Mnogo više od izbjegličke krize: ‘menetekel’
Siromašni svijeta nose svoju bijedu tamo odakle ona izvorno potječe: u zemlje koje radi svoga vlastitog blagostanja pljačkaju cijeli planet; u zemlje koje su desetljećima podržavale despote kako bi došle do sirovina iz njihovih država, što za sobom ostavlja sve više ratova i uništenja, u zemlje koje su radi gospodarskog rasta spremne uništiti Zemljinu atmosferu, klimu i zalihe pitke vode
Autor: Norbert Reck
Sve više dijelova svijeta postaje nenastanjivo poput Mjeseca. Sve više ljudi napušta svoju domovinu zato što ona više nije mjesto na kojemu mogu preživjeti. Iz različitih razloga: rat, teror, ekološke katastrofe, gospodarsko propadanje, države u raspadu, rasistički progoni manjina. Prema izvještaju odjela UN-a za pomoć izbjeglicama trenutno se oko 60 milijuna ljudi nalazi u izbjeglištvu, više nego ikad prije: izbjeglice, azilanti, ljudi bez države i prognani u vlastitoj zemlji (IRO – interno raseljene osobe). S tendencijom rasta ovih brojki.
Brojke ne trebaju služiti pretjeranom populističkom podgrijavanju strahova kod ljudi i vući vodu na mlin politike: „brod je pun, ne treba nam nitko više“. Baš suprotno: one više ne dopuštaju iluziju kako se po pitanju sada dolazećih azilanata radi tek o vremenski ograničenom i maksimalnom broju ljudi koji dolaze zbog pojedinih regionalnih konflikta, koji se mogu riješiti sami od sebe. Problem je globalan i strukturan. To se najčešće ne uzima u obzir, pa se izbjeglički problem ovdje tretira prvenstveno kao konflikt između moralne obveze i kapaciteta prihvata izbjeglica. Jedva da itko sagledava cijelu sliku. Sve učestalije nasilje, građanski ratovi i terorizam u sve više krajeva svijeta nipošto nisu slučajnost. A još manje je slučajno to da su npr. u Africi gospodarstvo i okoliš u nekim krajevima toliko uništeni da milijuni ljudi tamo više ne vide budućnost za sebe i svoju djecu. Dakle, što je zapravo strukturni problem u cijeloj ovoj situaciji?
Granice gospodarskog rasta
Potraga za odgovorom vodi nas do 13. kolovoza 2015. Tog dana je, naime, prema proračunima međunarodne istraživačke grupe „Global Footprint Network“, čovječanstvo već iscrpilo svoju kompletnu godišnju zalihu prirodnih resursa (zrak, voda, građevno drvo, riba, itd.). Sve što se otada do kraja godine dodatno potroši od prirodnih resursa, Zemlja više ne može obnoviti. Naravno da je govor o „čovječanstvu“ koje troši sva ta prirodna dobra zavaravajući, jer potrošnja ni u kom slučaju nije svugdje ista. Do kraja godine će SAD potrošiti 1,9 puta više od onoga što bi trebale kako bi se održala ekološka ravnoteža. Kina će potrošiti 2,7 puta više, Japan čak 5,5 puta više od količine koja bi održala ekološku ravnotežu. I Njemačka, s faktorom od 2,1, troši više nego dvostruko od onoga što bi smjela, ako želimo očuvati planet Zemlju.[1]
Tamo gdje se državni monopol na nasilje više ne može održavati, širi se utjecaj gospodara rata, milicija i paradržavnih grupacija. I veliki se koncerni pojačano „angažiraju“ na tim mjestima
Sve što premašuje izračunatu godišnju zalihu nije održivo i prema tome uzrokuje uništenje planeta. A zemlja, koja troši duplo više resursa od onog što joj pripada prema mjerama ekološke pravde, nužno poseže za resursima drugih dijelova svijeta. Naša „potražnja“ za kavom, pamukom, rijetkim metalima, uljem, plinom, ugljenom, coltanom (metalna ruda sa širokom primjenom u tehnologiji, op. prev.) itd. – podmiruje se na svjetskom tržištu, a tamo cijene redovno ne određuju proizvođači, nego u mnogo većoj mjeri globalni koncerni i terminske burze. Od neizmjernih prirodnih bogatstava u Latinskoj Americi ili Africi rijetko profitiraju tamošnje države ili sami proizvođači; profit istječe u druge dijelove svijeta. Zemlje proizvođači plaćaju cijenu nepromišljene prekomjerne potrošnje resursa za koju su prije svega odgovorne razvijene zemlje sjeverne hemisfere.
