Veličina čovjeka se izražava u humanoj mogućnosti da razvije svijest o vlastitoj ambivalentnosti. Čovjek je prema Pascalu „samo trska, najslabija u prirodi“, ali ima sposobnost razumijevanja samog sebe iznutra
Jesmo li mi ljudi doista razumna bića? Pjesnik Erich Fried izražava duboku sumnju u ovu klasičnu Aristotelovu tvrdnju. Svatko tko trezveno gleda na svijet, prema Friedu u njegovoj poznatoj pjesmi Definicija, mora doći do zaključka da se čovjek samo u jednoj činjenici razlikuje od svih stvorenja: u bolnoj samosvijesti svoje životinjske prirode. “Pas koji umire / i koji zna da umire kao pas / i koji može reći da zna da umire kao pas / jest čovjek.”
Blaise Pascal, jedna od najupečatljivijih figura u povijesti ljudskoga duha, čini nam se – u nekim odlomcima njegovih 1670. posthumno objavljenim Pensées (Misli) – ponekad iznenađujuće bližim Erichu Friedu nego Aristotelu. Na primjer, kada piše: “Ono što je prirodno životinjama, mi zovemo ljudskom bijedom; to nas podsjeća na to da smo mi – čija je priroda sada ista prirodi životinja – nastali iz bolje prirode koja nam je pripadala.”
Za svoju Apologiju kršćanstva pisac bira vlastiti, slobodan, ultramoderan i asocijativan stil izražavanja: Piše aforizme i fragmente u kojima označava ljudsko stanje između oholosti i smrtnosti i time stječe slobodu da zahtijeva etičko-praktični život u ljubavi i odgovornosti. Istodobno, na neki način, on anticipira Friedricha Nietzschea, koji govori o “neidentificiranoj životinji” i ukazuje na to kako je opasno “pokazati čovjeku koliko je on nalik životinjama, a da mu se ne pokaže njegova veličina. Također je opasno podsjećati ga na njegovu veličinu bez poniznosti. Još je opasnije ostaviti ga u neznanju o jednom i o drugom, ali je vrlo korisno objasniti mu i jedno i drugo.”
Pascal, koji je rođen u bogatoj obitelji prije 400 godina, 19. lipnja 1623., pripada najvažnijim ličnostima ranog novog doba. Njegova se slava u biti temelji na činjenici da je njegova biografska karijera usko povezana s novonastalom vodećom znanošću 17. stoljeća, matematikom. Talenti mladoga Blaisea – kojeg je odgojio njegov otac Étienne Pascal zajedno s dvije sestre Gilberte i Jacqueline – nisu se bez problema ostvarili, kao što znamo iz biografije njegove sestre Gilberte: Pascalova se matematička strast rasplamsala, “i tako je često molio mog oca da ga podučava matematici. No, ovaj je to odbijao.”
Ono što slijedi u Gilbertinom izvještaju zvuči kao čudesna priča, ali je potvrđena kasnijim rezultatima: Šesnaestogodišnjak je objavio briljantan rad o konusnim presjecima; s 19 godina je konstruirao „Pascaline“, prvi računski stroj; s 23 godine je odredio težinu zraka. „A kad je bio sam u svojoj sobi u slobodno vrijeme”, nastavlja sestra, „uzimao je komad ugljena i crtao figure na pločicama … Ali budući da je moj otac bio toliko zabrinut da sve te stvari od njega zadrži u tajnosti, kojima nije znao ni imena, bio je prisiljen izmisliti vlastite definicije. Tako je krug nazvao kuglom, liniju šipkom itd.
Ono na što se filozof religije uvijek iznova žali jest nesklad između onoga što se čovjek pretvara da jest i onoga što zapravo jest.
Nije samo rad na definicijama, aksiomima i dokazima svojstven mladom matematičaru Pascalu, nego je to također oblikovalo daljnje razmišljanje ovog “zastrašujućeg genija” (Chateaubriand). To otvara put vjerskom misliocu da relativizira sposobnost razuma (“raison“) u korist intuitivno-egzistencijalno-cjelovitog pogleda na ljudski život, čiji je izraz za njega srce (“cœur“).
Kao i njegov suvremenik René Descartes, Pascal prepoznaje najveće izazove vremena u radikalnom skepticizmu i njegovoj suprotnosti, apsolutnom dogmatizmu. No, za razliku od svog sunarodnjaka koji formulira sustav koji učvršćuje dualizam duha i tijela, ili pristup Thomasa Hobbesa, čija se teorija države pokorava motu “čovjek je čovjeku vuk”, Pascal strogo odbija stvoriti neki filozofski sistem. Štoviše, on za Pensées “pronalazi” egzistencijalnu argumentacijsku strategiju koja se oslanja na fragment i aforizam, koja označava novi početak u filozofiji. Francuz se zalaže svojom antropološki usredotočenom perspektivom za ono što danas nazivamo “obrat k subjektu” – a što primjerice fascinira Romana Guardinija u djelu Christliches Bewusstsein: Versuche über Pascal (1935) [Kršćanska svijest. Ogledi o Paskalu].
Prema uvjerenju antropologa Pascala, čovjek se ne ponaša samo kao “detronizirani kralj”, nego upravo kao “monstre incompréhensible“, kao “neshvatljivo čudovište”. Ono na što se filozof religije uvijek iznova žali jest nesklad između onoga što se čovjek pretvara da jest i onoga što zapravo jest. Težnja za srećom i neuspjeh određuju njegovu egzistenciju. Drugim riječima: za Pascala čovjek beskonačno nadilazi čovjeka.
