Hamas je politički kapitulirao, ali Tel Aviv nije sposoban voditi mirovnu politiku te djeluje kontra interesa izraelskog i palestinskog naroda

Izraelske snage rano jutros ponovno su ciljale Pojas Gaze iz zraka i iz mora, dok Hamasove snage i dalje nastavljaju s raketnim napadima na teritorij Izraela. Kako prenosi Reuters, do sada je u izraelskim napadima ubijeno do 82 Palestinaca, većinom civila.

(advance.hr – D. Marjanović)

 

Izrael tvrdi kako im je cilj zaustaviti raketne napade iz pravca Pojasa Gaze – rakete su do sada dosegle gradove Tel Aviv i Jeruzalem, no nisu zabilježene žrtve, ponajviše zahvaljujući izraelskim obrambenim sposobnostima (sustav Iron Dome), ali i činjenici da Hamasove rakete vrlo rijetko pogađaju cilj.

Obje strane imaju svoje argumente, no realno gledajući argumentacija Izraela i Hamasa je, u najmanju ruku, problematična. Izrael tvrdi kako izvodi “precizne” napade na položaje Hamasa, no pritom ponajviše stradavaju civili. Tvrdnja da su pripadnici Hamasa “među civilima” ne može biti opravdanje za napade na civilna područja.

S druge strane, jasno je kako Hamas raketama namjerno cilja izraelske gradove te kako su pritom civili meta. Bez obzira što je “učinkovitost” ovih raketnih napada često ravna nuli, činjenica jest kako se radi o podjednako nedopustivim potezima.

Tvrditi kako jedna strana u ovom sukobima ima veće pravo na izvođenje opisanih napada je apsurdno, kao i spekulacije oko toga “tko je počeo prvi”. Činjenica je kako je ovaj sukob u pravom smislu eskalacija, a ne iznenadna pojava – drugim riječima, i u periodu “mira” Hamas je (ili skupine povezane s Hamasom) sporadično ispaljivao rakete prema Izraelu, a izraelski iznenadni napadi na Gazu također su česta pojava.

Ova eskalacija je kontinuitet neprijateljstva koje je konstantno otkako je Hamas 2007. preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze u – koliko god to nekima neugodno zvučalo – demokratskom procesu.

Raketni napadi na Izrael počeli su mnogo ranije, zapravo još od 90-ih godina palestinske militantne skupine sporadično ispaljuju rakete na Izrael. Prema službenim podacima, do kraja 2012. u tim napadima je ubijeno 64 osobe, većinom civila, a tisuće su ranjene. No, glavni cilj ovih napada je stvaranja efekta psihološke traume u Izraelu i ometanje svakodnevnog života.

Mnogi odbacuju aktualno Hamasovo raketiranje Izraela kao “nebitno” zbog neučinkovistosti, no ako je učinak proizvesti psihološku traumu, on je itekako postignut. Primjerice u izraelskom gradu Sderot, koji se nalazi na manje od kilometar od Pojasa Gaze i koji je od 2001. česta meta palestinskih raketnih napada, istraživanja pokazuju kako čak preko 50% djece pokazuju simptome PTSP-a.

Rakete, često skupnog naziva Qassam, iz početka su bile vrlo rudimentarne i kratkog dometa tako je inicijalno jedina meta na izraelskom teritoriju bio grad Sderot odmah uz Pojas Gaze. No, s vremenom palestinske skupine u Gazi počele su sastavljati sve moćnije rakete sa sve većim dometom. Uskoro, 2006., meta postaje i obalni grad Aškelon, a od 2009. palestinske rakete dosežu i gradove Ašdod i Beeršeba.

Sukob 2012. pokazuje kako je domet postao još i veći te po prvi put rakete iz Gaze pogađaju Tel Aviv i Jeruzalem. Ovdje se većinom radi o raketama domaće proizvodnje “M-75” i iranskim Fajr-5 raketama. Jasno je da je samo pitanje dana kada će razvoj dometa biti vezan i uz razvoj preciznosti.

Pošto su očite mete ovih napada civili, nemoguće je iste ne klasificirati kao terorističke napade i ratne zločine. Dakako, situacija nipošto nije crno-bijela, a upravo je se takvom nastoji prikazati u gotovo svim izvještajima o palestinsko-izraelskom sukobu. Mnogi će se složiti kako su i izraelski napadi na Gazu također ratni zločini, a ako ćemo se baviti isključivo statistikom, tj. brojem ubijenih civila, onda su ovi zločini daleko veći.

U isto vrijeme tvrdnjom da obje strane čine ratne zločine ne pomažemo isticanju rješenja za ovaj sukob. To je zapravo okretanje glave kao što su mnogi učinili i u Siriji tvrdeći kako obje strane čine zločine te bi zbog toga cijeli rat jednostavno trebalo zanemariti.

Dakako, kada govorimo o izraelsko-palestinskom sukobu, on nije počeo ni 2014. ni 2012. ni dolaskom Hamasa na vlast u Gazi 2007. Izraelsko-palestinski sukob je, prema mnogima, sukob svih sukoba na Bliskom Istoku. Možda je pomalo optimistično, no neki zaista vjeruju kako bi se mir na Bliskom Istoku mogao postići jedino rješavanjem ovog sukoba – to zaista jest poprilično optimistično, bez obzira da li se uzroci vuku još od sredine prošlog stoljeća, činjenica je kako danas imamo sukobe koji su poprilično nevezani uz palestinsko-izraelski konflikt.

Povijest sukoba se može proučavati, no rješenje za mir se neće pronaći u povijesnim animozitetima, već u današnjim stvarnostima. Treba se upitati što o svemu misle obični Izraelci i Palestinci? Žele li rat i uništenje druge strane? Ili žele mir i maksimalno normalan život? Ankete nam ni ne trebaju jer posve je jasno da većina ipak želi mir, no ankete nam to i potvrđuju.

Dakako, na stavove ljudi utječu aktualnosti. Tako je primjerice krajem 2012., za vrijeme izraelske operacije protiv Gaze, oko 74% Palestinaca podržavalo raketne napade, no iduće godine ta potpora je pala na svega 38%. No, anketa koju je prošle godine provela izraelska organizacija “Jerusalem Media and Communications Center” pokazuje da čak 90% Palestinaca vjeruje kako bi Hamas i Fatah, dvije ključne palestinske političke organizacije, trebale formirati zajedničku vladu pomirenja, pa makar to rezultiralo i američkim i izraelskim sankcijama.

To je ono što palestinski narod očito želi. Nikako ne žele ovu političku razjedinjenost, shvaćajući da time samo slabe, ali ne želi ni raketne napade protiv izraelskih gradova – većina, čak 80%, podupire “nenasilni otpor protiv Izraela”.

Ove godine desilo se upravo to – islamistički i militantni Hamas ujedinio se u zajedničku vladu sa sekularnim i (donekle) pro-zapadnim Fatahom. Palestinci su istaknuli kako se boje da bi takvo ujedinjenje moglo dovesti do “sankcija” – aktualnu eskalaciju sukoba mnogi će protumačiti upravo na takav način: izraelske brutalne sankcije.

Naime, Izrael tvrdi kako im je cilj samo zaustaviti raketne napade protiv izraelskih gradova. To je razumljivo, većina svijeta danas ističe kako Izrael ima pravo braniti se od takvih napada. No, zar ne bi najbolja moguća obrana bila dopustiti da se desi ujedinjenje Hamasa i Fataha? Naročito nakon što je i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas javno potvrdio kako će ujedinjena palestinska Vlada djelovati pod Fatahovim političkim programom? Zar nije upravo taj potez početak kraja palestinskih raketnih napada na Izrael?

Da li je Tel Aviv oduševljeno dočekao ovakve vijesti? Ne! Premijer Benjamin Netanyahu nazvao je ovo ujedinjenje apsolutno nedopustivim te odmah najavio kaznene mjere zbog Fatahovog “ujedinjenja s teroristima”. Nadalje, izraelske vlasti prekidaju mirovne pregovore s Fatahom koji su bili inicirani od strane SAD-a (vidi: Slom ključne vanjskopolitičke misije Johna Kerrya? Pomirili se Hamas i PLO, Izrael suspendirao mirovne pregovore s Palestincima).

“Ono što se dogodilo je veliki korak unatrag za mir. Mi smo se nadali kako će palestinski predsjednik Abbas prihvatiti Židovsku državu, ideju u dvije nacije, Palestinsku i Židovsku, ali umjesto toga on je napravio ogroman skok unatrag”, komentirao je pomirenje Fataha i Hamasa izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Ovo je katastrofalan potez izraelske vlasti koji dodatno ide u prilog tezi da Izrael uopće ne želi mir, barem ne mir koji ne bi bio potpuno prikladan njihovim očekivanjima.

Zašto? Zato jer je ujedinjenje s Fatahom zapravo predstavljalo kapitulaciju Hamasa i jasnu političku pobjedu Abbasa i Palestinske Oslobodilačke Organizacije (PLO). Ovo je bio povijesni proboj jedne politike – nadalje, islamistički Hamas je čak počeo oslovljavati Abbasa kao “palestinskog predsjednika”. Nadalje, Hamas je pristao da u zajedničkoj vlasti budu tehnokrati od kojih niti jedan jedini nije poznati član samog Hamasa. I na kraju – Hamas pristaje na pripajanje PLO-u i svim njegovim institucijama (!).

Kompletan proglas o ujedinjenju na engleskom jeziku u PDF formatu možete pročitati OVDJE.

Što ovo zapravo znači? Znači da bi Izrael trebao početi slaviti – nakon godina političke strategije Abbas, Fatah i PLO su pobijedili. Vrijeme palestinskog raketiranja izraelskih gradova napokon dolazi kraju, jedan pravi mir ja sada na dohvat ruke. Hamas i Fatah pristaju i na nove izbore, predsjedničke i parlamentarne, koji će se dogoditi u roku od 6 mjeseci.

Još jednom treba naglasiti izuzetno bitnu stavku ovog ugovora – Hamas postaje dijelom organizacije PLO. Što to znači? Izrael svo ovo vrijeme tvrdi kako se protive palestinskom jedinstvu s Hamasom zbog činjenice da Hamas kategorički odbacuje priznanje Izraela. No, sve se to sada mijenja. Koja su tri zahtjeva važna za Izrael kada je riječ o Hamasu? Priznavanje Izraela, odbacivanje terorizma i prihvaćanje svih do sada potpisanih ugovora između Izraela i PLO-a.

I to je zapravo riješena stvar, naime – kako ističu iz PLO-a – Hamas pristupanjem u PLO prihvaća sve uvjete i načela PLO-a osim ako sam PLO ne odstupi od njih. Stvar je sasvim jednostavna: PLO ne napada Izrael, Hamas postaje dio PLO-a, dakle nitko više ne napada Izrael.

Ali gdje su radost i zadovoljstvo izraelskih vlasti? Nigdje – ovaj najvažniji korak prema miru oni nazivaju “savezom s terorizmom”. Kako uopće mogu koristiti takve izjave? Pa nije PLO politički kapitulirao pred Hamasom već obrnuto! U vrijeme kada diljem Bliskog Istoka jačaju ekstremisti (daleko ekstremniji no što je Hamas ikada bio), Izrael odbacuje političku pobjedu moćnog sekularnog bloka koji je, treba i to reći, do sada već poprilično pro-zapadno orijentiran.

Ustupci PLO-a pod vodstvom Abbasa su ogromni – on je čak spreman pustiti i NATO trupe na palestinski prostor (vidi: U čije ime Abbas zove NATO trupe u palestinska područja i produljuje ostanak izraelskoj vojsci s tri na pet godina? Nevjerica u dijaspori, Pojasu Gaze i među bivšim čelnicima PLO-a). Takav potez mogli bismo s pravom nazvati “okupacijom nakon okupacije”, ali bez obzira – ovo pokazuje ogromnu želju palestinske politike (i naroda) za mirom.