Čitavi krajevi svijeta su opustošeni zbog ekoloških katastrofa, regionalna gospodarstva se raspadaju, države propadaju. Tamo gdje se državni monopol na nasilje više ne može održavati, širi se utjecaj gospodara rata, milicija i paradržavnih grupacija. I veliki se koncerni pojačano „angažiraju“ na tim mjestima, tako što dobivaju prava na eksploataciju rudnog blaga od korumpiranih domaćih činovnika i postupaju kako god žele na veleposjedima pod kontrolom potonjih. Rad djece i redovna praksa „odricanja“ od propisa o zaštiti na radu su svakako dio priče. Malo prije smrti 2010. njemački je sociolog Lars Clausen o svim ovim postupcima pričao kao o „propaloj globalizaciji“[2].
Prisila gospodarskog rasta
Ovo je stanje najuže povezano s ekonomskim rastom zasnovanim na nadmetanju. To je danas gotovo posvuda preferirani gospodarski model, a počiva na tome da se poduzeća konstantno moraju boriti za povećanje prihoda i proširenje svojih udjela na tržištu, jer u protivnom počinju zaostajati za konkurencijom. Ako se konstantno ne proizvodi više dobara, prodaje više robe, stvara više prihoda i efektivnije koristi ljudsku radnu snagu, poduzeća zapadaju u krizu, moraju ukidati radna mjesta i boje se da se više neće moći održati na tržištu. Zbog toga se želje mušterija uvijek iznova moraju stimulirati; izmišlja se sve više novih proizvoda i nudi se umjesto starih, a većina potrošnih dobara se unaprijed proizvodi tako da se nakon izvjesnog vremena pokvare te se moraju mijenjati novima. To se naziva „planirana zastarjelost“.
Izvor fotografije: www.zerohedge.com
Izvrstan primjer za to je uvedena žarulja iz 1900. godine: izvorno je bila tako konstruirana da se ne kvari. U 1920-ima je zbog toga bilo znakova da je tržište zasićeno i da se sa žaruljama više ne može dobro zaraditi. Zato su se proizvođači 1924. – u jednom od najranijih zabilježenih stvaranja kartela – složili oko toga da opreme kupovne žarulje s žarnim nitima koje pregore nakon otprilike 1.000 sati rada. Tako je umjetno stvorena zamjenska potražnja – u dobro izračunatom okviru kojega će prihvatiti i mušterije.
Danas se većina konzumenata o tome i ne brine – ili oni čak smatraju da je u redu kad se njihovi cd-playeri, računala, printeri itd. planski pokvare nakon određenog vremena upotrebe. Jer najzad gospodarstvo mora „dalje napredovati“. Malo tko je svjestan toga da za mnoge robe danas zapravo ne bismo morali izdavati više novca, kad bi ove bile tako napravljene kako su ih optimalno zamislili inženjeri, te da bismo na taj način trošili manje resursa, manje novca i manje rada.
Upravo svojstveno ovom sustavu je da se ti problemi ne rješavaju. Gospodarstvo utemeljeno na konkurenciji treba rast, u protivnom propada. Zato se ono i dalje uporno zagovara kao gospodarsko-politička dogma, čak i ako su granice ovog načina gospodarstva već davno dosegnute i dijelom opasno prekoračene. Ono će, kako kaže socijalni psiholog Harald Welzer: „propasti na jednostavnoj činjenici da više nema prostora za daljnju ekspanziju“[3]. Ali produkcija, potrošnja sirovina i emisija plinova koji čine efekt staklenika su u porastu. Usporedo s tim rastu pustinje, povećava se broj poplava, suša i ekstremnih oluja, raste i razina mora. Mnogi ljudi u Oceaniji već bježe sa svojih otoka.
Doba zidova
Nestajanje životnih perspektiva u sve više regija svijeta već duže vrijeme donosi priljev migranata u dobrostojeće zemlje. Već početkom ovog tisućljeća SAD i EU su počeli s podizanjem skupih pograničnih utvrda na svojim južnim granicama. I sigurnosne naprave na granici s Meksikom i one u afričkim enklavama Španjolske jasno i jednoglasno poručuju: doseljenici nisu poželjni, oni su prijeteći uljezi od kojih se imamo svako pravo obraniti, po potrebi i silom. I zemlje koje su u 21. st. u najvećem usponu – Kina, Brazil i Indija – u međuvremenu investiraju u slične zaštite granica. S podizanjem zaštitnih ograda u Mađarskoj i u području tunela ispod kanala La Manche potreba Europe za zagrađivanjem zasigurno neće još dugo biti zadovoljena.
U temelju svih ovih aktivnosti očito stoji uvjerenje kako imamo pravo na osiguravanje vlastitog blagostanja, pravo na nastavak potrošačkih navika i pretjeranog korištenja resursa iz svih krajeva svijeta. I čini se kako su ljudi još odlučniji u tome usprkos tomu što je svima sve jasnija neodrživost dosadašnjeg gospodarstva. Naši političari polaze od toga – ne bez razloga – da imaju mandat za osiguranje blagostanja svojih glasača. U slučaju nužde također i politikom čvrste ruke.
Da li zbog ustrajnog neposluha Kenije, EU je prošlog listopada bez puno promišljanja uvela visoke carine na kenijsku robu, posebno na proizvodnju rezanog cvijeća, koja je snažno ovisna o izvozu u Europu. Par tjedana kasnije kenijska vlada je potpisala sporazum
Tako je Europska unija Gani u 1990-ima nametnula ugovor prema kojemu je ova zemlja morala otvoriti svoje tržište za europske peradare. Gana je to željela izbjeći i pokušala je zaštititi svoje gospodarstvo s uvoznim carinama od jeftine industrijske proizvodnje mesa iz Europe. Zauzvrat su odmah međunarodni investitori priprijetili zaustavljanjem financijske pomoći i vlada Gane je morala povući svoj zakon o uvoznim carinama. Danas je tržište proizvodnje piletine ove zemlje potpuno uništeno – domaći peradari, distributeri i proizvođači hrane nisu izdržali prisutnost europske konkurencije i većina ih je propala. Tako je EU osvojila dodatno tržište za svoje proizvođače mesa i čak ih je isprva podupirala subvencijama za izvoz. Istovremeno je Gana dobila mnogo novih ljudi na birou i mnoge uništene živote.
Ova se priča ponavlja i danas, u istočnoj Africi. I Kenija se dugo opirala sklapanju sporazuma o slobodnoj trgovini između EU i Istočnoafričke zajednice (EAC) koji predviđa daljnje liberaliziranje tržišta i postupnu razgradnju svih uvoznih carina. Da li zbog ustrajnog neposluha Kenije, EU je prošlog listopada bez puno promišljanja uvela visoke carine na kenijsku robu, posebno na proizvodnju rezanog cvijeća, koja je snažno ovisna o izvozu u Europu. Par tjedana kasnije kenijska vlada je potpisala sporazum. U međuvremenu je započelo postupno liberaliziranje tržišta. Predvidljivo je da bi iz dosada zdrave Kenije za nekoliko godina na vrata Europe mogle pokucati nove izbjeglice.
Unutra kao vani
Ipak bi bila zabluda vjerovati kako EU upravo efektivno zastupa interese svojih građana u svijetu i da svi građani EU profitiraju od toga. U svom sadašnjem stanju gospodarstvo posvuda prouzrokuje dezintegraciju, ono stvara tzv. „dvotrećinska društva“ u kojima uvijek bar jedna trećina ljudi ne participira u blagostanju društva: na globalnoj razini, na razini EU i unutar mnogih zemalja EU. O svemu tome ne može se govoriti, a da se ne progovori i o ulozi Njemačke.
Već godinama Njemačka provodi intenzivno i ciljano smanjivanje vrijednosti rada i plaća. Sektor zaposlenika u najam je liberaliziran i Hartzovi zakoni primoravaju nezaposlene da prihvate bilo koje mjesto koje im se ponudi. Između 2000. i 2010. realne su plaće pale u vrijeme vladavine vlada najrazličitijih profila i koalicijskih kombinacija za prosječno 4,2%, dok su poslodavci bivali sve više rasterećivani od socijalnih davanja. Tako je nastao golem sektor ljudi s malom plaćom koji pridonosi da se njemačka roba može izvoziti toliko jeftino, da nema konkurencije u svijetu. Njemačka otada iz godine u godinu postaje „svjetski rekorder u izvozu“. U vrijeme njemačke marke to ne bi funkcioniralo, kako smatra ekonomistica i novinarka Ulrike Herrmann: „Da je Njemačka gomilala prevelike suficite u izvozu, tečaj njemačke marke bi jednostavno porastao i tako bi financijske prednosti ponovno izostale. No, s eurom je Njemačka zaštićena i može neometano voditi platnu politiku koja šteti njezinim susjedima.“[4]
Izvor fotografije: http://fxbazooka.com/
Izvozni prihodi obilno pritječu u zemlju, dok istovremeno čak ni gospodarski zdrave zemlje EU poput Francuske nisu više konkurentne njemačkim cijenama. Jer Francuska se primjerno držala pravila igre EU protiv remećenja tržišnog natjecanja: od 1999. su realne plaće u Francuskoj porasle za 20% i tako drže korak s razvojem proizvodnosti. Njemačka naprotiv bilježi izvanredne gospodarske brojke, ali je ekstremno ovisna o izvozu i prouzrokuje opasne neravnoteže u eurozoni, dok se u samim zemljama EU sve više širi razdor između bogatih i siromašnih, a domaća potražnja i razvoj civilnog društva ne napreduju i infrastruktura propada. Perspektive nisu dobre i tko povjerenje u vladu zasniva na aktualnim gospodarskim podacima, taj se ili silno vara ili sam pripada klasi koja – još uvijek – profitira od izvoznog gospodarstva i od takve politike. Zemlja se gradi na razgradnji solidarnosti, i prema unutra i prema vani.
Nije bez gorke ironije to što se zbog ove politike rastući dijelovi društva osjećaju izolirani i mučeni strahovima od gubitka i sumnjom u vlastitu vrijednost, s kojima se mogu boriti još samo tako što bjesne verbalnim ili fizičkim nasiljem protiv onih, koji traže solidarnost, poštovanje i ravnopravnost (osim izbjeglica tu se može ubrojati i hendikepirane osobe, feministice, homoseksualce i lezbijke, židove i muslimane): politika nacionalnog egoizma koju ovi zahtijevaju, već se dugo provodi i najposlije ti ljudi sami najjasnije i najteže osjećaju posljedice takve politike.
Nova dinamika
„Mene mene tekel u-parsin“, napisali su prsti ljudske ruke na zidu babilonske kraljevske palače dok je kralj Baltazar u jednoj prispodobi iz Biblije upravo imao svečanu gozbu na kojoj su tisuće njegovih gostiju pile iz (u vojnim pohodima zaplijenjenih) zlatnih i srebrnih pehara. Kraljevi savjetnici nisu mogli protumačiti riječi, ali je Židov Danijel – koji je u to vrijeme živio u babilonskom sužanstvu – rekao kralju u lice, kako su riječi napisane zbog kraljeve neumjerenosti i umišljenosti. Rekao mu je kako je sam Bog zapisao riječi na zidu kako bi kralju dao do znanja da su dani njegove vladavine odbrojeni.[5]
Zacijelo, legenda s tek neodređenom povijesnom podlogom. Ipak, elementi prispodobe zapanjujuće dobro pogađaju bit: vladara koji uživa u izobilju spopada strah, a njegovi lokalni mudraci mu ne mogu pomoći svojim znanjem. Samo jedan izbjeglica, čovjek iz opljačkane zemlje, iz zemlje čije zlato i srebro stoje na gozbenom stolu, zna što se događa.
Ono što mi danas doživljavamo je zapravo jedan ‘Menetekel’. (Još uvijek malobrojne) izbjeglice koje dolaze u našu zemlju, i dodatni milijuni koji su na putu posvuda na kugli zemaljskoj, najavljuju kako su dani sadašnjeg odnosa prema Zemlji odbrojeni. Siromašni svijeta nose svoju bijedu tamo odakle ona izvorno potječe: u zemlje koje radi svoga vlastitog blagostanja pljačkaju cijeli planet; u zemlje koje su desetljećima podržavale despote kako bi došle do sirovina iz njihovih država, što za sobom ostavlja sve više ratova i uništenja; u zemlje koje su radi gospodarskog rasta spremne uništiti Zemljinu atmosferu, klimu i zalihe pitke vode.
Sve ovo se neće moći „prebroditi“ s proširenim kapacitetima prihvata izbjeglica, s debatama o solidarnosti i naporima oko gostoljubivosti – makar svaka od ovih mjera bila nužna. Ipak sve to neće dostajati. „Menetekel“ se sastoji u tome da ćemo mi sami morati spoznati neodrživost našega životnog stila, našega blagostanja preko leđa ostatka planeta Zemlje. Ako i dalje budemo odbijali uvidjeti i promijeniti našu ulogu u globalnim događanjima, to će nas odvesti samo još dublje u katastrofu. Mi ne moramo samo pomagati, mi se moramo mijenjati.
Dobra vijest je da promjene već nastupaju. I to odozdo. Drugačije nego ranijih godina tisuće Europljana se više ne daju spriječiti da ne stupe u kontakt s izbjeglicama. I to je u međuvremenu poprimilo dinamiku koja sve uključene vodi mnogo dalje od onoga što su izvorno planirali. Oni koji s izbjeglicama igraju nogomet, jedu i plešu, slušaju njihove priče, neće ostati isti kakvi su bili. Oni će dijeliti što im pretekne, neće razmišljati u investiranim satima, saznat će više o odnosima u svijetu, uživat će u sreći zato što su mogli pomoći i zato što su stekli prijateljstva. Imat će pametnijih stvari za raditi od gledanja društvenih razmirica na televiziji, više se neće toliko puno interesirati za najnoviji Smartphone (a možda čak i nikako, ako su upoznali kopače coltana), više neće prosuđivati kvalitetu svoga života prema stvarima koje se mogu kupiti, nego prema mreži svojih prijateljstava, s manje će dobara moći toliko bolje živjeti da će građani koji šire mržnju prema strancima popucati od zavisti.
Mnogo teži protivnici od njih biti će apostoli gospodarskog rasta u ekonomiji i politici, koji ne žele čuti za održivi razvoj i nove putove ekonomije općeg dobra, jer se i dalje ne mogu odvojiti od svojih profita i interesa. Ovdje će konflikti biti neizbježni. Ipak, što više ljudi bude razumjelo kakve štete sadašnja vrsta gospodarstva nanosi svijetu, to manje će ljudi trpjeti ono što neuviđavna poduzeća smatraju da moraju činiti. Novi pioniri u gospodarstvu pokazuju već neko vrijeme da je obrat na održivu proizvodnju moguć. A ni infantilni potrošački egoizam nije prirodni zakon. On je dobro istreniran zadnjih desetljeća i isto tako će ponovno nestati, kada se ljudi probude iz hipnoze koja ih svodi na puke mušterije. Dijeljenje i suradnja su u našoj kulturi i u svim ovdje zastupljenim religijama stariji i mnogo dublje ukorijenjeni.
S njemačkog preveo: Marijan Oršolić
Prometej.ba
Tekst prenosimo uz dopuštenje autora iz ‘Stimmen der Zeit’.
[1] Aktualni podaci potječu sa stranice:http://thinkprogress.org/climate/2015/08/13/36913… [2] Citat zabilježio Harald Welzer u djelu: „Selbst denken. Eine Anleitung zum Widerstand“ Frankfurt am Main 22014, 166 (tamo stoji na engleskom: „failed globalisation“), pozivajući se na rad Larsa Clausena: „Wohin mit den Klimakatastrophen?“, u: Harald Welzer u.a. (ed.), „Klimakulturen. Soziale Wirklichkeiten im Klimawandel“, Frankfurt na Majni 2010, 97–110. [3] Welzer, Selbst denken (vidi preth. primjedba), 284. [4] Ulrike Herrmann: „Der Sieg des Kapitals. Wie der Reichtum in die Welt kam: Die Geschichte von Wachstum, Geld und Krisen.“ München, aktualizirano izdanje, 2015, 222. [5] Usp. starozavjetnu prispodobu iz knjige o Danijelu, 5. poglavlje.