Veličina čovjeka se izražava – kako sugerira i Erich Fried kao glas kasne moderne – u humanoj mogućnosti da razvije svijest o vlastitoj ambivalentnosti. Čovjek je prema Pascalu „samo trska, najslabija u prirodi“, ali ima sposobnost razumijevanja samog sebe iznutra. „Cijeli svemir ne mora se naoružavati kako bi ga zdrobio; dovoljna je para, kap vode da ga ubije. Ali kada bi ga svemir zdrobio, čovjek bi bio ipak mnogo plemenitiji od onoga što ga ubija, jer on zna da umire… Svemir ne zna ništa o tome.”
U noći 23. studenoga 1654. Pascal je doživio neku vrstu prosvjetljenja, Bogom darovani „vatreni misterij“, koji je odredio njegovu egzistenciju do kraja njegova života, „razbijanje i istodobno uzdizanje njegove osobe, s uništavajućim i izgrađujućim intenzitetom, koji se nije mogao usporediti s duhovnim uznesenjem njegove pobožne teorije obraćenja“.
U noći 23. studenoga 1654. Pascal je doživio neku vrstu prosvjetljenja, Bogom darovani „vatreni misterij“, koji je odredio njegovu egzistenciju do kraja njegova života, „razbijanje i istodobno uzdizanje njegove osobe, s uništavajućim i izgrađujućim intenzitetom, koji se nije mogao usporediti s duhovnim uznesenjem njegove pobožne teorije obraćenja“, zaključuje istraživač Pascala Wilhelm Schmidt-Biggemann. Francuski filozof vjerojatno ne bi stajao pred nama kao jedinstvena veza između znanosti i mistike bez onog biografskog svjedočanstva koje je danas jedno od najvećih blaga pariške Bibliothèque Nationale: njegovog Mémoriala. Pascal je ušio ovu spomen-molitvu u podstavu svoga kaputa. Od tada je ovu zabilješku nosio sa sobom kao talisman. List je slučajno otkrio sluga nakon njegove smrti. Prema točno određenom redoslijedu u katoličkoj tradiciji, počinje velikim slovom koje sve ostalo na mističan način zaokružuje „VATRA“.
„Godina milosti 1654./ponedjeljak, 23. studenoga, dan svetog Klementa, pape i mučenika, i drugih u martirologiju./Uoči dana svetoga Krizogona, mučenika, i drugih./Od oko deset i pol navečer do oko pola sata iza ponoći/VATRA/Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne Bog filozofa i učenjaka./Sigurnost, sigurnost, osjećaj: radost, mir. Bog Isusa Krista.“
„Vatra“ je referenca na gorući grm, od kojega se Mojsije osjeća krajnje privučen, ali u isto vrijeme do srži je potresen iskustvom svetog. To je onaj živi u povijesti Izraela djelotvorni Bog Abrahama, Izaka i Jakova, koji je u stanju dotaknuti i obratiti čovjeka do posljednjeg vlakna. Za razliku od Boga „filozofa i učenjaka“, koji je potpuno nesposoban u svojim učenicama i učenicima izazvati emocije radosti, strahopoštovanja i ljubavi, ili ih potaknuti da radikalno promijene svoj život i orijentiraju se prema Božjoj zapovijedi.
Tko govori u povodu 400. obljetnice rođenja o ovom filozofu religije, ne smije šutjeti o okladi. Taj fragment je jedan od najzanimljivijih ulomaka Pascalovih djela, kritizirao ga je Voltaire, a visoko cijenio Nietzsche. Tekst je, poput konvulta Pensées, napisan tek nakon vizije iz 1654. godine. Uključuje razgovor autora sa skeptikom o pitanju: postoji li uistinu Bog? Mi ljudi smo – kao što će Kant također tvrditi kasnije – nesposobni verificirati ovu tvrdnju svojim teorijskim razumom. Pascal predlaže okladu u kojoj postaje jasan glavni motiv njegova razmišljanja: čovjek se ne ponaša kao razumno biće, već je razapet između čežnje za beskonačnošću i straha od egzistencije, vidi svoju palu ljudsku prirodu kojom dominiraju proturječni osjećaji. Prema analizi teoretičara vjerojatnosti, doista smo u “kladimo-se-da-situaciji”. Ne pretendira da protivniku može demonstrirati vjeru, ali poziva sugovornika da gleda “očima srca”. Kako je to moguće, matematički um racionalizira u slikama koje posuđuje iz svijeta kockanja. Ako se kladim na kartu da Bog postoji, tada dobivam okladu ako on postoji – a gubitak, ako izgubim okladu, pokazuje se nebitnim. “Procijenimo ova dva slučaja: ako pobijedite, dobit ćete sve, a ako izgubite, ne gubite ništa: stoga se bez oklijevanja kladite da on postoji. To je vrijedno divljenja.” Prema Romanu Guardiniju argument oklade je pokušaj “da se skeptiku pruži velika poteškoća u dokazivanju … Naravno, činjenica da se uopće odvažio na taj pothvat i način na koji to radi, cijeli Pascal je ponovno tu.”
Da je vjerski mislilac uvijek korak ispred apstraktnog “Boga filozofa”, i da još uvijek ima aduta u rukavu, dolazi do izražaja kada veliki stilist slijedi okladu – svojom poznatom igrom riječi – logikom srca: Le cœur a ses raisons, que la raison ne connait point. ”Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje.” [U francuskom riječ raison znači i razum i razlog – nap. prev.]
Autor: Thomas Brose (religijski filozof u Berlinu i potpredsjednik Zaklade Guardini). Izvor: Das vernünftige Herz, u: ‘Christ in der Gegenwart’, 25 (2023), 6. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba
