 23. svibnja 2014, https://www.jergovic.com/ajfelov-most/ustav-za-bolju-njemack/. [31] Navid Kermani, Morgen ist da. Reden, C.H.Beck, München, 2019. [32] Navid Kermani, Was jetzt möglich ist: 33 politische Situationen, C.H.Beck, 2022 [33] Michael Hofmann& Klaus von Stosch & Swen Schulte Eickholt, Navid Kermani, Königshausen & Neumann, Würzburg, 2019. [34] Helga Druxes (ur.) & Karolin Machtans (ur.) & Alexandar Mihailovic (ur.), Navid Kermani, Contemporary German Writers and Filmmakers, Book 3, Peter Lang, New York, 2016.prometej.ba
