Mujo Begić: Ne trebaju nas obeshrabriti presude iz Haga

Za Novo vrijeme Mujo Begić govori o tome šta ga je nagnalo da se počne baviti istraživanjima zločina, o ulozi Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine te Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava pri Univerzitetu u Sarajevu, o presudama Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju, o haškom tribunalu; odnosima između Bošnjaka, Hrvata i Srba te mogućnostima i načinima konačnog pomirenja između ova tri naroda, ali i potencijalnim sukobima na području Balkana.
NV: Kako ste se počeli baviti istraživanjem zločina, otkud takva želja i šta Vam je bila glavna motivacija?

Značajnijim istraživanjem zločina protiv čovječnosti i međunarodog prava počeo sam se baviti na početku postdiplomskog studija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. I evo skoro 20 godina bavim se pitanjima iz ove naučne oblasti. Opredjeljenje za istraživanje ratnih zločina i političke historije predstavlja prekretnicu u mom naučnom životu. Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, genocid i zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava bili su ključna odrednica da počnem s naučnom obradom ovih pitanja.

Ono što smo preživjeli u opsadi 1.201 dan u sigurnoj zoni Ujedinjenih naroda u Bihaću na meni je ostavilo neizbrisiv trag. Glavni motiv za istraživanje zločina bili su zločini počinjeni u mojoj Ljutočkoj dolini. Slike prognanih, poniženih i ubijenih bile su ključne da se opredijelim za ovaj naučni put. U Drugom svjetskom ratu i najnovijoj agresiji na Republiku BiH Bošnjaci Ljutočke doline dvaput su ubijani od naših komšija srpske nacionalnosti.

Zločini ustanika 1941. godine nikad nisu istraživani, zločinci nisu procesuirani, žrtve nisu pronađene niti su dostojno sahranjene. U septembru 1941. godine u Ljutočkoj je dolini ubijeno otprilike 2.000 žena, djece i staraca, a o tome se nije pisalo, to nije potpuno istraženo, niti se time iko bavio. Nakon toga se samo šapatom po kućama o tome govorilo, a onda se 1992. godine dogodilo isto. Još tokom agresije na Republiku BiH donio sam odluku da počnem istraživati i pisati o genocidu nad Bošnjacima. Zapravo, glavni su motiv bile žrtve iz moje porodice koje su zločinci ubijali i bacali po različitim jamama, pa je ovaj moj rad, u jednu ruku, i dug prema njima.

Vrlo je teško i nezahvalno prognozirati šta će se dešavati u budućnosti, ali smatram da sada nisu izvjesni nikakvi novi sukobi. Ono što je važno jeste da građani Bosne i Hercegovine izvuku pouke iz protekle agresije, da patnja, zlo, ubijanje i genocid ne mogu biti nikakvo rješenje za eventualne političke ili druge sporove

NV: Šef ste područnog ureda Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine za Bosansku krajinu te stalni naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Kakva je uloga ove dvije institucije u borbi za istinu o zločinima i genocidu nad muslimanskim stanovništvom u proteklom ratu?

Mene je dragi Allah počastio time da sam u prilici da radnim i naučnim angažmanom mogu na poseban način svjedočiti istini o genocidu u Bosni i Hercegovini. Uloga Instituta za nestale osobe BiH, te uloga Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu su krucijalne za BiH, a posebno za Bošnjake. Institut za nestale osobe BiH bavi se direktnim posljedicama prisilnih nestanaka i žrtvama tih nezakonitih radnji putem procesa traženja, ekshumacije i identifikacije žrtava, a Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu bavi se nizom tema koje daju odgovore na pitanja agresije na RBiH.

Ove dvije institucije imaju ključnu ulogu u dokazivanju genocida i zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Nažalost, rad ovih institucija nisu u dovoljnoj mjeri podržale državne institucije. Iako su za nesmetan rad imale ograničena finansijska sredstva, obje ove institucije dale su nemjerljiv doprinos u otkrivanju istine. Svakodnevno, na licu mjesta, upoznajem se s razmjerama onoga što se desilo Bošnjacima tokom agresije na RBiH. U prilici sam svjedočiti o ubijanju djece, žena, staraca, logoraša. U prilici sam otkriti način na koji su ubijane žrtve. Svakodnevni susreti sa žrtvama i porodicama žrtava produbljuju moje spoznaje o razmjerama genocida koji su počinile srpske vojne i policijske snage nad Bošnjacima.
NV: S obzirom na to da je ovih dana u javnosti aktuelna diskusija oko presude Radovanu Karadžiću i oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, šta mislite o takvim presudama, posebno o onoj Radovanu Karadžiću i dijelu presude po kojem on nije kriv za genocid u Prijedoru i drugim općinama izuzev Srebrenice?

