logo
bios

Ladislav Babić: Dužnost – ih, ta nemojte kasti!?

Objavljeno prije 5 mjeseci . u uto, apr 9th, 2019

Dužnost – ih, ta nemojte kasti!?

        Svojedobno sam pisao o krilatici kako je izlazak na izbore ma koje vrste „pravo i obaveza“ građana. Naravno da ne mislim kako je moje pisanje ikoga prosvijetlilo, sem što ga je poneko možda tolerirao kao osobni stav nekog čudaka. Kako se za članice EU približavaju izbori za zastupnike u Evropski parlament, porasla je propagandna aktivnost oko animiranja građana za izlazak na njih. Osim vlada i stranačkih rukovodstava koja su se uključila u promociju izbora i svojih kandidatskih listi, učešće uzimaju i pojedine (ne)formalne institucije Unije, poput oko 500 Europe Direct Informacijskih centara u 28 zemalja članica. Upravo me razmjena komentara na sličnu akciju jednog hrvatskog centra (nevažno kojeg) na njegovim Facebook stranicama, natjerala da ponovno pristupim već obrađenoj temi, na ponešto drukčiji način. Naša razmjena stavova tekla je ovako:

Eu Direct: Zbog mnogo čega bi se trebalo na EP izbore. Jedan od osnovnih razloga je što je glasovanje uistinu građanska dužnost.

Ja: Dužnost je ono što čovjek osjeti takvom. Nitko izvan njega nema pravo silom ili zakonom (zakon je vrsta prisile i ne mora imati veze s etikom) tjerati čovjeka, pod egidom da nešto ima obaviti – jer mu je to dužnost. Jasno, pojedinac je protiv gomile budala nemoćan, te je često prisiljen snositi sankcije jer se protivi nečemu što je za njega nemoralno. Većina to neće nikada shvatiti, a manjina shvaća puževskom brzinom. Eto, danas više služenje vojske nije dužnost. Liječnici imaju pravo prigovora savjesti, naravno – uz obavezu da nekim pacijentima osiguraju tretman kakav oni sami ne bi vršili. Crkveni brak je nekoć bio obavezan. Itd, itd,… Samo duboko zamrznutim mozgovima to nije jasno. Čovjeku od formata ne određuju drugi dužnost, nego njegova savjest. Kao što rekoh, uz spremnost snošenja sankcija koje mu nameću idioti.

Eu Direct: Hvala na podsjećanju što je to osobni osjećaj odgovornosti.

Ja: Zato se i zove osobni osjećaj odgovornosti, koji osobi ne nameću drugi. Jer je onda to prisila, mobing – a to je kažnjivo. To bi vi, pseudodemokrate valjda trebali znati. Osoba koja slijedi upute od drugih glede dužnosti i osjećaja odgovornosti i nije osoba. Možda automat, a možda početna faza u razvoju tiranina.

Moguće za domaći Eu Direkt Centar i jesam bez „osobnog osjećaja odgovornosti“, ali s obzirom na izlaznost građana Hrvatske na prošle izbore za Evropski parlament (25.4%) kao i prosjek izlaznosti građana Unije (42.61%), nekako mi se čini da oko tri četvrtine hrvatskih državljana, kao i više od polovice građana Unije – nema taj osjećaj. Tako da se prije daljnjeg nastavka teksta odmah pozicioniramo, čiji stavovi pripadaju većini, a čiji manjini glasačke populacije. U tom kontekstu možemo se prisjetiti izlaznosti birača na proteklim hrvatskim parlamentarnim izborima (52.59%) kao i na predsjedničkim (47.12% u prvom i 59.05% u drugom krugu). Povećana izlaznost u odnosu na „evropske“ izbore može se objasniti time što premnogima hrvatstvo samo što ne curi iz ušiju, ali se i mimo tako inducirane „odgovornosti“, oko polovice birača ponašalo „neodgovorno“.

