Miljenko Jergović: Kako bismo podnijeli da nam u Beogradu Srbi ne izvižde himnu

Na maksimirski balkanluk odgovorit će se topčiderskim balkanlucima, i tu greške ne može biti. Za razliku od Crnogoraca, koji su u posljednjih desetak godina pokazali izvjestan dar za kajanje i autorefleksiju, Srbi i Hrvati do kraja se drže balkanskih tradicija, u čemu ih, obilato, podržavaju njihove političke elite. To je, a ne općenarodno raspoloženje, razlog zašto je nemoguće da se u Beogradu ne zviždi Lijepoj našoj i zašto se u Zagrebu moralo zviždati na Bože pravde.

(Tekst je preuzet sa jergovic.com)

Sedamnaestog kolovoza 2012. u beogradskoj Areni igrala se kvalifikacijska utakmica za Europsko prvenstvo u košarci između Srbije i Crne Gore. Dvorana je bila prepuna, osamnaest tisuća ljudi, redom navijača domaće reprezentacija, jedva je dočekalo prve taktove crnogorske himne. Takav prolom zvižduka, urlika i negodovanja nije se čuo otkada Balkanci jedni drugima u čast pred početak neke sportske igre sviraju himnu. Arena je izuzetno akustična, a na utakmicu je, uglavnom, došao neki mlad i grlat, domoljubljem i šovinizmom nabijen svijet, tako da nismo mogli čuti nijednoga tona pjesme “Oj svijetla majska zoro”, sjajno aranžirane i orkestrirane, koja je – barem po ukusu ovoga slušatelja – nakon ruske najljepša europska himna. Ali nikakve štete što je mi nismo mogli čuti, nego je nisu mogli čuti ni Crnogorci pred svojim televizijskim ekranima, a bogme ni njihovi košarkaški reprezentativci. Iz tih je mladića izbijao gnjev i jad, dok ih je kamera švenkom pratila tokom tog beogradskog zamračenja majske zore.

Utakmica je protekla u vrijeđanju gostujuće ekipe, bacanju kovanica i upaljača prema njihovoj klupi, da bi se na kraju, u posljednjem sekundu, pri vodstvu Srbije 71:70, dogodilo nešto što se rijetko, ili gotovo nikad, dogodi u životu ili sportu. Božja ruka ili dobar slučaj umiješali su se, te su domoljubi i šovinisti čudom potučeni. Mladi Nikola Ivanović gađao je sa svoje polovice terena, i lopta je sunula kroz obruč. Čuo se tog trenutka, kroz svu dreku i bijes, reski zvuk lopte koja pada niz mrežicu. Pravedno je, doista, da izgube oni koji su došli na utakmicu samo zato da bi urlali i zviždali komšijskoj himni, sve te balkanske palikuće, ubojice, konjokradice i ljubitelji neprijateljske bijele tehnike…

Međutim, petnaest dana kasnije, u Podgorici igrala se uzvratna utakmica. Taj dan očekivao se s jezom. Postoji fizikalni zakon po kojem manji balkanski narod po potrebi biva luđi i primitivniji od većega balkanskog naroda upravo onoliko koliko je po broju stanovnika malobrojniji i po teritoriju skučeniji. Osim toga, Dvorana Morača strašno je mjesto. Valja otamo živ izaći. Dok sam tog drugog rujna 2012. tražio televizijski program na kojem se mogla gledati ova utakmica, bio sam prilično uvjeren da ću navijati za Srbiju. Naime, nešto me uvijek tjera, bit će neki duševni poremećaj, vršnjačko zlostavljanje u predškolska doba, što li je, da mi srce uvijek kuca za onu balkansku reprezentaciju čijoj se himni zviždi pred utakmicu. Umalo mi srce nije stalo od sreće kada je Nikola Ivanović pogodio koš, a sad ću, znam, navijati protiv tog mladića, jer ne mogu podnijeti te balkanske palikuće, ubojice, konjokradice i njihov žustri podmladak…

Ali kada je počela da svira Bože pravde, dogodilo se čudo. Prepuna Morača podigla se na noge, tokom cijele himne čuo se pljesak, pristojan kao na kraju dobre kazališne predstave, i niti jednoga jedinog zvižduka. O, kakvo je to bilo poniženje, kakva uvreda za domoljube i šoviniste iz beogradske Arene. Na Balkanu, a vjerojatno i šire, ništa ne može tako da uvrijedi i ponizi svakoga šovinista kao izostanak simboličke osvete. I na moje veliko oduševljenje, utakmica je završena glatkom pobjedom Crnogoraca. Bilo je 72:62. Kao da su i srpski košarkaši bili pomalo zbunjeni onim što se dogodilo.

Tog dana stvoren je običaj pljeskanja protivničkoj himni. Selektor srpske nogometne reprezentacije Siniša Mihajlović naložio je svojim igračima da u subotu plješću Lijepoj našoj. Oni su ga poslušali, bez obzira na to što je prethodno cijeli Maksimir – ili golema većina publike – zviždala srpskoj himni. O tom događaju nisu izvijestile nijedne hrvatske novine, ne postoje fotografski dokumenti, niti je prizor viđen na televizijskim ekranima. Redatelj prijenosa, neki “bezbjednosno” provjereni kadar Hrvatske televizije, znao je da takvo što ne smije pokazati javnosti, jer se ne smije znati da su Srbi, makar samo jedanaestorica njih, učinili nešto dobro i pozitivno. Informacija je dospjela u javnost zahvaljujući reporteru Dragi Ćosiću, koji nam je u prijenosu dojavio što su učinili srpski igrači. Dobro je što je to učinio.

Nakon utakmice upitali su Igora Štimca hoće li i njegovi igrači tako pljeskati srpskoj himni. Ne, odgovorio je Štimac. Oni će stajati mirno, kako je i red dok se intonira himna. Time je hrvatski izbornik rekao i što misli o gesti srpskih nogometaša. Za razliku od Mihajlovića koji je pokušao učiniti nešto što je u suprotnosti s njegovim političkim i ratničkim afinitetima s početka devedesetih, Štimac je ostao dosljedan. On je, još kao igrač, bio aktivist jedne male i dične profašističke stranke. Predsjednik Hrvatskoga nogometnog saveza Davor Šuker se, pak, 1998, nakon što su naši ratovi prošli, s pokojnim hrvatskim gospodarstvenikom i domoljubom Zlatkom Bagarićem fotografirao na grobu poglavnika Ante Pavelića. Oni će, obojica, stajati mirno dok svira srpska himna, neće za to vrijeme, recimo, češati dupe. I pravit će se kao da ništa ne čuju dok cijeli maksimirski stadion zviždi toj himni. Naravno, dok im Michel Platini drukčije ne naredi. Kada bi taj sjajni igrač, elegantna desetka francuske reprezentacije, i još bolji poznavatelj i analitičar balkanskih stadionskih prilika, naredio Štimcu i Šukeru kako se imaju odnositi prema susjedskim himnama, ma ne samo da bi obojica pljeskali, nego bi napamet učili tekst Bože pravde, u slučaju da Michel odluči provjeravati njihove pjevačke sposobnosti.

Ali naravno, sad slijedi odmazda u Beogradu. Zagrebačko gostoprimstvo će, naravno, biti uzvraćeno s dodatnom srdačnošću. Na maksimirski balkanluk odgovorit će se topčiderskim balkanlucima, i tu greške ne može biti. Za razliku od Crnogoraca, koji su u posljednjih desetak godina pokazali izvjestan dar za kajanje i autorefleksiju, Srbi i Hrvati do kraja se drže balkanskih tradicija, u čemu ih, obilato, podržavaju njihove političke elite. To je, a ne općenarodno raspoloženje, razlog zašto je nemoguće da se u Beogradu ne zviždi Lijepoj našoj i zašto se u Zagrebu moralo zviždati na Bože pravde. Kao što je sud u Haagu bio potreban da bi se Balkanci uvjerili kako su u posljednjim ratovima počinjeni neki zločini, tako samo UEFA i Michel Platini mogu Balkance podučiti kako će se ponašati na stadionima, u vrijeme odigravanja reprezentativnih utakmica. Za početak, trebalo bi im objasniti kako sport, pa ni nogomet, nije i ne može biti nastavak rata drugim sredstvima. Balkanci to mogu shvatiti ako im se zaprijeti da će im igra biti zabranjena nastave li ratovati.