Još puno graha trebaš papati, klaso!

        Nakon što su građani obavili svoju „građansku dužnost“, kako vrla dresirana čeljad naziva pravo izlaska na birališta (treba rušiti vlasti koje to proglašavaju dužnošću, prijeteći kaznama ako se ne izvrši; 1, 2), rezultat polufinala je poznat pa neću o tome, već o nečem mnogo važnijem od odluke puka. Kad je član indijanskog plemena došao u sukob sa svojom zajednicom uslijed kršenja obaveznog kodeksa ponašanja, bio je istjeran iz nje, prinuđen da se sam snalazi u preriji. Vrli demokrate bi također istjerali članove društva s kojima se ne slažu, ali ravno u zatvor, ili bi njegovo neslaganje novčano sankcionirali! Čak i poštivanje zakona je moralnom čovjeku lična obaveza tek ukoliko se ovaj slaže s humanističkim etičkim kodeksom, inače je primjerenije njegovo kršenje, što naročito dolazi do izražaja prilikom izrazitog razilaženja s ljudskošću. Praktički je to doista teško (ali ne i nemoguće) i zahtijeva visok stupanj hrabrosti, ljudskog digniteta i spremnosti na žrtvu, s obzirom da je zapriječeno visokim novčanim ili zatvorskim kaznama. Što se dogmatskih mišljenja malograđana tiče, obavezno pročitajte tekst „Ne, Kolinda, ne moramo voljeti Hrvatsku“, pa ga dovedite u korelaciju s vlastitom slobodnom voljom, napose ako ste obožavatelj „građanskih dužnosti“ koje namećete drugima. Opće usvojeno je da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali sva mišljenja nisu jednako relevantna. Jedino se to načelo krši na „demokratskim izborima“, kad glas budale vrijedi koliko i genija, kad se koljačev glasački listić tretira jednakovrijednim listića nekog humaniste. Jeli stoga čudno da prečesto (u regiji je zadna tri desetljeća to pravilo) prevagu odnose budale i zločinci, ustoličujući svoje predstavnike za provođenje „demokratske“ politike, jer se sav taj konglomerat jada i bijede nazivan državama upravo tako deklarira – demokratskima. Što reći o građanima koji pred kamerama, na pitanje “Što očekujete od ovih predsjedničkih izbora?” valjaju hrpu budalaština. Te bolji život, manje štrajkova, ekonomski napredak, manje iseljavanja,…, jednom riječju – med i mlijeko! S obzirom na predsjedničke ovlasti, ovo su posve nerealna očekivanja. To nisu parlamentarni izbori koji oblikuju političku sliku zemlje i uvjetuju formiranje vlade. Sve ono što građani očekuju u ingerenciji je vlade, a ne predsjednika! Prosječni građanin očekuje čuda, ali ne bi glasao za radikalne promjene. Definiciju ludosti, dao je Einstein: “Ludost: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate.”. Od jedanaest kandidata u prvom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora, svi su, sem Juričana i Peovićke, stajali na liniji kapitalizma, nacionalizma ili fašizma. Jednako tako i finalisti. O prvoj hrvatskoj lažljivici već i guske znaju sve, a o prijetvorniku Milanoviću također je pisano pa samo podsjećam, ukoliko ste već zaboravili vlastito iskustvo. Juričan je privukao glasače britkom satiričkom kritikom države, ali pretpostavljam da je i on u okviru svjetonazora ostalih kandidata, a glasače je namamio tek njegov humor a ne politički program kojega nije ni imao.

        Preostaje, daklem, Katarina Peović – jedina kandidatkinja (sad već bivša) koja je zaista shvatila suštinu ovog političko-ekonomskog sustava, jedina koja je zbiljski zastupala interese radništva, jedina koja je uvidjela da se stanje može popraviti samo rezom – revolucionarnim kretanjem prema „demokratskom socijalizmu 21. stoljeća“. Naravno, usred gomile dresiranih glasača nije ni očekivala značajni rezultat, sem korištenja prilike za promociju ideja stranke koja ju je kandidirala, „Radničke fronte“. Na nivou države skupila je 1.12% glasova birača izašlih na glasanje, što će reći da se – uz izlaznost veličine 51.2% – za nju opredijelilo nešto više od 21000 ljudi. Uzme li se u obzir da i među apstinentima (kojima izlazak na izbore nije „građanska dužnost“) ima ljudi njenog svjetonazora ali nisu glasali, pragmatično procjenjujući to čistim gubitkom vremena, to je otprilike veličine manjeg grada. Tek dvadesetak tisuća ljudi ove usrane države smoglo je hrabrost izjaviti kako nisu napustili radničku klasu, da ona nije mrtva, da su dio nje, i da za razliku od kojekakvih umišljenih intelektualaca i inih građana dobro znaju što je to proletarijat i kako živi. Hrvatska i gro hrvatskog naroda i ovim su se izborima direktno deklarirali naklonjenima desnici, a dobar dio i onoj ekstremnoj. To nije ništa novo u politici koja ga zastupa, još tamo od Jelačića bana koji je gušio mađarsku građansku revoluciju, preko učešća na krivoj strani u prvom globalnom svjetskom sukobu, te pristajanja uz Pavelićevu fašističku i genocidnu opciju u drugoj svjetskoj koljačiji. Opjevavani hrvatski antifašizam treba smjestiti u ispravni kontekst, što se vješto izigrava računajući na dobro udresiranu nacionalističku kartu građana i manjak obrazovanja. Najmasovniji početak antifašističkog pokreta na tlu bivše države desio se na tlu Srbije i istočne Bosne („Užička republika“) i bio je dualnog, četničko-komunističkog karaktera (daklem su – za razliku od ustaša – četnici ispočetka bili antifašisti, doduše velikosrpskih tendencija), s prevladom komunističkog vodstva. Zbog brzog gušenja ustanka, preselio se na tlo današnje BiH uz totalni raskid s četnicima, priklonjenih čekanju i kolaboraciji s okupatorom. Na tlu Hrvatske najmasovniji antifašistički pokret nije povezan s osnivanjem Sisačkog partizanskog odreda, već pobunom pretežno srpske populacije – koje je vodstvo preuzela KPH – na tlu negdašnje Krajine. Sasvim razumljivo, s obzirom na genocidnu politiku vlasti NDH spram srpskih sugrađana. Hvalospjevi učešću Hrvata u antifašističkom pokretu moraju se svesti na pravu mjeru, s obzirom da je tek nakon kapitulacije Italije (kad su već i vrapci shvaćali propast sponzora hrvatske kvislinške paradržave), značajno poraslo učešće hrvatskog življa u jedinicama NOV, uz i konačno veće procentualno učešće Srba u odnosu na etnički sastav stanovništva. Ovo nije nikakvo negiranje hrvatskog antifašizma, već samo svođenje njegove percepcije u realni povijesni kontekst. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije svi ti „veliki“ hrvatski socijalisti, komunisti i antifašisti su vrlo dobro glumatali svoje prijetvorne uloge, o čemu ne svjedoči samo prijelaz 80-90000 članova SKH u nacionalšovinistički HDZ – koji je koketirao s ustaškom emigracijom, u svoje redove prigrljujući njene članove (čak i ratne zločince) – već i najnoviji rezultati izbora za predsjednika države. Poslijednji reci, opet valja napomenuti moždano slabije razvijenima, svakako nisu podilaženje Miloševićevoj nacionalšovinističkoj politici, ili pravdanje njegove ratne uloge (ali ne kao jedinog, mada najvećeg krivca za potonja zbivanja). Čovjek kome je istina bog a ne neki metafizički entitet iz zadrte mašte, neće nikada guditi ni svome, ni bilo kojem narodu.

 

        Vratimo se Katarini Peović i njenom značaju, koji oni što sve procjenjuju tek putem brojki a ne temeljem bitnijih kriterija, uopće ne shvaćaju. Ono što uvijek ponavljam potvrdu nalazi i u riječima Paula Krugmana, nobelovca s područja ekonomije:

„Često razgovaram sa politikolozima. Mnogi ekonomisti su previše arogantni da bi to radili, ali ja to radim. Oni kažu, iako je ekonomija u prošlosti igrala veliku ulogu, ta uloga se smanjuje. Vjerovatno su razlozi različiti: društvena polarizacija, naglašavanje migrantske teme, povećanje nejednakosti primanja.“

Dapače, mislim da je on tek na tragu napuštanja prevlasti ekonomističkog razmišljanja na društvenu zbilju, razlozi čega su možda – nažalost – oni koje on navodi, a ne etički. Radi se o nedostatku humanističke etike u okvirima kapitalističke ekonomije navodno slobodnog tržišta, odnosno njezine praktične primjene. Često se pod izlikom da je znanost objektivna, ni lijevo ni desno, ni etnički, vjerski ili politički deklarirana, nastoji zabašuriti bitno. Sve to jeste tako, ali njena primjena se mora voditi humanističkim etičkim nazorima! „Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da jesu, i onih koje nisu da nisu“, a ne nauka. Ona je tek jedan od elemenata koji doprinosi ne samo spoznaji svijeta kao cjeline i njegovih dijelova, već i našem preispitivanju odnosa jednih prema drugima. Prosječni individualni ljudski moral vrlo je upitnog karaktera. On se – uz prvenstvenu obranu stečenih ekonomskih i društvenih pozicija – većinom svodi na pojedinačne ad hoc akcije pomoći bližnjima, u povećanoj mjeri i s većim angažmanom prilikom prirodnih katastrofa, inspiriran spoznajom da se i sami možemo naći u sličnoj situaciji, s pravom očekujući pomoć ostalih članova zajednice. No, rješavanje ljudskih problema ne smije se svesti na volonterske napore pojedinaca, već mora biti riješeno globalno, na društvenoj razini (svakako da ni u postojećim uvjetima ne treba nipodoštavati doprinose raznih službi osnovanih u tu svrhu). To zahtijeva promjenu sistema vrijednosti i društvenog sustava koji bi na njima počivao, a takva nagnuća vladajuće elite vrlo dobro prigušuju. Individualna pomoć ljudima u nevolji dakako je dobro došla, ali time samo ograničena masa pojedinaca eventualno pomaže nekima iz ljudske zajednice. Etički ispravni stav je da se to ne smije prepustiti (samo) dobroj volji ili moralnom imperativu jedinki, već mora biti ugrađeno u temelje društvenog korpusa. Od pomoći opožarenima, oboljelima, stradalima u poplavama ili potresima, i pogođenima ma kojim oblikom nesreće koja danas snalazi drugoga a sutra može i nas, ali i financijsko-ekonomskog kolapsa pojedinca i/ili firme, radi čega je ostao bez sredstava za život. I to bez obzira na ma koji atribut koji si uzajamno prišivamo, sem onoga od prirode udijeljenoga – svi smo mi samo ljudi! Kakve to veze ima s Katarinom Peović upitat će netko, ne shvaćajući gornje retke. Postoji biološki nagon svakog organizma prvenstveno štititi vlastiti integritet. Za većinu živih stvorova to znači braniti svoj život, ali se u ljudskom društvu sintagma „vlastiti integritet“ značajno proširuje. Osim sasvim razumljive obrane vlastitog života, šireći se i na zaštitu modusa življenja, ma kako on u moguće negativnom smislu utjecao na ostale članove zajednice. Prosječni čovjek, osim sebe kao središta prosuđivanja, vidi tek nekoliko „stabala“ oko sebe do kojih mu je stalo, a ostalo je uglavnom daleko od njegovog praktičnog uma sve dok ne zagusti za cijelu zajednicu, pa tako i njega samoga. Peovićka se zalaže za društvo koje će uzeti u obzir potrebe svih svojih članova a ne tek samonametnute elite. Materijalne nejednakosti u društvu se lako rješavaju na papiru, problem je tek što ljudsko društvo to ne želi i u praksi, pravdajući se kojekakvim, najčešće smiješnim razlozima (pa tako sve članove van svoje klasne pripadnosti proglašava ljenčinama, lupeta da „društvo ne postoji“, uvodi rasne, etničke, vjerske, političke i ine, za prosudbu samovoljno formirane kriterije), kako bi izbjeglo promjene u humanističkom smjeru, što bi zbiljski pružilo realnu priliku ostvarenju eksploatirane floskule navodno jednakih šansi za sve.

        Sasvim direktno, za one koji još nisu shvatili. Čovjekova slobodna volja nije nezavisna od okolnosti, već ovisi upravo o njima. Ljudi donose esencijalne odluke kad pritisak uslova u kojima žive to zahtijeva, pritom ne vodeći previše računa jesu li one etičke. Kao što je uvidio Marx: „Ako prilike čine čovjeka, onda valja prilike učiniti ljudskima“. Katarina Peović najveći je broj glasova dobila u Istarskoj (2.92%) i Primorsko-Goranskoj (2.21%) županiji – posebno u Puli (4.14%) i Rijeci (2.90%) – te u okviru Vukovarsko-Srijemske županije u Borovu (7.80%) i Negoslavcima (5.81%). U kontekstu sudbine „Uljanika“ i brodogradilišta „3.maj“, te sjećanja stanovnika Borova na jedan od najvećih jugoslavenskih kombinata u kojem su svoj kruh služili radnici svih etničkih pripadnosti, to se moglo i očekivati. Mogu samo dodati stih jedne pjesme:

„Jezicima svojim lašte druge guze;

ponavlja se povijest – sada kao farsa.

Samoupravljači, razvlašćeni, domovinom puze.

Ponavljaju gradivo. Na vlastitoj koži studiraju – Marxa.“

Zajeb je samo u kružnom razmišljanju; s obzirom da prilike stvaraju ljudi, kako će ih neljudi učiniti ljudskijima? U tome je i sva tragedija povijesti. Manjini koja nastoji aktivno djelovati u tom smjeru, suprotstavlja se većina onih koja ih održava onakvima kakvi su i sami – neljudskima! Zasluga kandidatkinje RF je što je podsjetila na tu istinu. Nimalo nije izvjesno da će je pragmatični i licemjerno orijentirani ljudi uzeti u pamćenje, te neće i nadalje (do korjenitije i stabilne izgradnje svoje ljudskosti) mijenjati kabanice prema prilikama Do tih dalekih časova hrvatskim i regionalnim društvima, kao i cijelim čovječanstvom, vladat će veći ili manji nitkovi, taman dovoljno dovitljivi da ih trenutno socijalno-evolucijsko razvijeni prosjek neće odveć razlikovati od vlastitog karaktera. Nije li jadno da ljudi koji su desetljećima živjeli u okviru teorijski humanijeg sistema, posebno onog jugoslavenskog (kakva je bila praksa je sasvim druga stvar), nisu pokušali da ga što više demokratiziraju i humaniziraju, niti su sa sobom ponijeli njegove najbolje humanističke zamisli (poput samoupravljanja, primjerice), već su podlegli pokličima predatora maskiranih nacionalnim bojama. Čak i vjernici iz tisućljetnih tradicija svojih crkava barem formalno ne apsorbiraju zločine koje su iste predvodile i vršile, već humane zamisli na kojima im vjera počiva. Da se slučajnim odabirom iz gomile izvlači predsjednik države, najvjerojatnije se karakterom bitno ne bi razlikovao od većine kandidata za tu funkciju. Kolinda je naprosto tip dvorske lude, s nedostatkom inteligencije (a napose morala) koju su ove posjedovale, dok je Katarina narodna učiteljica. Ne moramo se ni pozivati na iskustvo „učiteljice života“ da shvatimo kako ljudi više vole ludosti negoli nauk koji šire proroci. Puno još, jako puno graha moraš papati klaso, da bi se zbiljski očovječila!

Ladislav Babić

magazinplus.eu