        Stari su Grci imali obavezno glasanje u Ateni:

„Kako su i u njegovo doba postojale stranačke borbe u koje se mnogi građani nisu uključivali već su naprosto prihvaćali ono što se dešava mimo njihove volje, propisao je Solon obavezu priklanjanja jednoj od međusobno suprotstavljenih opcija – u protivnom se gubilo građanska prava („Tko u građanskoj borbi s nijednima ne zgrabi oružje, neka je nečastan i neka nema građanska prava“). Daklem, izborna apstinencija je bila dopustiva tek uz gubljenje građanskih prava. Ovo, dakako, nije prihvatljivo sa stajališta suvremene demokracije jer se kao protivi slobodnom izboru jedinke da djeluje shodno svom nahođenju, međutim, dublje sagledano ima svoje opravdanje. Tek aktivno uključenje svih građana u političku borbu čini njene rezultate stvarno legitimnima. „Izborni pobjednici“ tek tada zaista smiju tvrditi da iza sebe imaju (relativnu ili apsolutnu) većinu čitavog izbornog tijela.“

Ni u svijetu kapitalističke demokracije, koja se uglavnom iscrpljuje izlaskom na birališta svakih nekoliko godina i većma mirnim uličnim protestima (ponegdje, samo ukoliko su podobni vlastima), ali nerijetko i uspješnim štrajkovima, većina država svijeta nema ozakonjenu obavezu izlaska na izbore (na karti su kolorirane one koje imaju takav zakon):

Zakoni mene ovdje ne zanimaju, jer oni „drže vodu dok majstori ne odu“, već obrazloženja koja se stoljećima ponavljaju u korist obaveze izlaska na glasačko mjesto (zakoni sami po sebi ništa ne obrazlažu, već te naprosto klope po glavi ako ih ne poštuješ, ma bili i sasvim idiotski). Kaže se, a to većina poput papiga ponavlja, ako nisi glasao – nemaš pravo kritički govoriti o vlastima i stanju u državi! Naravno, ja misliti mogu što želim i to mi ni bog ne može zabraniti, ali kao ne smijem to javno i glasno reći, jer – eto, nisam ispunio svoju „građansku dužnost“. Takva zabrana se već kosi s pravom na neograničenu slobodu govora, ili limitiranu s par izuzetaka (nije li apsurdno da netko čovjeku garantira njegovo prirodno pravo?). Kapital dobro zna da „pas koji laje ne grize“. To naročito dotiče intelektualce, koji upravo svojim ponašanjem prema vlastima predstavljaju pravi lakmus papir vlastite moralne doslijednosti. Kaže Iztok Simoniti u knjizi Historia magistra mortis – eseji o zlu“:

Kritika intelektualaca svih profila i svetonazora može uro­diti povećanjem kritične mase intelektualaca koji će se mešati u politiku, izrađujući koncepcije dobrog društva, i u vlast, kritiku­jući konkretne poteze svih koji imaju moć. Za normalnu državu intelektualci su odgovorniji, bez obzira na to jesu li deo civilnoga društva ili države. Kritika, koja je metier intelektualaca, potrebna je, jer bez nje nema ni slobode niti novih rešenja. U demokratiji su kritika, kao i apologija vlasti, prepuštene osećaju pojedinca za probleme zajednice; njegovi javni istupi stvar su njegovih prosuđivanja, političkog uverenja, društvene lucidnosti i moralne osetljivosti, kaže slovenački pisac Drago Jančar.“,

daklem, nikakve zakonske obaveze o pristupanju konačnici izbornog procesa, ni nekog apriorno mu pripisanog osjećaja osobne odgovornosti, jer se isti ne propisuje već proizlazi iz etičkog osjećaja samog pojedinca koji se ne može nikome nametnuti. Kaže dalje:

„Gde su granice kritike u (mladoj) demokratiji posebno je pitanje. Ja mislim da je svaka kritika dopuštena i da sve što postoji u javnom prostoru podleže kritici, uključujući i one najsvetije stvari kao što su vera, domovina, porodica i stranka; uostalom, u njihovo se ime, u pravilu, događaju najveće strahote. lzbegavati treba cinizam, primeren samo u slučajevima kada vlast i režim želimo srušiti, ali ne treba izbegavati ironiju, parodiju, pa čak ni sarkazam, što su estetske kategorije i u tom kontekstu ne znače ništa drugo nego stavljanje ogledala pred lice vlasti. Kritika izvire iz skepse, ali podstiče demokratiju. Možda su upravo skepsa i tolerancija, koje su rezultat svesti o ljudskoj pogrešivosti, najpozitivnija obeležja zapadne civilizacije. Mislim da će intelektualac steći poštovanje bude li ustrajao u svom držanju, ne dopuštajući da se politika nametne kao samosvojna, samo sebi samoj odgovorna sfera. Kada uspe da ucrta granice odgovornosti vlasti, intelektualac će time ucrtati i granice svoje slobode. Prema tome, intelektualci, u načelu, ne zaslužuju da im se divimo, već ih moramo kritikovati zato što od njih, jer više znaju, više i očekujemo. Kao što je već rečeno, intelektualci podležu kritici svakoga ko je bilo kako tangiran njihovim radom. Intelektualcima cena raste ili pada od slučaja do slučaja, u skladu sa onim da verba movent, exempla trahunt. Biti intelektualac je vrlo naporan poziv, ali neki u njemu ipak uspevaju, a takvi su uzori podsticajni. Bavljenje politikom, odnosno kritikovanje vlasti ili pak saradnja s njom, za intelektualce je naporno, jer, kada se nađu na javnoj probi, moraju dokazati da su spremni i sposobni da rade ono što su govorili da treba raditi. Često se, međutim, pokaže da, kada se nađu na vlasti, rade ono što misle, ali to nije ono što su govorili – da jesu, ne bi bili izabrani. Šta ko misli, u pravilu saznajemo po onome šta radi, a retko po onome šta govori.

