Da nije gorko do bola, stvarno bi bilo slatko: Predrag Kojović, član Naše Stranke, na izborima legalno izabrani poslanik u Kantonu Sarajevo, i delegat u Domu naroda FBiH, na Twitter je postavio sljedeći status: “za 700 km povećane plate za profesionalne poslanike u Skupštini Kantona Sarajevo. Svaka čast SDA, ex-SBiH, BOSS, BPS, DF i samostalni poslanici.”
Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba
Nakon toga se na sjednici Skupštine na njega obrušila kuka i motika kolega, koji su tih sedam stoja mjesečno, asli, obećali donijeti kući da se kroz proljeće, a i šire, ojača kućni budžet. Poslanici SDA su odmah dočekali status: bivši šef AID-a Kemal Ademović je Kojovića nazvao nemoralnim, a bivši košarkaš Dino Konaković tvrdi da je taj potez nekorektan, da je danas “teško biti političar”, te da su “informacije koje su plasirane – dobro osmišljene.”
Dakle, osim što je “nemoralan”, Kojović je i “dobro osmišljen.” Mora da je bilo smiješno gledati to komešanje po skupštinskom hodniku u kojem narodni poslanici pitaju svoje kolege “je li, bogati, a šta mu dođe taj Twitter, koji je to vrag?”, dok oni s nešto malo više tehničke osposobljenosti odgovaraju: “Ma, vidi, to ti je ko onaj Facebook, samo, kako bih ti rek’o – malo manje.”
A manje je više, rekao bi mislilac. I “pogodio”: tih 700 maraka nije samo “običnih” sedam stoja (koji su većini radnika, penzionera, đaka i studenata u ovoj zemlji “mislena imenica”) , nego 32 miliona godišnje. Koji se nemaju isplatiti odakle, osim od novog MMF-ovog kredita za koji ne znamo kad će stići, a kako je krenulo, možda je nabolje da ne stigne nikako. Jer, jednom će ti novci, prosto, morati prestati stizati.
Predrag Kojović je na sebe navukao gnjev kolega jer je kao u Ezopovoj basni o zecu i kornjači – koja se najčešće uzima kao najbolja ilustracija morala, shvatio da je jedini način da se idejna platforma “politike” u nas promijeni, zapravo, nalazi u tome da se čovjek sam bori protiv onoga što je nametnuto. On je “pogriješio” jer nije legao na rudu i ušutio se nakon što je, ali bukvalno, “klepio” sedamsto maraka, nego je to objavio na društvenoj mreži.
Ostale životinje iz basne su se odmah našle u čudu: “Kako to da jedan od nas, jedan kojem bi bilo bolje da je uzeo i šutio, kvari idilu.” Valjalo bi nekad čuti Ademovićevo objašnjenje Kojovićeve nemoralnosti. Šta li bi tu bili argumenti čovjeka koji je u životu prošao kroz ozbiljne stvari? I zar je sve one sijede na glavi uzalud stekao? Ostala “objašnjenja”, ona o tome da je danas “teško biti političar” i da su plasirane informacije dobro osmišljene ostala bi, najvjerovatnije, u žanru (polu)tragikomedije koju je najbolje definirao Veliki mag svih ublehaša, trener Miroslav Blažević: “Sine, svašta se kaže kad se priča,” kazao je Ćiro, pravdajući jednu od svojih gluposti. Tako bi trebao postupiti i njegov kolega po oruđu Konaković i priznati vlastitu glupost.
Biti na Kojovićevoj strani u ovom slučaju nije nimalo teško, reklo bi se da se tu radi ne o moralu, nego o elementarnoj ljudskoj pristojnosti: Facebook je već pun psovki i kletvi na račun kantonalnih poslanika: “dabogda im za lijeka trebalo”, je neki zajednički nazivnik koji bi se mogao izvući iz napisa iznerviranih i toliko puta prevarenih Sarajlija. I tu bi se negdje mogla staviti tačka: stvari će se promijeniti kad ih budemo počeli mijenjati sami.
To što je Kojović (danas) usamljen, već sutra može značiti da je njegov gest jedan od onih kojim počinju ozbiljne promjene. Zato, Predraže, izdrži: sve ono za šta te optužuju u kavezu (Skupštini), na ulici među ljudima, nadam se, može postati startni kapital za promjenu ove užasne, deprimirajuće situacije u kojoj smo se našli .
Jer, tu se ne radi o “pišljivih” 700 maraka. Radi se o nečemu što ugrožava budućnost svih nas.
Za to vrijeme, jedan drugi Predrag, saborac, kolega i prijatelj Lucić, iz jedne susjedne tek nešto nesretnije zemlje nego što je ova naša, optužen je da je svojom pjesmom “Ići, mići, Ahmići”, satiričnim uratkom koji udara u temelje onoga što su postrojbe HVO-a učinile u tom srednjebosanskom selu, da je – ni manje ni više, nego fašist, solidaran s onim što je tadašnja vlast tzv. Herceg Bosne činila Bošnjacima. I to na web-siteu Bosnjaci.net, glasilu koje preuzima primat u zbunjivanju i dezavuiranju naroda za koji toliko brine. Ko god zna barem i mrvu povijesti o Luciću, zna da se radi o jednom od najčistijih, najžešćih i najduhovitijih novinara u borbi protiv onoga što su Tuđmanova Hrvatska i njeizini sateliti radili pogotovo BiH.
Zato je optužba izvjesnog Abdukića da je “poeteska satira Predraga Lucića nedopustiva zato što je genocidna i zato što vrijeđa osjećanja žrtava pokolja u Ahmićima, i treba je najoštrije osuditi, kako se to više ne bi nikad više ponovilo ne samo od Predraga Lucića, već od bilo koga drugog”- zapravo iz istog onog registra iz kojeg se Kojovića u Kantonalnoj skupštini optužuje da je namoralan, da osmišljava informacije i onda ih plasira.
Zato je, ukratko, sve to skupa – budalaština. Za kraj, nešto sasvim lično: izgleda da je važno zvati se Predrag. I zato će ta dvojica ljudi u mom srcu uvijek imati ono mjesto koje označava ime koje su rođenjem dobili. A što se Bošnjaka tiče, valjaće ih iznova poučiti da im je ostalo malo prijatelja kakva su ova dvojica, koje je eto zapalo da imaju “vlaška” imena, ali tako dobro osjećaju probleme naroda s kojim žive. Bilo direktno (kao Kojović), ili problem osjećaju “izvana”, kao Lucić.
Potjeraju li ih, više im neće ostati niko. A znamo šta se rađa, kad više ne ostane niko drugačiji.
Radiosarajevo.ba
