Mili Pavlović je nekada bio sarajevski novinar, a danas je kako kaže jedan od rijetkih svjedoka koji govori istinu i ništa osim istine o stradanju srpskih civila u opkoljenom Sarajevu 1992. godine. Radio je u Oslobođenju, Našim Danima i Večernjim novinama i kao stručni saradnik za informisanje pri SIZ-u. Danas živi u Torontu. Ratne 1992. bio je zatvoren u podrum zgrade “Sunce” na Dobrinji, pretvoren u improvizovani logor, gdje je svjedočio premlaćivanjima, silovanjima žena, ubistvima i tjeranju na prisilni rad zarobljenih srpskih civila.
srpskacafe.com
– Moja namjera nije da se ja popularišem, tamo ne živim i ne pripadam, ali se mogu suprostaviti tendencioznim lažima u funkciji jednog rijetko autentičnog svjedoka, zato što su mnogi brzo nakon izlaska na slobodu poumirali od posljedica neljudskog tretmana – kaže Pavlović.
Ona govori da može biti samo predstavljen kao jedan od nekoliko hiljada srpskih civila, nedužnih žrtava nekog novog, do tada neviđenog militantnog islamskog terora u brojnim sarajevskim SDA mučilištima.
o Kako ste dospjeli u ono što nazivate SDA mučilište?
– Prvih dana rata u gradu je bilo SDS-ovih snajperista, ali ne i nakon ključnih borbi 2. i 3. maja 1992. godine koja je odredila granice vojno-policijskih kontrola između SDS-a i SDA.
Hrvatski HVO sa HOS-om imao je samo malu kontrolu nad dijelom teritorije u naselju Stup. Nakon napada braće Trapara i Šućur sa Mojmila 7. maja na moje vozilo, po komandi majora Grkovića, tačno u četiri sata poslije podne, odvezen sam ranjen u ruku i nogu, sanitetskim vozilom do nedžarićke kasarne. Pošto su borbe izmedju Dobrinje i kasarne bile u punom jeku, mene su strpali u podrum gdje su me nogama šutiali neki pijani rezervisti JNA, zajedno sa drugim uhapšenim i privedenim civilima.
o Dakle, prvi zatvor u kojem ste bili je bio srpski?
– Da. Prebijali su i ostale privedene civile. Odveli su me kod majora Grkovića, tada je imao na lijevom oku povez. Psovao me je i ponovo me poslao u podrum sa dvojicom stražara u pratnji. U tom momentu zapucalo je iz pravca Dobrinje, puklo je staklo u hodniku, a stražari su pobjegli u zaklon. Ja sam iskočio kroz razbijeno stalo i pretrčao do Kasindolske ulice, zatim sam krišom uskočio u jedan transporter koji je sporo išao ulicom i vidio sam da nikoga osim vozača nema, pa sam se uvukao i tako se odvezao do Aerodromske ceste, gdje sam iskočio i pretrčao do Dobrinje. Tamo me dočekao i pomogao mi moj prijatelj Leo Marušić. Tu sam prenoćio i tek sutra oko podne s njim i Želimirom Vidovićem Kelijem došao do bratovog stana.
o Kako ste uopšte dospjeli do Mojmila?
– Išao sam po lijekove za moju majku. Bilo ih je još uvijek na Dobrinji. Napadnut sam u povratku. I tako se nakon bijega iz srpskg zatvora nisam mogao vratiti u majčin stan na Čengic Vilu gdje sam živio sa suprugom. Kod mene su u bratov stan na Dobrinji dolazili komšije koji su se već uključili u odbranu naselja, posebno Edin Mrvoljak i Dragan Avdalović koji su zajedno sa mnom bili uhapšeni ujutro 13. juna 1992. godine i odvedeni u obližnje prostorije MUO-a BiH sa zavezanim rukama na leđima i povezima preko očiju. Nakon višečasovnog iživljavanja nad nas trojicom, SDA policajci su nas odveli do zaleđa prodavnice Sunce u Dobrinji. Tu su me gurnuli niz stepenice u podrum objekta, a drugu dvojicu su odveli negdje drugo i nakon intervencije njihovog komandira voda, nekog Zufera, bili pušteni na slobodu i ponovo bili uključeni u svakodnevne borbe.
o Šta se desilo nakon što ste se našli u zloglasnom zatvoru “Sunce”?
– Bio sam u mračnom podrumu gotovo pedeset dana, svakodnevno prebijan i mučen sa još najmanje pedesetak zatvorenih muškaraca, civila iz obližnjih stanova, nekoliko žena koje su bile dovođene i odvođene po stanovima na silovanja. Bili su tu i maloljetnici i starci, neki bolesni od različitih hroničnih bolesti, pa su tu među nama umirali bez lijekova i ljekarske pomoći. Prebijali su nas stražari, ali su iz MUP-a skoro danonoćno dolazile ekipe sa terena i predvođeni nekim Dedom, očigledno crnogorskim muslimanom sa dužim iskustvom u policiji. Na Vidovdan su iz podruma izvedeni i streljani Vojin Mitrović, Mićo Novaković, braća Radonje Milenko i Dragan, a mnogi su premješteni u zatvor Viktor Bubanj i Centralni Zatvor. Draško Vukosav i metereolog Šecerov ubijeni su nakon nekoliko dana u podrumu Poljoopreme gdje su svi zatvorenici iz podruma prodavnice Sunce bili premješteni na brzu istragu i biti ili ne biti tretman.
o Sjećate li se imena ljudi koji su vršili te zločine?