Prema tome, ne postoji ma koje moralno, zakonsko, a kamoli nasilno ili pravo političkog isključenja ma kojeg člana društva (posebice intelektualaca) od kritičkog razmatranja ma čega u svemiru, a kamoli vlasti, čak – osobito u tom slučaju – ako je ona u cjelini kompatibilna s njegovim idejnim svjetonazorima.

        Povežimo sada navodnu obavezu izlaska na izbore sa slobodom izbora i ponuđenim opcijama za biranje, koje navodno dokazuju tu našu slobodu. Pretpostavimo da vam u jednom podskupu nekog društva, primjerice koncentracionom logoru čiji sam zapovjednik, ponudim slijedeće opcije: želite li skončati od plina, kame, pištolja, injekcije, omče oko vrata, utapanja, otrova,…, a vi onda „demokratski“ birajte. Jedino sam vam zaboravio spomenuti opciju da ne želite skončati ni na jedan od ponuđenih načina, već želite živjeti! Eto, tako i glasači biraju između nametnutnih mogućnosti (stranačkih programa i njihovih kandidata), a moguće mi se ni jedna od tih varijanti ne sviđa; zašto bih onda izašao na glasanje? Da zadovoljim zakon, ili nečiju nastranu ideju da meni nameće vlastito viđenje „osobnog osjećaja odgovornosti“? Daklem, ja ne pristajem na takvu varijantu, a još manje na posljedicu koju pametnjakovići izvlače iz nje – da moram šutjeti, jer nisam glasao! Oboje odbijam jer krši slobodu vlastitog odabira, slobodu govora i nameće mi poštivanje stavova koji nisu moji, zadirući tako u prostor moje slobode. Prigovor pak, da osnujem vlastitu stranku ukoliko mi se druge ne sviđaju, registriram je, pa s njom krenem na izbore, lako je odbiti kao oblik pukog nametanja tuđe volje. Ja hoću ili neću stranku osnovati zavisno od mojih afiniteta za političko djelovanje, i to je samo moj odabir koji nikome ne nanosi ni dobro ni zlo (druga je stvar potonje djelovanje stranke, odlučim li je osnovati), pa su izlišna uputstva što mi je činiti. Međutim, odluka većine („Pučina je stoka jedna grdna!“, Njegoš) može mimo njegove volje i slaganja djelovati na pojedinca u oba smjera (pozitivnom i negativnom) te on može – a intelektualac po vlastitom intelektualnom pedigreu je to prinuđen – reagirati. Svaki čovjek se u svom životu, ili najvećem dijelu njegova trajanja, manje-više prilagođava okviru u kojem živi i djeluje. Ne može pojedinac baš tako lako s Njegoševom pučinom, posebno kad ista jurne u stampedo podržana organima represije. Međutim, mnogo suštinskije se – povijesno gledano – mase prilagođuju pojedincima, pri čemu mislim kako na tirane, a još više dostignuća genija koja vremenom budu apsorbirana u kulturu naroda, a onda i u svakodnevni scenarij bespogovornog robovanja prihvaćenom, uz glasnu ili prešutnu marginalizaciju sklonih kritičkom preispitivanju. Pritom se tiranima podanički klanjaju, a genije u fazi njihova dovođenja u sumnju srcima priraslih dogmi, mitova i pogleda na svijet, prezrivo nipodoštavaju, odbacujući ih kao izrode ljudskog roda koje eventualno treba tek tolerirati u njihovim trabunjanjima (a bome, u pojedinim okolnostima i hapsiti, zatvarati pa i eliminirati s ovoga svijeta). Ne liježu na plodno tlo uvjeravanja, primjerice, sedamdesetgodišnjaka kako je za života podržavao masu razilazećih se političkih opcija, stranaka, predsjednika i vitlao kojekakvim zastavama, borio se (fol iz uvjerenja, mada bih radije rekao – straha) za opstanak a potom i rušenje niza država, pa bi bio red da malo razmisli o kvaliteti vlastitog svjetonazora te kompatibilnosti njegovoj, ne s prilagođavanjem okolini – što radi svaka divlja zvjerka – već s humanošću, etikom, i ličnim dignitetom; o hladnoj logici da ni ne govorimo. Da se napravi presjek kroz njegova cjeloživotna uvjerenja vidjelo bi se da je on naprosto samo metamorf, ljudski kameleon. A u cijeloj stvari strši očiglednost, kako ponajviše inicijative pojedinaca koje preispituju vrijednosti i status društva osuđuju upravo oni koji se upinju socijalizam proglasiti borgovskim društvom – „mravinjakom“ koji prigušuje individualnost svojih članova, nastojeći je apsorbirati u korist nametnutih društvenih predrasuda.

        Filozof Esad Bajtal navodi razliku između inteligencije i intelektualaca:

„Što se intelektualaca tiče, insistiram na osobno uočenoj razlici koja precizno diferencira inteligenciju i intelektualce, kao dvije nominalno slične, ali etički nesravnjive kategorije. Na tragu te razlike, inteligencija je tehnički pojam i tiče se nečije obrazovanosti i sposobnosti vladanja napabirčenim informacijama koje poslušnički stavlja u službu uvijek aktualnog režima, plivajući tako pokorno-serviserski od vlasti do vlasti. Takve sam odavno opisao kao rent-a-car „intelektualce“, ljude bez kičme i dostojanstva. Oni su naprosto sluge režima, ma šta sami o sebi mislili, i ma kako prikazivali autoritarne, nedemokratsko-fašisoidne sisteme koje servilno podržavaju i održavaju na javnoj sceni. Za razliku od inteligencije, intelektualac je moralni pojam i uključuje djelovanje u skladu sa vlastitom savješću koja odbija trgovinu principima časti i poštenja. Naravno, takvima je istorija uredno isporučivala visoku cijenu, koja je nerijetko plaćana i životima (Sokrat, Đordano Bruno, Gandi, Jan Palah … i njima slični).

Isto to tvrdi i Milan Kangrga:

„A intelektualac je par excellence kritičko biće koje nužno reflektira o svim bitnim općim interesima života oko sebe i u svijetu, što znači da intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju – inteligent.“

Prvi (inteligenti) su prepuni recepata po kojima djeluju – bilo protiv, bilo u sprezi sa vlašću – dok su iskonski slobodni i nezavisni oni koji su spremno za svoje mišljenje i djelovanje platiti „visoku cijenu“ (intelektualci). Inteligenti (kao i svi građani) odlaze na izbore zbog od nekoga propisane dužnosti, intelektualci će sami odlučiti – zavisno od konteksta, vladajućih prilika i vlastite savjesti – kako će postupati. Ali, začepiti usta i jednima i drugima, pozivajući se na ne znam kakve izmišljotine je upravo tiranski.

        Da se vratim na naredne izbore za Evropski parlament. Lično sam glasao za ulazak Hrvatske u EU, uglavnom s drukčijim motivima – znajući što je ona u suštini – od većine. Ponadao sam se da će hrvatska radnička klasa – koja se čak odrekla i radničkog imena u razdoblju najcrnjeg nacionalšovinizma – u neposrednijem kontaktu s radnicima najrazvijenijih zemelja Unije, profitirati u izgradnji svoje samosvjesti, a potom u prihvaćanju mnogih načina direktne borbe za prava, usvajajući svijest zapadnih radnika o vlastitom položaju unutar izrabljivačkog sistema. No, prevario sam se. Osim baljezganja doživotnih sindikalnih vođa, manifestacionih šetancija ulicama, kratkotrajnih blokiranja prometnica, pozivanjem drugih da ih podrže u čemu svojedobno oni nisu njih, štrajkova „do ispunjenja zahtjeva“ (dva tri dana, pa ‘ajmo opet raditi), pacifističkog predavanja usudu (uljanikovci već sedam mjeseci rade bez plaće!), namjesto da ozbiljno zaprijete vladajućoj kliki,…, nema tu ništa usvojenoga od metoda borbi zapadnog proletarijata, a još manje pozivanja na ostvarene rezultate povijesne borbe, kao i one u bivšoj državi, ili rijetkog nostalgičnog prisjećanja praćenog vitlanjem šahovnicom – kako netko to ne bi „krivo“ protumačio. Evropska unija nije konstrukt njenih građana, već u prvom redu ekonomsko-političkih elita, pa tako i djeluje. Ona je tipična kapitalistička tvorevina tendirajući prerasti u nadnacionalnu, pa ako se kao takva i stabilizira samo je stabilizirala sustav po mjeri robovlasnika radničke klase. I sad, da osjetim obavezu izaći glasati za stranke (čak i antievropske orijentacije) koje će formalno sjedeći u Evropskom parlamentu ustvari stabilizirati eksploatatorski sustav, ne pada mi na pamet. Izbor između većih i manjih pustahija u parlament zajednice koja je formirana na pogrešnim premisama, preslabi su pokretač za moj odaziv. Uostalom, ti izbori su u kontekstu aktualne situacije sasvim nevažni, s obzirom da odluke tog tijela ničim ne obavezuju države članice, osim ako ne prođu filtere briselske administracije u kojoj dominiraju najrazvijenije zemlje. Priznajem, kao što reče Abraham Lincoln:

Izbori su stvar naroda. Odluka je u rukama naroda. Ako narod okrene leđa toj vatri i sprži zadnjicu, onda će taj isti narod morati da sjedi na plikovima.

Jasno je da će sprženoguzni glasači (mada ćemo svi „sjediti na plikovima“) krivicu za to predbacivati apstinentima od izbora, ali nije stvar u njima – već u odluci onih koji su izašli na njih, i izabrali kako su izabrali. Pozivanje, čak ponegdje i zakonsko reguliranje obveze konzumacije glasačkog prava ustvari ponajviše služi opravdanju rezultata glasanja: Pa što se bunite – sami ste tako izabrali! Daklem, birao ili ne birao, čini se da se u sustavu kakav je na djelu – zalud buniti. Uvijek te čeka neka „logička“ zamka. Sva sreća da je stvarnost ipak drukčija, što pokazuju svakodnevne mirne i nasilne pobune, još uvijek neprerasle u onu jedinu, masovnu, koja bi istinski mijenjala stanje. Agitatorima za „građanskom obavezom“ i „osobnim osjećajem odgovornosti“ bolje bi bilo priupitati se o maloj izlaznosti na svekolike izbore. Da su ljudi uvjereni kako zaista nešto na taj način mogu promijeniti, ne bih ih trebalo milom i silom (zakonima) nagovarati. Države se upinju ulasku u tu zajednicu država, ništa ne izvlačeći iz negativnih iskustava mnogih članica. Gomile, napujdane od elita koje prvo za sebe vide korist u članstvu, bezglavo jure, ali one ionako bezglavo jure kamo god ih uputile vođe slijepe za njihove interese. Nisam se pretvorio u euroskeptika (no, nisam bio ni suviše oduševljen s EU) – dapače podržavam ujedinjenja namjesto razbijanja – samo smatram da bi se ova zajednica morala transformirati prema mjeri svojih građana, što je vrlo teško očekivati mirnim putem, a opći nemiri u okviru nje vodili bi raspadu. U pogledu (ne)pristupanja Uniji vlasti građanima nude tek jednostrane informacije, vabeći ih k'o miša u mišolovku, dok protivnici pristupa svode priču na gubitak državnog suvereniteta, nimalo ne dajući naslutiti da se u osnovi radi o gubitku suvereniteta domaćeg spram razvijenijeg evropskog kapitala, koji će – od čega strijepe, a što se i obistinilo (Hrvatska je lijep primjer) – uzeti uzde u svoje ruke. Usporede li se EU i SAD, lako je zapaziti da su potonje formirane i ustabiljene nasiljem, a mirni pokušaj ostvarenja evropske zajednice naroda je eksperiment koji ide američkom cilju – ka dominaciji kapitala. Teškoće evropskog modela su i, za razliku od američkog koji je savez država u kojima su doseljeni narodi prošli kroz „kotao za taljenje“, što se evropski narodi tome izričito protive.

        Više no ma kojoj stranki ili kandidatu vjerujem ciničnoj izjavi Mark Twaina: „Kada bi izbori mogli nešto bitno promijeniti, oni bi bili zabranjeni“. Predstavnici kojih stranaka će sjediti u nekom parlamentu, ionako slijedom pritiska izdišuće liberalne demokracije modeliranih skoro do nerazlučivosti – ma hajte, molim vas. Treba stvarna promjena scene i aktera, a ne učešće u periodičnim farsama kvazidemokracije.

Ladislav Babić
magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh