Krivotvorenje Biblije: Izmišljena biblijska priča o Isusu i ženi uhvaćenoj u preljubu

Priča o Isusu i ženi uhvaćenoj u preljubi je vjerovatno najpoznatija priča o Isusu u Bibliji; a svakako je bila najomiljenija u holivudskoj verziji njegovog života. Ušla je čak i u „Stradanje Kristovo” Mela Gibsona, iako se taj film usredsređuje samo na Isusove posljednje časove (ta priča je u filmu prikazana kao jedna od rijetkih reminiscencija). Uprkos njenoj popularnosti, priča je nađena u samo jednom pasusu Novog zavjeta, u Evanđelju po Ivanu, 7, 53-8, 12, a izgleda da se izvorno nije nalazila čak ni tu.

Sadržaj priče je poznat. Isus poučava u hramu, a prilazi mu grupa pisara i fariseja, njegovih zakletih neprijatelja, vodeći ženu „koja je bila uhvaćena u samom činu preljube”. Oni je dovode pred Isusa zato što hoće da ga provjere. Mojsijev zakon, kako mu oni kažu, zahtjeva da se takva kamenuje do smrti; ali oni hoće da znaju šta on ima da kaže o tome. Treba li da je kamenuju ili da je pomiluju?

Naravno, to je klopka. Ako im Isus kaže da puste tu ženu da slobodno ide, optužiće ga da krši Božiji zakon; a ako im kaže da je kamenuju, optužiće ga da odbacuje sopstveno učenje o ljubavi, milosrđu i opraštanju.

Isus ne odgovara odmah; umjesto toga, on se saginje da napiše nešto na tlu. Na njihova ponovljena pitanja, on im kaže: „Neka onaj od vas koji je bez grijeha prvi baci kamen na nju”. On se potom vraća svom pisanju po zemlji, dok oni koji su doveli ženu počinju da odlaze – očigledno se osjećajući osuđenima zbog sopstvenih nedjela – dok ne ostane samo žena.

Podigavši glavu, Isus kaže: „Ženo, gdje su oni? Ima li nekog da te osudi?” Na to ona odgovara: „Nikog, Gospode”. On potom odgovara: ,,Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više”.

To je sjajna priča, ispunjena patosom i domišljatošću, u kojoj Isus koristi svoju dovitljivost da izbavi sebe iz klopke – a da i ne govorimo o jadnoj ženi. Naravno, kod pažljivog čitaoca ta priča izaziva niz pitanja. Kao na primjer, ako je ta žena uhvaćena u činu preljube, gdje je muškarac sa kojim je uhvaćena? Prema Mojsijevom zakonu, trebalo bi kamenovati oboje (vidi Knjigu levitsku, 20, 10). I još, dok Isus piše po tlu, šta on piše? (Po jednom starom predanju, on je pisao grijehe tužilaca, koji su, kad su videli da su njihovi sopstveni prestupi poznati, otišli postiđeni.) A čak i ako je Isus zaista poučavao poruci ljubavi, da li je on zaista mislio da Zakon Božiji koji je saopštio Mojsije više ne vredi i da ga ne treba slušati? Da li je mislio da grijesi ne treba da budu kažnjeni?

Uprkos briljantnosti ove priče, njenoj očaravajućoj poruci i nadasve interesantnom zapletu, postoji još jedan ogroman problem koji ona donosi. Kako stvari stoje, ona se nije izvorno nalazila u Evanđelju po Ivanu.

Zapravo, ona se izvorno nije nalazila ni u jednom evanđelju. Dodali su je kasniji prepisivači.

Kako to znamo? Zapravo, naučnici koji proučavaju tradiciju rukopisa u ovom slučaju nemaju nikakvih sumnji. Kasnije u ovoj knjizi ćemo dublje ispitati kakve dokaze ti naučnici iznose da bi opravdali svoj sud. Ovde naprosto mogu da ukažem na nekoliko osnovnih činjenica koje su bile ujbedljive gotovo svim naučnicima svih opredjeljenja: ta priča se uopšte ne nalazi u našim najstarijim i najboljim rukopisima Evanđelja po Ivanu; stil kojim je ona pisana se veoma razlikuje od stila Evanđelja po Ivanu (uključujući i stil priče koja je pre nje i priče koja je poslije nje); i u njoj se nalazi veliki broj riječi i fraza kojih inače u tom Evanđelju nema. Zaključak je neizbežan: taj odjeljak nije izvorno pripadao tom evanđelju.

Kako je on onda dodat? O tome postoje brojne teorije. Najveći broj naučnika misli da je to naprosto dobro poznata priča iz usmenog predanja o Isusu, koja je u određenom momentu dodata na margini rukopisa. Iz toga je neki pisar zaključio kako je ta bilješka na margini trebalo da bude dio teksta, pa ju je dodao neposredno nakon priče koja se završava u Evanđelju po Ivanu 7, 52. Vrijedno je zapaziti da su drugi pisari ubacili tu priču na raznim mestima u Novom zavjetu – na primjer, neki od njih nakon stiha 21, 25 u Evanđelju po Ivanu, a drugi, što je prilično interesantno, nakon stiha 21, 38 u Evanđelju po Luki.

U svakom slučaju, ma ko da je napisao tu priču, to nije bio Ivan. Ovo prirodno ostavlja čitaoca u nedoumici: ako ta priča nije izvorno bila dio Evanđelja po Ivanu, da li je treba smatrati dijelom Biblije? Na to pitanje neće svi odgovoriti na isti način, ali je za najveći broj tekstologa odgovor – ne treba.

Odlomak iz djela: Bart D. Ehrman, Isus to nije rekao, str. 75-77.

Dialogos.ba