Prijatelji moji, gdje ste?
U životu je sve relativno, pa i značenje pojmova koji iz generacije u generaciju tijekom povijesti mijenjaju ili proširuju svoj smisao, što jedino uvjereni u postojanje apsolutnog bića možda neće priznati, pristupajući stvarnosti na način uobičajen fosilima. Jedina razlika u odnosu na okamine davno izumrlih bića je u tome što oni predstavljaju žive okamine, nekovrsne zombije koji krstare planetom u nebrojenim čoporima narodima nazivanim, nastojeći u svoje krdo prodobiti ljude samostalnog i nezavisnog svjetonazora, kojima se ne sviđa istina – točnije, njena interpretacija od strane okamenjenih mozgova i gena iz bog te pitaj kojeg stoljeća. Tako je i s riječju prijatelj, koja za njegovatelje istinskih etičkih i humanističkih uvjerenja ima uglavnom uobičajeno, rječničko značenje: blizak poznanik s kojim se u druženju njeguju poštovanje, povjerenje i ljubav. Pojavom društvenih mreža, prvenstveno Facebooka, ta je riječ poprimila i novo, sasvim formalno, zaista nebitno značenje, u smislu ljudi koji su zapazili nečija razmišljanja (komentare), pa mu nude svoje „prijateljstvo“ – mjesto na nekoj listi, iz tko zna kojeg, samo njima znanog razloga formiranoj. Spomenutu mrežu inače ne trpim (uglavnom radi njenog formalnog oblika i moderatora koji svojom etičkom nekompetencijom imaju diskreciono pravo cenzurirati postove koji im se ne sviđaju, a u njihovu suštinu su mentalno nesposobni ući), i godinama je nisam koristio, priključivši se tek radi nekog natječaja preko nje raspisanoga. No, sad ju upotrebljavam „promovirajući“ svoje članke objavljene na nizu portala, i ulazeći u „diskusiju“ sa raznoraznim komentatorima tuđih radova, koji svoje mudrosti prosipaju, a da tekstove na koje se odnose uopće nisu shvatili, najvjerojatnije ni pročitali (priznajem, to je velika pogreška, jer autor što je imao reći iznio je u svom tekstu, a percepciju čitatelja valja prepustiti njima – ma bila ona i najblesavija). Tako mi se nude raznorazna „prijateljstva“ koja uglavnom – nakon provjere ponuditelja – prihvaćam. Naravno, desi mi se da se zalomi, pa ću nadalje upravo o tome. Da bude jasno, imam je jedno 5-6 internetskih prijatelja (bez navodnika) s kojima komuniciram mejlovima, a ne preko društvenih mreža. Među njima otpisao sam tek jednog za kojeg sam dugo pretpostavljao da spada među najbolje, do trenutka kad me na svojem portalu nije htio zaštititi od insinuacija i tendenciozno prezentiranih citata iz mojih kratkih priča, adresiranih na autorovu intimu, kad mi je jednostavno rekao, otprilike: „brani se sam!“. Tad sam otfikario i njega i suradnju s njegovim, inače vrlo dobrim portalom. U ostalima od spomenutih se, tijekom dugogodišnjeg virtuelnog prijateljstva (uživo sam upoznao tek jednoga), nisam razočarao – a hvala bogu, nadam se da ni neću.
Na naredne retke potakla me „prijateljica“, ponudivši mi prijateljstvo pojačano tvdnjom: „Inače imaš moje puno poštovanje! Čim zineš.“. To „poštovanje“ je izražavala svakodnevnom hrpom lajkova na moje komentare i članke, sve dok nisam uvidio čime je ono ograničeno. Dama je (zvat ćemo je X) zastupala stavove koji su me nagnali da joj, uzvraćajući meni upućeni kompliment, odgovorim:
„Vidim po tvojim komentarima da si osoba sasvim u redu, s ljudskim dostojanstvom, neinficirana kojekakvim s-h-b-cg pizdarijama. Drago mi je da smo, makar samo fejsbuk prijatelji.“
Doduše, sem lajkanja i hrpe fotografija iz privatnog života nije se isticala posebnim komentarima, sem što nisu bili nacionalistički već općeljudski orijentirani. Tako sam mislio sve dok i ta općeljudskost nije pokazala svoja ograničenja. Naime, dama ima i brata (arbitrarnog imena Y), oboje srpske nacionalnosti za što je nikad nisam propitivao, ali je bilo vidljivo iz njihovih imena. Napominjem da srpstvo apsolutno za mene nije bitno kao nacionalna oznaka (anacionalni sam tip), sem radi daljnjeg razumijevanja teksta, i shvaćanja grebena na kojima kod većine ljudi budu nasukane općeljudske vrijednosti koje „čovjeka“ čine čovjekom, pa se u tim brodolomima i prijateljstva iskazuju kao sasvim nebitna „prijateljstva“.
Moji tekstovi pokazuju namjeru da budu humanistički, etički orijentirani, zahvaćajući probleme koje razmatraju što šire, po mogućnosti što objektivnije (zato su prepuni poveznica, linkova na kojima se mogu provjeriti tvrdnje), ali ponajviše metem pred vlastitim pragom, dajući do znanja da i pred tuđim pragovima ima premnogo smeća za pomesti. Kako smo svi nekoć bili pripadnici iste države, to je u osnovi – kad se govori o uzrocima njenog kolapsa – sasvim legitimni postupak, koji nipošto ne znači miješanje u aktualno stanje navodno nezavisnih fragmenata bivše, no, ima li ikoga u svemiru tko može zabraniti slobodnom umu da procesuira ma što mu padne na pamet? Upravo na tome, kao i na bratskoj ljubavi koja kao i sve ljubavi navlači maglu na oči i mozgove voljenih, slomilo se moje „prijateljstvo“ s X. Naime, nisam previše pažnje poklanjao činjenici da sam „puno poštovanje“ spomenute dame zavrijedio „čim sam zinuo“, uglavnom o smeću u vlastitoj „kući“. Sve dok nisam komentirao jedan neprihvatljivi post njenog brata (kome sam, usput rečeno, pohvalio jedan citat iz njegove knjige), koji je raspad Jugoslavije jednoj komentatorici tumačio na sasvim neprihvatljiv, isključivo provelikosrpski orijentirani način. Dalje slijede citati s Facebooka, koje su njegovi moderatorski pametnjakovići brisali bez ikakve obavijesti da se radi o „govoru mržnje“ (što najčešće čine), mada osim istine s moje strane iznesene nema o tome ni govora, niti primisli. Odgovorio sam tako bratu svoje „prijateljice“:
Pritom si zaboravio na nacionalšovinističke snage Srbije kao najistaknutijih među bratijom, ali dosta sam to elaborirao – ne samo ja – u svojim tekstovima. Samo mi je žao što X-ičin brat tako usko sagledava stvari. Usputi, i ja sam bio protiv raspada Jugoslavije, ali kako nisam ni Hrvat, ni Slovenac, ni Srbin, ni Bošnjak,…, već samo čovjek – nemam ograda i predrasuda u sagledavanju stvari. Slijedim činjenice, ali ne one probrane tako da odgovaraju mitovima koje nacionalisti gaje. Što prije se osvijeste, to prije će stvari doći na svoje pravo mjesto, i umjesto bulažnjenja i nastavka igre istim stilom, moći ćemo pokušati mirno živjeti. Pritom me lično „jako boli“ što nacionalisti sviju strana misle o svojim bajkama. A da bih ih sudio sve odreda, bih!
P.S.
I nije Kadijević bio “glavni branitelj države i Jugoslavije”, on je bio samo zapovjednik vojske koja u svakoj državi koja se smatra demokratskom (neću sad o svojim primjedbama na vrstu demokracije) ispunjava naredbe civilnih vlasti, ne djelujući nezavisno od nje (to je tada državni udar), odnosno vrhovnog zapovjednika a to je bio predsjednik kolektivnog predsjedništva (zadnji je bio Mesić). Odnos glasovanja u Predsjedništvu je bio 4:4, s tim što je Srbija uz Crnu Goru računala i na glasove Vojvodine i Kosova, koje više nije priznavala kao autonomne pokrajine! Zanimljivo, zar ne? To su neporecive činjenice, neovisno od toga što bi neki na svaki način htjeli pravdati svoje zalaganje za očuvanjem Jugoslavije (sumnjam da im je ona bila toliko na srcu koliko, oni jako dobro znaju što). Vidiš, a ja ne bih “po svaku cijenu”; ne po cijenu istine, koja je iznad svih nacionalističkih trabunjanja. Pravom čovjeku je istina draža od svakog srpstva, hrvatstva, bošnjaštva, crnogorstva,…. Po tome se ljudi razlikuju od Hrvata, Srba, Bošnjaka,…
Na moj komentar, sav unezvjeren i zajapuren, gospodin Y odgovara:
Ne volim ljude koji „pametuju“ (kojima je u raspravi jedini cilj da se nametnu tobožnjom „pameću“, bez argumenata). Gospođa Z me pitala konkretno: ko je započeo rat u bivšoj Jugoslaviji? Mogao sam da joj odgovorim lakonski: nacionalističke i šovinističke grupacije iz Slovenije i Hrvatske koje Tito nije strijeljao 1945. godine. Onaj ko poznaje stvari bio bi zadovoljan, sve ostalo bi nadošlo samo od sebe. Sasvim je jasno i činjenično da su nacionalističke i šovinističke snage postojale i u Srbiji, ali one nisu htjele da se otcijepe od Jugoslavije, nisu prikupljale oružje (svuda po Evropi, a najviše u Mađarskoj) za oružani ustanak i nisu imale svog predstavnika u Predsjedništvu koji je direktno radio protiv interesa države čije je interese trebalo da brani, nego je branio opstanak Jugoslavije. Mogao je on biti ne znam koliki nacionalista, branio je opstanak legitimne i međunarodno priznate države, Jugoslavije! To me gospođa Z nije ni pitala, pa joj o tome nisam ništa rekao. Dakle, nepobitna je činjenica da bilo koga ko se usudi da organizuje oružanu pobunu sa ciljem da se srši državno uređenje suverene zemlje, članice Ujedinjenih nacija, sleduje velika zatvorska kazna (u nekim zemljama je to smrtna kazna). Može država biti ne znam koliko demokratska, sa sopstvenim suverenitetom se ne igra! Za odbranu države zadužene su oružane snage (u konkretnom slučaju, sviđalo se to nekom ili ne, te oružane snage činila je JNA). Tim snagama je, u to vrijeme, komandovao general-armije Veljko Kadijević rođen 21. 11. 1925. u Glavini Donjoj, kod Imotskog, od majke Janje rođene Patrlj, hrvatskog porijekla i oca Dušana, srpskog porijekla (general Kadijević se oduvijek izjašnjavao kao Jugoslaven). Vidjevši (eksplicitno) da su u Predsjedništvu države izdajnici koji rade protiv njenih interesa, trebalo je (još istog dana, nakon zasjedanja Predsjedništva) da zavede vanredno stanje u cijeloj zemlji i da pohapsi, prvo najodgovornije pobunjeničke nacionalističke i šovinističke vođe, a onda i sve ostale koji su državi radili o glavi. Jedino taj princip, koji se poštuje svuda u civilizovanom svijetu, mogao je da spasi državu krvoprolića (sjeti se Erdogana i pobune protiv njega). Taj propust je izazvao haos u Jugoslaviji, a kasnije i rat neslućenih razmjera. To zna svaki Jugoslaven kome je Jugoslavija bila u srcu. Onaj ko kao relevantnu stvar uzima glasanje u Predsjedništvu (4:4) je najobičniji demagog, jer je i najneobrazovanijem Jugoslavenu bilo tada jasno da je u tadašnjem Predsjedništvu države najmanje jedan izdajnik! Izlaziti u javnost sa tezom da „X-ičin brat usko sagledava stvari“ je najobičnija fraza smišljena na diskreditovanje i ponižavanje. Busaš se u prsa kako si ti pravdoljubac kome je „istina draža od svakog srpstva, hrvatstva, bošnjaštva, crnogorstva“. Ti, čak, uvijeno proturaš tezu da sam ja nacionalista! Možeš tu elokvenciju, sačinjenu od riječi koje ništa ne znače, da vežeš mačku o rep! E, pa da ti kažem, burazeru, taj „X-ičin brat“ je za vrijeme rata spasavao ljude drugih nacija (kad se za to glava gubila) i nikada se nije izjašnjavao kao Srbin, već kao građanin svijeta.
Vidjevši perspektivu s koje on interpretira stvari, ne odstupajući nakon mog dobronamjernog komentara, ne pristajući na tumačenje krajnjih relativista da postoji više istina o zbivanjima (hrvatska, srpska, bošnjačka, crnogorska, marsijanska,…), nastojim mu prikazati stvari u širem kontekstu no što njegov (veliko)srpstvom zamagljeni um uspijeva vidjeti. Uostalom, ja vjerujem u postojanje apsolutne istine, izražene pjesmuljkom:
Istina
(„Istina je bog“, Gandhi)
Ono što jeste onakvo kakvo jeste,
i nikakvo drugčije ne može biti.
Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste
vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.
nipošto prejudicirajući da je ljudima poznata, a još manje meni samom, što ne znači da relativiziram njene interpretacije kao jednakovrijedne. Uvijek govorim kako se u četverodimenzionalnom kontinuumu prostor-vrijeme ljudi najmanje snalaze u vremenskoj koordinati. Dok je o prostoru riječ nema problema, što dokazuje masa turista, migranata, imigranata, bjegunaca, nomadskih skupina,…, ali čim treba putovati u prošlost, na obje strane sadašnjosti, pokazuje se potpuno nesnalaženje. U prošlosti ljudi traže svoje „korijenje“ (nesvijesni da se ono razvija upravo u sadašnjosti!) služeći se i potvrđujući ga bezbrojnim mitološkim interpretacijama, a budućnost se ionako rijetko tko usudi pokušati sagledati (odaklem i žanr SF literature uživa omalovažavajuće mjesto, kao i predviđanja kojekakvih futurista, da filozofe koji razmatraju moguću evoluciju ljudskog društva i njegovih bića ni ne spominjem). Sve u svemu, moj je stav – nasuprot onom koji istinu zamišlja kao planinu koju svatko sagledava sa svoje strane, pa odatle različite njene interpretacije – da penjanjem na njen vrh možemo sagledati nju u cjelini, što još nipošto ne znači da smo je sagledali apsolutno, a još manje da sam upravo ja taj sretnik. Daklem, odgovorih Y-u:
Ti si pročitao u mojem postu ono što si htio, a ne ono što piše. Ne volim raspravljati s komentatorima, s obzirom da sadržaj stotina i stotina mojih članaka ne možeš sažeti u par redaka, naročito dokumente, linkove, citate i dokaze koji ih prate. Samo ukratko:
– i SSSR i Čehoslovačka bile su međunarodno priznate države pa su se raspale
– jugoslavenska ideja potekla je od ondašnjih Hrvata a ne Srba – Pribičević, “hrvatski Srbin” koji je vodio delegaciju SHS na ujedinjenje s tadašnjom Srbijom, kasnije se pokajao radi toga
– u Ustavu SFRJ iz 1974. dano je pravo naroda na “razlaz” i ono je iskorišteno (doduše, sa ponešto silovanja Ustava)
– Hrvatska i Slovenija su dobrovoljno ušle u savez sa Srbijom, pa su valjda dobrovoljno mogle i napustiti taj savez (nipošto to ne pravdam, i moji tekstovi su prepuni refleksija kako je Jugoslavija bila najpovoljnija opcija za njene narode, ali to niukoliko ne poništava želju nekog da dobrovoljno „uđe“ i „izađe“ iz saveza. Kao Britanija iz EU – primjerice, kao Slovačka i Češka iz Čehoslovačke itd.)
– povod za “pravi rat” nije u Sloveniji (naime, zašto je Milošević, uz tvojeg Kadijevića!, odmah pristao na njen izlazak ali ne i Hrvatske; gdje je onda bila njihova „briga za Jugoslaviju“?), već odluka hrvatskih Srba da se pobune u republičkim granicama Hrvatske, njihova odluka da osnuju RS Krajinu te se priključe ostatku Jugoslavije kakvu je zagovarao Milošević)
– eliminiramo li „izdajnika“ iz Predsjedništva, ali i dva nelegitimna pokrajinska glasa, opet je ono bilo protiv stava Srbije i Crne Gore
– prevagu je odnio bosanski Srbin Bogić Bogićević kojega Milošević nije uspio dobiti na svoju stranu
– koliko je ideja Jugoslavije po Miloševićevim velikosrpskim (postoji i velikohrvtaska ideja, ali ja se sad bavim uglavnom Srbijom i Srbima, jer ti nisi u stanju objektivno sagledati svoje krdo) zamislima bila prihvatljiva njenim narodima, govore primjeri Slovenije, Hrvatske, BiH i Kosova (pa i Crne Gore), ali to srpski ekstremisti nisu u stanju prihvatiti
– Miloševića nije Haagu izručila ni Hrvatska ni Slovenija, već Srbija – nakon čega „ste“ ubili svog premijera
– Kadijević i Markovićka nisu pobjegli od Hrvata, već od Srba – dobivši azil u Rusiji, bojeći se da ne završe kao Milošević
– Plavšićka, Karadžić i Mladić pronađeni su i izručeni ICTY-ju od Srbije, nakon što ih je dugo vremena skrivala
– uz sve zločine sviju strana, onolike koliki su bili u Vukovaru i Srebrenici nisu izvršili ni Hrvati, ni Bošnjaci, već – ekstremni Srbi
– Hrvatska, kako god fašističkim putem sada ide, nije službeno rehabilitirala Pavelića i ustaštvo, kao što je Srbija učinila s Mihailovićem i četničkim pokretom
– uostalom, predsjednik Srbije je radikal Vučić, bivši kompa haaškog osuđenika Šešelja, koji je svojevremeno zaista „pametovao“ po drugoj republici
Ima toga još i bolje bi ti bilo da nešto naučiš od nekoga tko „pametuje“ činjenicama, a ne što se babi snilo prilagodbama. To su neoborivi fakti lako nalazeći na internetu. Jednako je činjenica da je moj odgovor tebi bio pristojan, a činjenica je i da si mnogo bezobrazniji od svoje sestre. Naime, ona to uopće nije. Pozdrav, i preporuka – čitaj što više tekstova onih koji „pametuju“; ne moraš moje, niti hrvatske, niti bošnjačke – imaš toga na pretek u Srbiji! A prije svega, prostudiraj dokumentarnu građu. Koga si ti spašavao je tvoja stvar, i vrlo je pohvalno, ali nema veze sa stvarima povodom kojih se javljaš, kao što ni tvoje samodeklariranje „građaninom svijeta“ nema veze sa činjenicama koje nitko ne smije silovati, bio ili ne građanin svijeta. Za kraj, dobro prouči ovaj Orwellov citat:
“Postoji mnogo ljudi koji mogu biti objektivni o morskim puževim ili o korijenu broja 2, ali postaju shizofrenični ako moraju razmišljati o izvoru vlastitih prihoda”, (iz eseja “Antisemitism in Britain” – „Antisemitizam u Britaniji“)
I tu prestaje svaka razmjena mišljenja s Y, s obzirom da su spomenuti Facebookovi pametnjakovići koji brinu o „etičkim standardima naše zajednice“ brisali naše postove koji (obostrano) ne sadrže ni jedne psovke ili izljeva mržnje. No upravo počinje pravi povod kojim pišem ovaj tekst, a ovo do sada je samo prilog da bi čitatelji mogli prosuditi doklem doseže „prijateljstvo“ onih koji se zaklinju na njega, bilo implicitno lajkajući nečije komentare, bilo eksplicitno: „Inače imaš moje puno poštovanje! Čim zineš.“. Do vlastitog, možda sasvim podsvijesnog, svijesno ni slutećeg osjećaja pripadnosti krdu, ili rođačke ljubavi (sasvim razumljive, ali isključivo u kontekstu psihologije i emocija, ali ne i zastiranja mozga pred činjenicama). Isti čas kad sam objavio svoje citirane misli prestalo je zasipanje mojih komentara iskazima slaganja, kako od „prijateljice X“ tako i od niza drugih „lajkaša“,najvjerojatnije srpske nacionalnosti, barem po imenima zaključujući. Ponavljam, nacionalnost mi apsolutno nije bitna, već samo kao indikator sveopće nesvijesne ili svijesne zaluđenosti masa ma kojem krdu pripadale, čim se dirne u pripadajuću im gomilu. U svakom, pa tako i srpskom krdu, ja tražim one koji se osjećaju, ne pripadnicima njegovim već isključivo ljudskog roda, pa se moje kritičke opservacije na pojedince koji se do toga nisu dovinuli ne mogu smatrati poopćenjem na cijele narode, bilo oni srspki, hrvatski, bošnjački, crnogorski ili marsijanski, kao što rekoh. Ja to kraće formuliram da „u svakom kukolju ima i zrnja!“. Kažu da među pravim prijateljima ne smije biti tajni, da su oni iskreni jedni prema drugima, i da se prijateljstvo u nevolji dokazuje (odatle i moj raskid sa spomenutim vlasnikom portala). Razumljivo je da među rođacima postoji jača emocionalna povezanost negoli među prijateljima ili neznancima, napose onima koji se na društvenim mrežama diče stotinama „prijatelja“. Ali, ukoliko te veze zastiru objektivne činjenice o „njihovoj krvi“, svjetonazorima i djelovanjima najbližih, sve do prekidanja kontakata s onima koji na njih ukazuju, to je već psiho(pato)loški problem, problem bolesne percepcije istine a ne nje same. Interesantno je bar djelomično znati što je Hitlerova sestra mislila, ne o svom bratu – već o kancelaru Reicha, njegovom Führeru. Iz napomene agenta koji ju je saslušavao 1946. godine: „Ova žena ni najmanje ne negira činjenicu da joj je bio izuzetno drag brat, u čiju smrt, usput, ne sumnja.“, vidljiv je njen odnos spram zločinca kao bratu, ali sam intervju i daljnje primjedbe ukazuju kako je pokušavala skrivati svoj odnos prema njegovim djelima tijekom, i prije rata. Ljubav možda zaista nema granica, nažalost ni onih etičkih.
Prirodnim postaje pitanje, s čega tolika neravnoteža uzajamnih brižnosti jedinke i zajednice u kojoj živi (ne, pripada – već živi, osoba nikome ne pripada!)? Odgovor leži u atavističkoj, još uvijek prevladavajućoj svijesti da gomila pojedincu pruža veću sigurnost (što mu izgleda ogromnim dobitkom u odnosu na nenadoknadivi gubitak njene zaštite) i rastočenom kolektivnom moralu gomile po kojem izgubljeni član i nije pretjerano bitan. Jednostavno, većina ljudi se poput ostalih živih stvorova nastoji zbijati u krdo, čisto biološke sigurnosti radi, ma kakvim eufemizmima imenovali taj instinkt. Daklem, u čemu je stvar? Možemo je promatrati iz vjerničke ili humanističko etičke perspektive. Radi se ili o povratku božanskim vrijednostima utkanima (ali razvojno degeneriranima) u svakog pojedinca, ili o evolutivnoj težnji dosezanja iskonske ljudskosti svakoga od nas. Bez obzira vraćali se u prošlost ili bili okrenuti budućnosti, tragamo za istim: zagubljenom ili još ne stečenom ljudskošću. A nju nam neće pružiti kolektiv, mada smo po prirodi stvari osuđeni da je – svatko za sebe sama – tražimo kao njegov dio. Povijest ne poznaje humanistički nastrojene narode, ali zna pojedince koji su iskakali svojom čovječnošću. Zajednice su uglavnom pretežito naklonjenje guzoljublju trenutačnih vlasti – barem se većina njenih članova ne protivi takvim iskazima vjernosti svojih predstavnika – dok jedino pojedinci strše svojim ljudskim dostojanstvom i neovisnošću nad amorfnom gomilom „istomislećih“. Ne smije narod (mješavina šljama, prosjeka i vrsnosti – naročito onih u etičkom smislu ) biti uzor jedinkama, već očovječeni pojedinci moraju služiti na ogled (praktični, a ne naprosto formalni) narodima. Šuma stablu priušta propinjanje u visove ili ga guši u kržljavilo na nivou tla, sama birajući hoće li postati tek puzavim šipražjem. Sudbina joj je vezana uz slobodu razvoja mladica, od kojih će se najplemenitije izdići ma kako ih zatiralo. Što se u svijetu doista zbiva uslijed evolutivnih razlika ljudskih stvorenja (iz čega slijede razlike u ponašanju), jasno je uočljivo.
Spominjanu damu nisam brisao s liste „prijatelja“ na Facebooku; neka se sama isključi misli li da sam iznošenjem istine povrijedio brata i njena osjećanja prema njemu, mada mi to nije bilo ni na kraj pameti. Ukažem li svome najbližemu (majci, ocu, braći i sestrama, djeci,…) da u nečemu nisu u pravu, time ih naprosto želim usmjeriti na pravi put ne dezavuirajući našu uzajamnu ljubav. Ukoliko rečena „prijateljica“ to nije u stanju, neka odluči kako je nagoni vode. Istina o zbivanjima time ni najmanje neće biti ugrožena. Naime, ona je nezavisna o našim sudovima o njoj. I kad je cijelo čovječanstvo vjerovalo da se Sunce okreće oko ove planete, ona se uporno kotrljala oko njega!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