Smatram da je sudsko vijeće Haškog tribunala nanijelo ogromnu nepravdu nevinim žrtvama, da je ova presuda nanijela nepopravljivu štetu procesu uspostave povjerenja na prostoru BiH. No, svakako najvažnije jeste to što ova presuda nosi poruke budućim kreatorima, naredbodavcima i počiniocima genocida da se genocid isplati, a žrtve genocida i njihove porodice neće dobiti pravnu satisfakciju za ono što su proživjeli. Usprkos brojnim dokazima i tome što je i sudsko vijeće ustvrdilo da su počinjena genocidna dijela, Radovan Karadžić nije osuđen za genocid u sedam općina među kojima je i Prijedor. Međutim, sudska presuda u predmetu Radovan Karadžić, nas koji se bavimo istraživanjem zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ne treba ni u kojem slučaju pokolebati. Smatram da ima dovoljno elemenata koji ukazuju na to da je genocid počinjen u ovih sedam općina, uključujući i Prijedor.

Slučaj Šešelj je dovoljan dokaz da sudsko vijeće Haškog tribunala nije uvažilo činjenice i da je prvostepenu presudu donijelo na neistinitim i pogrešnim dokazima. Ako se budemo koncentrirali samo na pravosnažne sudske presude, smatram da smo na krivom putu. Mi moramo nastaviti s istraživanjima, s otkrivanjem i dokumentiranjem istine te objavom rezultata istraživanja. Ovo je u konačnici ljudska i civilizacijske obaveza, ali i naš dug prema nevinim žrtvama.
NV: Koliko je Haag politička, a koliko pravna institucija?

Haški tribunal je vrlo značajna pravosudna institucija koja je u velikoj mjeri utvrdila velik broj činjenica i donijela niz značajnih presuda. Nažalost, u nekoliko slučajeva, među kojima su slučaj Perišić, Karadžić, Šešelj, Sud nije postupio u skladu s brojnim utvrđenim činjenicama. Haški tribunal je u značajnoj mjeri ispunio svoju primarnu zadaću. Ono što je vrlo važno jeste da je Haški tribunal uspostavio veoma značajnu arhivu koja će biti od neprocjenjive vrijednosti za buduće istraživače. Stoga bi bilo vrlo važno da se arhiv Haškog tribunala nakon završetka njegovog rada premjesti u BiH. To je vrlo važan zadatak naših političkih predstavnika da se izbore za to.
NV: Može li doći do ponovnih sukoba na ovim prostorima i šta bošnjački narod treba poduzeti da mu se ne desi nova Srebrenica i Tomašica?

Vrlo je teško i nezahvalno prognozirati šta će se dešavati, ali smatram da sada nisu izvjesni nikakvi novi sukobi. Ono što je važno jeste da građani Bosne i Hercegovine izvuku pouke iz protekle agresije, da patnja, zlo, ubijanje i genocid ne mogu biti nikakvo rješenje za eventualne političke ili druge sporove. Potrebno je sadašnjim i budućim generacijama približiti događaje iz perioda 1992-1995. godine u punom kapacitetu te graditi budućnost na univerzalnim i civilizacijskim vrijednostima. Svi moramo učiniti dodatne napore da više nikad ne vidimo suze na majčinom licu zbog ubijanja njene djece. Nikad i nikom više se ne smije ponoviti majka Hava Tatarević, Srebrenica, Tomašica. Bošnjaci moraju graditi svoju perspektivu na znanju, razvoju ekonomije te tražiti nove puteve koji vode u prosperitet i samosvjesnost.
NV: Je li moguće istinsko pomirenje između Bošnjaka, Hrvata i Srba i na koji način to postići?

Proces pomirenja u Bosni i Hercegovini između Bošnjaka, Srba i Hrvata je moguć, ali to je dugotrajan i spor proces. Smatram da prvo treba početi s procesom izgradnje povjerenja, utvrđivanja istine i istinskim suočavanjem sa činjenicama. Pomirenje je individualni čin i ono je ljudska vrijednost. Ne možemo uspostaviti povjerenje bez istinskog priznavanja genocida, a negiranjem genocida i falsificiranjem novije historije nećemo ponuditi perspektivu novim generacijama. Ali ako istinski i ljudski prihvatimo činjenice i suočimo se s njima bez zadrške, perspektiva za normalan život u Bosni i Hercegovini postoji. Smatram da je sa znanjem i iskrenim odnosima perspektiva Bosne i Hercegovine neupitna.

Mujo Begić rođen je 1968. godine u Orašcu, općina Bihać. Osnovnu školu završio je u Orašcu, srednju školu u Bihaću. Vojnu akademiju kopnene vojske završio je u Beogradu. Na početku agresije na RBiH uključio se u odbranu i tokom agresije obavljao više komandnih dužnosti. Upisuje i završava postdiplomski studij na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i 2005. godine stječe zvanje magistra nauka. Na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću prijavljuje doktorsku disertaciju i 2011. godine stječe zvanje doktora pravnih nauka. Radi u Institutu za nestale osobe BiH, a istovremeno je vanjski saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je priznanja “Počasni građanin općine Ključ” i najviše nagrade općine Bihać “Povelja 26. februar” te drugih priznanja.