Možda jesu izraelski građani traumatizirani psihološkim efektom Hamasovih raketa, ali palestinski narod je pod puno većim traumama, kako u Gazi tako i na prostoru okupirane Zapadne Obale. Palestinski narod želi mir i palestinska politika spremna je na velike ustupke kako bi taj mir postao stvarnost. Radikalni stavovi o “brisanju Izraela s karte” naglo gube potporu, jačaju razumni politički, diplomatski i nenasilni stavovi.

No, izgleda kako se Izrael upravo toga i najviše boji. Kako svijetu pričati o svojoj konstantnoj ugroženosti ako jedan Hamas nestane? Koga će tada imati za isticanje? Hezbollah? Ne, jer Hezbollah ne raketira nasumično izraelske civilne zone.

Ovim odbacivanjem saveza Fatah-Hamas, odbacivanjem širenja PLO-a na Pojas Gaze, izraelska politika je raskrinkana, ona radi protiv interesa i palestinskog i izraelskog naroda.

Neposredno nakon ovog povijesnog saveza na prostoru Zapadne Obale nestaju trojica izraelskih tinejdžera. Izrael organizira masovnu potragu, privodi na stotine palestinskih civila, a neke i ubija u okršajima koji izbijaju. Trojica mladih Izraelaca u konačnici su pronađeni mrtvi – izraelske vlasti odmah, bez ikakve istrage, bez ikakvog dokaza, tvrde da iz ubojstava stoji Hamas i pokreću zračne napade na Pojas Gaze.

Hamas tvrdi da je to laž, da nemaju nikakve veze s otmicama izraelskih tinejdžera, da se radi o zavjeri koja ima za cilj uništiti palestinsko političko jedinstvo. No, Izrael ne sluša, strani mediji ne slušaju. Uskoro ekstremistička skupina povezana s ISIL-om preuzima odgovornost za ubojstvo izraelskih tinejdžera, no ta vijest gotovo da prolazi bez ikakvog osvrta.

Palestinsko jedinstvo, volja palestinskog naroda, težnja za mirom – više nitko o ovome ne govori, mediji samo ponavljaju kako se Izrael ima pravo braniti protiv Hamasovih raketa na način da već noćima tuku po Pojasu Gaze – jednom od najgušće naseljenih prostora na svijetu – dok pritom stradavaju većinom palestinski civili.

Treba stvari nazvati pravim imenom – raketni napadi na Izrael su ratni zločin, ali ratni zločin su i izraelski napadi na Gazu. No, u ovoj situaciji nisu “svi isti” – palestinska strana je potvrdila da želi mir, Izrael je potvrdio da želi rat i to su činjenice koje je nemoguće ignorirati.

U trenutku ovog pisanja izraelsko vodstvo priprema i moguću kopnenu ofenzivu na Gazu, 20,000 rezervista je već mobilizirano. Ako izraelska vojska uđe u Gazu to će biti nasilno rušenje palestinske mirovne politike, politike PLO-a koja je – uz velike koncesije – i dalje mirovna i nalazi se na povijesnoj prekretnici prihvaćanja Izraela kao države.

Pitanje svih pitanja je ovo: Može li Izrael sam sebe prihvatiti kao državu? Da li im je ovakav Izrael, kojeg su nakon pola stoljeća sukoba spremni prihvatiti i Palestinci, dovoljan Izrael?

Desničarske vlasti u Tel Avivu očito ne vode mirovnu politiku, a na njoj inzistiraju i traumatizirani palestinski i izraelski narod. Ovom izraelskom eskalacijom sukoba izvodi se direktan napad na palestinsko političko jedinstvo, gomilaju se nove traume i sprječava se mir.

Takvoj politici jedan Hamas zapravo koristi, ali militantni i retorikom nedopustivi Hamas, ne Hamas koji bi se integrirao s PLO-om čiju politiku očito preferira palestinski narod. Ovakav Hamas ide na ruku izraelskoj vlasti, daje im argument za nastavak okupacije Palestine, isto tako na ruku im idu i horde fašističkih teoretičara zavjera koji su preplavili internet svojim anti-židovskim i anti-izraelskim ekstremnim stavovima. I oni će biti argument za izraelske desničare o trajnoj ugroženosti, a sve dok je tako palestinski narod će trpjeti okupacije, blokade i ogromne traume.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close