– Istragu je vodio tada mladi novinar Dario Novalić, a upravnikom zatvora su zvali nekog Kemu Ćelu. Asko sa Gorice, Davor sa Koševa, neki plavi Zijo, Puškar, Ćevap lijepo su se zabavljali početkom jula 1992. godine dok su se mijenjali izvodeći stalno jednu jadnu Makedonku u stan iznad podruma i vraćajući je u užasnom stanju. Tako je to trajalo danima, još od kada su je prvi puta doveli u podrum Sunca optužujući je da joj je muž četnik i da puca po Dobrinji iz Lukavice. Draška Vukosava, tog ogromnog čovjeka zapamtio sam po tome sto su ga prebijali satima svakog dana, ali su ga tek Jukini specijalci sa Darijom Novalićem dokusurili. Ja sam ga lično odvukao napolje iz podruma sa jednim od njegovih batinaša-ubica Puškarom i uvačio ga u prtljažnik crvenog golfa u kojem ga je omanji crnokosi specijalac Ćevap odvezao u nepoznatom pravcu. Odmah nakon njega meteorolog Šećerov je došao na red. Ležali smo na palatama na hladnom podrumskom podu, bilo nas je 20, a kada su ga povukli stegao je ruke oko moje nadlaktice i molio me da mu pomognem. Kada su ga otrgli, samo sam čuo psovke i ispitivanje Novalića i Aska koji je vrisnuo: “Čujte kako ovaj govori, a u Sarajevu živi 19 godina!” Šećerov je bio Vojvođanin, lala, pričao je ekavski. Odmah su ga odvukli do prostorije u dnu skladišta odakle su se čuli užasni jauci i vriska mučitelja koji su ga utukli bejzbol palicama. Bio je to suprug Milice Šećerov, nekada Darijeve lektorke na Radio Sarajevu. Izveden sam na streljanje jedne noći početkom jula, ali su počele borbe pa su nas nekoliko odveli da kopamo rovove nedaleko od pravoslavne crkve na Veljinama.
o Kako ste se spasili?
– Mene su kao roba otjerali da preseljavam neke teške stvari iz Draškovog stana kako bih potrefio ukus novog SDA vlasnika. Na jednom komadu namještaja bila je metalna stilski obrađena kutijica. Nešto me je nagnalo da je otvorim. U njoj su bili zubići djevojčice tek ubijenog tate koji se nekoliko minuta ranije grčevito stiskao uz mene da ga ne odvedu i ne ubiju. Samo sam tada zaplakao u tom neviđenom paklu. Ridao sam bez glasa čitavu vječnost, mada je trajalo u stvarnosti možda minutu. Kada su shvatili da ne mogu nastaviti sa masovnim likvidacijama, jer je predajom Aerodroma u ruke UNPROFOR-a naselje Dobrinja kao prodisalo i otvorilo se i za kontrolu Crvenog Krsta i da me se mogu riješiti tako što ce uknjižiti jošs jedan cakum-pakum namješten trosoban stan, odlučili su da me u razvaljenom stanju prebace na Stup, pa kome zatrebam. To se dogodilo tek 27. jula, 1992. godine. Niko u Sarajevu nije ni pokušao da me oslobodi. Mnogi muslimani su dosađivali svakog dana kog moje majke da im ostavi ključeve od stana, ako bi (nakon moga nestanka i likvidacije našla načina da izađe iz grada). Što se i dogodilo, jer sam istog dana sa Stupa zamolio HVO momke da je dovedu i spasu joj život.
o Šta zamjerate israživačima ratnih zločina iz Republike Srpske.
– Kada se o stradanju srpskih civila radi, tu se mora ići od mjesne zajednice do mjesne zajednice, od stubišta do stubišta, od kuće do kuće. Civile su jednako ubijali spolja kao i iznutra. Ako su muslimani preživjeli jedan pakao od 1992. do kraja 1995. godine, stanovnici srpske nacionalnosti su preživjeli najmanje dva. Zato srpska zvanična strana blokira istragu po ovom pitanju. Knjige poput autora istoriografa Milivoja Ivaniševića imaju cilj da sahrane sve zajedno i žrtve i ubice i pored svih ostalih nevjerovatnih laži koje se konstantno plasiraju u javnost i nanose ogromnu štetu srpskom narodu. Ta brojna udruženja logoraša, instituti za ratne zločine i drugo, mjesta su cementiranja i uništavanja svega časnog u našem narodu. Ti birokratizovani bezdušnici su se pretvorili u tipičnu lešinarsku mafiju radi ličnih interesa i neskrivene pohlepe. Dokaz leži u činjenici da preživjele svjedoke niko ne pita ni zašta. Isprsili su ih doduše nekoliko, kao onog Slavuja (Slavko Jovičić, prim. ur.) i Dukića (Branislav Dukić, prim. ur.), ali to sa Sarajevom nema apsolutno nikakve veze. Jednom prilikom su očito greškom u studio TV srpske u Istočnom Sarajevu doveli gosta Midhata Bricu koji je govorio o zločinima u Dobrinji, o ovome što sam vam ja rekao. Za to vrijeme, srpska udruženja potrošiše milijarde pokazujući svog Slavuja i nabijajući betonsku krstinu nad Sarajevom dokazujući narodu da nešto rade. U stvari, oni su opstrukcija pravdi.
Vuk Bačanović
