Skender Kulenović, bosanskohercegovački književnik rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Pisao je pjesme, drame, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, urednik u beogradskoj Prosveti, uređivao je brojne književne časopise, Pregled, Književne Novine i Novu misao. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu
Nad mrtvom majkom svojom
Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda ispod kapaka mrtvih;
usnom što stid ti je stinu nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda;
i zapamti ih vjerno u svakom svom vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima,
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zaludna rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što ćute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste kao grijeh, obilje tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak-korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
– TARIH I –
(za Karađozbegovu džamiju u Mostaru)
Rat il’ svegled satrap il’ jesen od rita
poružne i svjetlost – nebo zemlji zgade
ti kamena lebdiš k'o procvali badem
žedna plavog bezdana, puzavica sita.
Sunce, k'o dan sudnji, skine sve do gola
čempres što te rastom ljubomore prati
tad, k'o da je bio slijep od iskona ti
žagri u te novu, a njega nema pola
Šta mu sniva svjetlost, mjesec vidi-ti kad
pustiš da ti tinja u krijesnici tijela
u krošnje košćela bura pusti bika
I stabla im škripe – ti mirna i bijela
umrem, iz korijena vijekova izlistam
i budem ti čempres: a ti stojiš ista.
– TARIH II –
(Za stari most u Mostaru)
Rat il’ stoglav satrap il’ zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobjesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nadu.
Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola.
Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.
Ja, tvoj neimar, kada skidahu ti skele,
zažmurih i pobjegoh od zamisli smjele,
kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.
(Preporod.com)
Skender Kulenovic rođen je 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađao Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom (soneti Ocvale primule). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveucilištu. 1933. postaje clan SKOJ-a, a 1935. KPJ. Srađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikicem i Safetom Krupicem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.
1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje. Od 1945. do 1947. obavlja fnkciju direktora drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi. 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, izmedju ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Bibliografija:
Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.; komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.; “Ševa”, poema, 1952.; Soneti, 1968.; Divanhana, pripovijetke, 1972.; Gromovo đule, priče za djecu, 1975.; Ponornica, roman, 1977.
