Kina i Turska – Još jedan korak Ankare bliže istoku

Midhat Hajdarević 2015-02-20

Turska se na ponovljenom natječaju odlučila za protuzračne sustave FD-2000 kineske kompanije CPMIEC pod američkim sankcijama i razvoj vlastite obrane neovisne o NATO savezu

(altermainstreaminfo.com.hr)

Turski ministar obrane Ismet Yilmaz je objavio pobjednika na natječaju za razvoj turskog nacionalnog sustava proturaketne obrane i posao je dobila Kina.

Prema Ismetu Yilmazu, kineski je prijedlog za razvoj sustava proturaketne obrane je bio najbolji na natječaju, javlja Reuters. Osim toga, turski ministar obrane je izjavio da će obrambeni proturaketni sustav biti turski i neovisan, a tek kasnije inetegriran sustav NATO saveza.

Kina je, među ostalima, u novom natječaju pobijedila američke konzorcije Raytheon i Lockheed Martin, kao i i europski koncern Eurosam.

Novinska agencija Reuters prenosi izjave „neimenovanih“ izvora u Ministarstvo obrane Turske, koji kažu „da Ankara još nije donijela konačnu odluku o sustavima proturaketne obrane, te kako su pregovori s Kinom o ovom pitanju još uvijek u tijeku“.

U isto vrijeme, turski dnevni list Hurriyet, pozivajući se jednako tako na visoke turske dužnosnike, piše kako će Ankara donijeti odluku o poslu vrijednome na milijarde dolara nakon 24. travnja, kada je domaćin komemoracije 100. obljetnice genocida nad Armencima u Osmanskom carstvu.

“Vlada do 24. travnja neće žuriti u donošenju odluke o sporazumu.Važan doprinos tom će biti i kako će pojedine zemlje reagirati na događaje iz prošlog stoljeća (1915.)”, rekao je vladin dužnosnik za Hurriyet, dodajući da su američke i europske kompanije svjesne ove situacije.

2013. godine je Turska već najavila svoju odluku o kupnji proturaketnih sustava od kineske kompanije za uvoz i izvoz precizne inženjerijske opreme„China Precision Machinery Import Export Corp“ (CPMIEC). Na tom je natječaju Ankara kupila 12 protuzrakoplovnih sustava, a natječaj je trajao gotovo punih pet godina. Zbog te je odluke tadašnji američki veleposlanik u Turskoj, Francis Ricciardone, izjavio „kako je došlo do napetosi u tursko-američkim odnosima i da je CPMIEC pod američkim sankcijama. Kao rezultat američkog pritiska, rezultati tog natječaja su poništeni.

Međutim, na natječaju za nabavu obrambenih proturaketnih sustava dugog dometa kojega je raspisalo tursko ministarstvo obrane posao je konačno i po drugi put dobila kineska kompanija „China Precision Machinery Import Export Corp“ (CPMIEC). Osim CPMIEC-a su svoje ponude dostavili američki Raytheon i Lockheed Martin, tradicionalni turski partneri koji su nudili sustave Patriot, ruski Rosoboronexport sa sustavom S-300 i talijansko-francuski konzorcij Eurosam saprotuzračnim sustavom SAMP/T Aster 30. Još 2013. su mediji pisali kako je Ankara „svojom odlukom iznenadila ostale ponuđače, analitičare i eksperte diljem svijeta“. Hurriyet Daily News prenosi izjavu turskog ministra obrane Ismeta Yilmaza koji je tada rekao „kako se Turska odlučila za kinesku kompaniju CPMIEC, jer je turskoj vojsci četiri sustava FD–2000 (HQ-9), uključujući i 288 projektila, ponudila za 3,44 milijarde dolara i time, budući da je početna cijena ugovora procijenjena na četiri milijarde dolara, zadovoljila osnovne, ali i sve druge uvjete natječaja“.

Ovo je prvi put da je kompanija „China Precision Machinery Import Export Corp“ pobijedila na natječaju kojega je raspisala jedna zemlja koja je članica NATO saveza. Iako je naizgled sve transparentno i kineski su dobavljači ponudili bolju cijenu i uvjete od američkih, ruskih i europskih, odluka turske vlade je iznenadila sve velike svjetske kompanije koje sa bave trgovinom oružjem, ali i eksperte, te visoke dužnosnike NATO saveza. Sudeći prema lavini izjava koje stižu sa svih strana, moglo bi se reći kako se cijeli slučaj pretvorio u nešto puno veće od „uobičajene“ kupovine proturaketnih sustava.

Kako se čini, poništeni natječaj o kupovini određenog broja kineskih sustava FD–2000 u iznosu 3,4 mlrd. dolara se proširio na posao vrijedan nekoliko milijardi ili desetaka milijardi dolara, ali će sada Turska u suradnji s Kinom imati svoje sustave neovisne o NATO savezu, koje će navodno „lako integrirati u njega“.

Washington ne prihvaća suradnju Ankare s kineskom kompanijom pod američkim sankcijama

2013. je prvi reagirao Washington, koji je preko Jennifer Psaki, glasnogovornice State Departmenta, poručio „kako je ozbiljno zabrinut zbog turske suradnje s kompanijom koja se nalazi pod sankcijama, ali i odabirom sustava FD-2000 koji nije kompatibilan sa sustavima NATO saveza, te stoga postoji rizik da će se umanjiti zajedničke obrambene sposobnosti“. Jennifer Psaki je kratko dodala „kako će Washington nastaviti pregovore s Ankarom i pokušati riješiti ovaj problem“. Washington tada upozorava kako je odluka Ankare za njih neprihvatljiva „jer je kineska kompanija CPMIEC pod američkim sankcijama zbog poslova s Iranom, Sjevernom Korejom i Sirijom, te prema njihovim saznanjima surađujući s tim zemljama krši međunarodni Ugovor o sprečavanju proliferacije nuklearnog naoružanja (Nonproliferation Act)“.

CPMIEC je pod sankcijama još od 1993., kada je Pakistanu prodao tehnologiju za proizvodnju balističkih projektila dugog dometa, a sankcije su nedavno dodatno proširene na fizičke i pravne osobe, te sve kineske kompanije koje s Iranom surađuju u projektu njihovog nuklearnog programa, što se naravno „protivi američkim zakonima i odlukama State Departmenta“.

Izjava glasnogovornice State Departmenta je prilično neuvjerljiva (kao i mnoge druge koje je dala) iz prostog razloga što je CPMIEC 20 godina pod sankcijama koje je „zaradio“ zbog suradnje s Pakistanom (tek kasnije s Iranom, Sirijom i S.Korejom), dok za istu tu suradnju, kada su SAD u pitanju, nikada nitko nije spomenuo Ugovor o sprečavanju širenja nuklearnog naoružanja niti njegovu implementaciju.

Tada je Francis J. Ricciardone, američki veleposlanik u Ankari, izjavio „kako se Kina na ovaj način miješa u poslove o kojima Sjedinjene Države kao saveznik već duže vrijeme pregovaraju s Turskom“. Iz ove se izjave da zaključiti kako je gubitak unosnog posla vjerovatno bio jedini i pravi razlog uznemirenosti američke administracije. Sada se za Washington situacija još više zakonlicirala, jer novi ugovori su kudikamo unosniji, a Turska ide putem razvijanja vlastitih sustava proturaketne obrane.

“Zabrinuti smo zbog odluke da se kineskoj kompaniji dodijeli ovaj posao, budući da je svijetu poznata uloga kineskih kompanija u širenju tehnologije za izradu nuklearnog naoružanja. Ovo nije NATO sustav i Kina nije članica NATO saveza. To je također jedno od otvorenih pitanja”, za turski Hurriyet je prilikom prošlog pobjede Kine na prošlom natječaju rekao Francis Ricciardone . Murad Bayar, prvi čovjek turskog ministarstva obrane zadužen za nabavu oružja, izjavio je „kako će integracija kineskog sustava FD-2000 sa sustavima i tehnologijom NATO saveza bio eksplicitni uvjet za nabavu planiranog proturaketnog obrambenog sustava“.

„Turska će u sklopu našeg programa T-LORAMIDS prvo početi pregovore s pobjednikom na natječaju, kineskom kompanijom CPMIEC. Tek ako se ne zadovolje svi dogovoreni uvjeti, onda će se krenuti u pregovore s konzorcijem Eurosam, drugim najboljim ponuđačem. Američki sustav Patriot je na trećem mjestu, dok je ruska opcija eliminirana u cijelosti. Naš program T-LORAMIDS predviđa potpunu integraciju sustava protuzračne obrane u tursko ratno zrakoplovstvo, što je, budući da je Turska u potpunosti integrirana u NATO savez, ujedno integracija i s NATO sustavima“, odlučan je bio Murad Bayar koji je, iako su u Washingtonu ogorčeni, uvijek ostao pri stavu da nema ničega spornog u nabavi kineskih sustava.

Vojni analitičari upoznati sa sustavom FD-2000 tvrde kako je riječ o najboljem primjeru kineske obrambene industrije u sposobnosti prilagodbe stranoj tehnologiji.

Svi su složni kako je CPMIEC dobio ovaj unosan posao iz dva razloga: niska cijena i to je što će u suradnji s Kinom ujedno dobiti i tehnologiju za izradu samog sustava i takozvane „know-how“ tehničke informacije o FD-2000, jer Kina u tom smislu nema nikakvih ograničenja.

Ovaj drugi preduvjet je bio ključan za pobjedu na obnovljenom natječaju, jer takav ugovor omogućuje razvoj neovisnog turksog obrambenog sustva„Kineski sustav je primjer inovativnosti kojega prati niska cijena proizvodnje, a djelomično se temelji na zapadnoj tehnologiji dobivenoj od Izraela, te na ruskoj koju je Kina dobila upravo ovakvim načinom suradnje kakvu nudi Turskoj“, tvrdi Vasily Kashin, ekspert za trgovinu oružjem pri moskovskom „Centru za strategiju i tehnologiju“.

“Jedini razlog zašto Turska do sada nije imala svoje protuzračne obrambene sustave je taj što je htjela dobiti tehnološke informacije za njihovu proizvodnju, a to do sada s partnerima iz NATO saveza nije bilo moguće. U NATO savezu nikada nisu bili zainteresirani koprodukciju i razmjenu tehnologije i u tom smislu je ovo jasna poruka Turske partnerima na zapadu. Treba napomenuti kako je bila presudna uloga i bivših visokih časnika turske vojske koji su savjetovali da je riječ o prilici koja se ne smije propustiti”, rekao je Atilla Sandikli iz turskog think-tank instituta Bilgesam.

U sjedištu NATO saveza će iznova biti razočarani odlukom vlade u Ankari i osjećaju se prevarenima, te podsjećaju “kako su Sjedinjene Države, Njemačka i Nizozemska jedine zemlje koje su poslali sustave Patriot i 400 vojnika kada je Ankara od saveza tražila pomoć zbog mogućeg raketnog napada iz Sirije“. Kineski veleposlanik u Turskoj je izjavio „kako pozdravlja tursku odluku i nada se da vlada u Ankari neće popustiti pred pritiscima SAD-a i NATO saveza“.

„Ovo je turska odluka i turska vlada zna sve tehničke detalje i funkcionalnost sustava“, s kineskom tradicionalnom suzdržanošću je poručio Gong Xiaosheng. Ankara je pod pritiskom i otkazala bivši ugovor u kupnji kineskog sustava FD-2000, no analitičari tvrde kako je simbolična pobjeda Pekinga već ostvarena i da je ovo vjetar u leđa kineskim proizvođačima oružja koji su prema podacima instituta „Stockholm International Peace Research“ u razdoblju od pet godina (2008.-2012.) u odnosu na „petoljetku“ 2003.-2007. izvoz konvencionalnog oružja uvećali za 162 posto.

Nakon 20 godina strpljenja Ankara se “sveti” u najnepovoljnijem trenutku za SAD

Turska je Sjedinjenim Američkim Državama dugo bila najbliži saveznik u bliskoistočnoj regiji, a pogotovo tijekom Hladnog rata za vrijeme napetosti sa Sovjetskim Savezom. U to je vrijeme američka vojska imala veliki utjecaj u zapovjedništvu turskih oružanih snaga, koje su u neku ruku krojile unutarnju i vanjsku politiku Turske. Uloga turske vojske u politici je znatno umanjena nakon dolaska na vlast premijera i aktualnog predsjednika Erdogana 2002., a posljedica toga je da su se vojno-politički odnosi Washingtona i Ankare profilirali na razinu na kojoj SAD više nema središnju ulogu koja bi se mogla odraziti i na politiku nabave oružja i vojne tehnologije.

Kao što su upozoravali strani analitičari i potvrdila turska vlada: Turska namjerava proizvoditi svoje protuzračne obrambene sustave, a to joj u ovom trenutku jedino omogućava suradnja s kineskom kompanijom CPMIEC. Sasvim je razumljivo da su se američki izvoznici Raytheon i Lockheed Martin našli pogođeni odlukom turske vlade.

Šteta za SAD je dvostruko veća, jer je State Deprtmentu prodaja oružja jedan od ključnih izvora zarade i nikako si ne smije dozvoliti gubitak tržišta, a s druge strane je zbližavanje Pekinga i Ankare nešto što američka administracija nikako ne gleda s oduševljenjem.

Iako se čini da Amerikanci ništa ne prepuštaju slučaju, davanje prednosti kineskim dobavljačima oružja je samo jedan od niza postupaka koji ukazuje kako su u Washingtonu u proteklih nekoliko godina zanemarili mnogo toga.

Aktualni kineski predsjednik Xi Jinping je posjetio Tursku u veljači 2012. godine, a bivši turski premijer i aktualni predsjednik Recep Tayyip Erdogan mu je posjetom uzvratio samo dva mjeseca poslije, u travnju 2012. Tada su se vodili intenzivni pregovori kako smiriti situaciju u glavnom gradu pokrajine Xinjiang, Urumqiu, gdje se među ujgurskom muslimanskom manjinom počeo širiti utjecaj salafističkih ektsremista i zaredali su se teroristički napadi na vladine institucije.

Budući da Turska pruža utočište ujgurskim separatistima, od kojih su mnogi pali pod utjecaj islamskih ekstremista koji dolaze sa sirijskog bojišta, Xi Jinping je bio svjestan kako se samo pregovarajući s Ankarom uspješno može riješiti taj problem. To je bio signal da Ankara i Peking čine odmak od njihovih tradicionalno hladnih odnosa, no u Washingtonu očito tome nisu davali neki veliki značaj.

Recep Tayyip Erdogan: “Uđemo li u SCO to će biti zbogom Europskoj uniji, a SCO je ionako jači i moćniji od EU”

U siječnju 2014. godine je Erdogan po tko zna koji put izrazio zabrinutost zbog stava Zapada prema Turskoj, te izjavio kako se zbog dugotrajnih pregovora oko ulaska u EU Turska osjeća „napuštenom“. Nitko ne može reći da Erdogan nije upozorio Zapad kada je izjavio da „ako Turska uđe u Šangajsku organizaciju (SCO), to će značiti zbogom Europskoj uniji“ i dodao kako je “Šangajska petorka (staro ime za SCO) bolja i moćnija od EU i s njom Turska dijeli puno više zajedničkih vrijednosti”. Kada je kasnije turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu u Kazahstanu potpisao „Memorandum o razumijevanju“, čime je Turska u SCO dobila status partnera za dijalog, mnogi su se zapitali napušta li Turska NATO i put ka Europskoj uniji i što se uopće događa?

Turska jednostavno više ne želi čekati, a to je ono što u sjedištu NATO saveza, Bruxellesu i Washingtonu nikako ne mogu razumjeti. Ankara je još davne 1987. i zbog hirova jednom Njemačke, drugi put Austrije, treći put “tko zna koga”, još uvijek gotovo gdje je i bila, a što o tom misli turska vlada vidi se iz izjave glavnog turskog pregovarača koji je rekao „kako Turska vjerojatno nikada neće ući u Europsku uniju”.

Turska od 1985. planira stvoriti vojnu industriju, ali joj saveznici na zapadu to nisu omogćili

Isto tako bi se moglo reći i za nabavu vojne tehnologije o čemu je Turska donijela zakon još 1985., a koji predviđa izgradnju domaće vojne industrije kroz off-set program vojne nabave. Od 1985. pa do danas, uz sve „saveznike“ i „partnere“ sa Zapada, Turskoj se po prvi put ukazala prilika da sama pokrene proizvodnju modernih proturaketnih sustava i vojne opreme upravo s kineskom kompanijom CPMIEC, ali koja je eto pod sankcijama Sjedinjenih Država.

Nakon ugovora s Rusijom i sada već konačnoj izgradnji „Turskog toka“, hoće li odluka o vojnoj suradnji s Kinom imati dalekosežne posljedice na Bliski istok i može li se govoriti o preslagivanju geopolitičke slagalice? Sve ove ugovore treba gledati i kroz prizmu odnosa i otvorenih pitanja između Turske i Kine, ali i Rusije kao kineskog i turskog saveznika, od kojih je svakako goruće pitanje sirijska kriza, dok je Erdogan na Krimu odigrao ključnu ulogu u smirivanju krimskih Tatara, a u unutarnje prilike u Ukrajini se ne miješa.

Jedno je ipak sigurno: NATO savez, Washington, Lockheed Martin i Raytheon su sve protumačili kao otvorenu uvredu koja dolazi od strane Turske, a reakcija koja je uslijedila je bila primjerena američkoj “diplomaciji” koja je “zabrinuta i ne može prihvatiti suradnju Turske i kineske kompanije CPMIEC“.

U Washingtonu su znali da je riješenje ustupanje vojne tehnologije Ankari, ali na to očigledno nisu bili niti će ikada biti spremni, dok Kinezi očigledno jesu.

Nakon prošlog natječaja se u Turskoj mobilizarala američka destabilizacijska mašinerija i krenulo se u svrgavanje Erdogana, ali bez uspjeha. Treba li i sad očekivati isti scenarij? Moguće, ali nakon dogovorenog plinovoda s Rusijom i pretvaranja Turske u ključnu zemlju za tranzit ruskog plina, a sada konačne pobjede Kine u natječaju za prodaju sustava proturaketne obrane, Recep Tayyip Erdogan je poslao jasnu poruku da Turska neće čekati i trpjeti hirove Zapada, okreće se istoku i spremno očekuje „odgovor“ Washingtona.

turska kina