Kurspahić: Žrtve istorije po narudžbi

Današnje obilježavanje devetnaeste godišnjice pada „zaštićene zone“ Ujedinjenih nacija u Srebrenici, sa ukopom kostiju još 175 žrtava najtežeg zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata, kao i sve u poratnoj Bosni i Hercegovini, odvija se pod sjenkom dva radikalno suprotna osjećanja svijeta.

(RSE – Kemal Kurspahić)

Jedno je simbolizovano jecajima i tugom preživjelih i svih koji s njima saosjećaju, ili nose osjećaj globalne suodgovornosti za iznevjereno obećanje kako se užasi Drugog svjetskog rata neće ponoviti „nikada više“. Za njih je to što se događalo u Srebrenici nakon što je general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, uživljavajući se u natčovječansku ulogu gospodara života i smrti, 11. jula 1995. poklonio taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima za mitske bitke od prije ko zna koliko stotina godina bez sumnje genocid. Tako su pravosnažno presudili najviši međunarodni sudovi na osnovu svjedočenja, dokumenata i snimaka sistematskog ubijanja oko 8.000 muškaraca i dječaka Srebrenice.

Drugo osjećanje, u čijoj je osnovi potreba i težnja da se negira genocid, dobilo je upadljivu – i na žalost u poratnoj podijeljenoj bosanskohercegovačkoj javnosti ipak nedovoljno osvijetljenu – manifestaciju u vidu vijesti u banjalučkim „Nezavisnim novinama“ od 4. jula o tome da je specijalno tužilaštvo Republike Srpske pokrenulo istragu u vezi s poslovanjem nevladine organizacije „Istorijski projekt Srebrenica“. Koji mjesec ranije, poslanik u Narodnoj skupštini tog entiteta Dragan Čavić izjavio je da je ta organizacija u posljednjih sedam godina dobila 1,923.900 maraka iz entitetskog budžeta. Misija „Istorijskog projekta Srebrenica“ je da, nasuprot međunarodnopravno utemeljene presude o genocidu, širi predstavu o „nesretnim događajima oko Srebrenice u julu 1995.“ u čijoj je osnovi negiranje da se genocid uopšte desio.

Da u Republici Srpskoj postoji bilo šta što bi se moglo smatrati demokratskom kritičkom javnosti, i da najuticajniji mediji nisu disciplinovani u projektovanju slike po želji vladajuće partije i vođe, do sada bi se – umjesto nekritičkog lansiranja ritualnih izjava u kojima se poriče genocid – vodila rasprava o tome ko, kako i zašto daje stotine hiljada maraka iz javnih fondova za pisanje „istorije po narudžbi“ koja će dalje produbljivati jaz između srpskog i opšteusaglašenog viđenja i Srebrenice i cijele prošlosti. Negiranje genocida, s pozivanjem na nalaze skupo plaćenog „istorijskog projekta“ koji pridaje vrijednost naučnog istraživanja i autoriteta svakoj izjavi ili pamfletu koji umanjuje broj žrtava, razmjere i prirodu „nesretnih događaja“ oko Srebrenice, teško da može proizvesti bilo kakve učinke osim sažaljenja i prezira prema nacionalističkom autizmu naručilaca istorije koja amnestira zlodjela i njihove počinioce.

Svijet je do prve spoznaje o razmjerama zločina u Srebrenici došao već u augustu 1995.

Tada je američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama Madeleine Albright na sjednicu Savjeta bezbjednosti donijela satelitske snimke u čijem se smjenjivanju nepogrešivo oslikavaju dokazi masovnih smaknuća. Na tim snimcima najprije se vidi lokalno fudbalsko igralište; zatim stotine ljudi na travnjaku; pa onda teška mehanizacija koja raskopava zemlju i na kraju gomile zemlje u kojima se prepoznaju masovne grobnice ubijenih Srebreničana.

„U osnovi, mogli ste vidjeti cijelu priču u slici. Ljudi su bili istinski šokirani, posebno Nijemci, videći dokaze o masakrima“ – ispričala je o tome Albright u svjedočenju za dokumentarnu publikaciju „Tajna istorija Dejtona“.

Postiđen zbog potpunog raspada svih obećanja „novog svjetskog poretka“ u slučaju Srebrenice – prepuštanja „zaštićene zone“ Ujedinjenih nacija Mladićevim koljačima; isključive brige za „naše trupe na terenu“ bez i najmanje odgovornosti za nejač Srebrenice; odbijanja da se izvedu traženi vazdušni udari u odbranu „zaštićene zone“ kako se ne bi narušavala atmosfera za diplomatske posjete međunarodnih izaslanika Bildta i Akashija Slobodanu Miloševiću ili generala Janviera Ratku Mladiću; u najkraćem, potpune kompromitacije ideje međunarodne bezbjednosti – svijet je najzad, s tragičnim troipogodišnjim zakašnjenjem, shvatio da „nešto“ mora da se učini.

Američki predsjednik Bill Clinton, koji je već u prvim mjesecima predsjednikovanja uviđao potrebu snažnijeg međunarodnog odgovora na teror nad Bosnom, poslije Srebrenice je najzad uvidio da više ne može da se očekuje evropsko vodstvo u uspostavi mira u evropskom dvorištu ali da ne može biti ni američkog vodstva ako ga Evropa neće slijediti i tada je, najzad, oduzet „dupli ključ“ u odlučivanju o vazdušnim udarima od generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Ghalija; tada su – nakon novog masakra nad sarajevskim civilima na pijaci Markale – najzad lansirani istrajni vazdušni udari u odbranu „zaštićenih zona“ i tada je, u demonstraciji diplomatije poduprte silom, pokrenuta diplomatska inicijativa koja će dovesti do Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Srebreničke majke, žene, sestre i djeca i devetnaest godina kasnije još ukopavaju kosti najdražih od kojih su neke nađene i u dvije ili više masovnih grobnica u koje su premještane ne bi li se zatrli tragovi genocida. Ono što nisu mogli da urade bageri i teška mehanizacija neće, naravno, moći da urade ni dobro plaćeni pisci istorije po naudžbi. Svjetska spoznaja o genocidnoj prirodi zločina oko Srebrenice je konačna kao i smiraj žrtava koje se uz ovu godišnjicu pokopavaju danas u Potočarima.