Kultura

Kratka historija Vatikana

U vrijeme sv. Lava Velikog (440.-461.) oko bazilike su nicale male zajednice redovnika i laika, koje će kasnije usvojiti Pravila svetog Benedikta, i gradile crkve koje danas s iznimkom jedne više ne postoje, i samostane; redovnici koji su bili u službi bazilike sv. Petra počeli su graditi skromne nastambe u blizini crkve kako bi si prištedjeli dug put do nje; u to vrijeme most koji je povezivao Marsovo polje s Neronovim vrtovima i vatikanskim cirkusom više nije postojao, i jedini most kojim se moglo prijeći s lijeve obale Tibra na desnu na kojoj se nalazila Konstantinova bazilika vodio je prema Hadrijanovoj grobnici i kasnije je nakon brojnih preobrazbi postao mostom sv. Anđela; obilazni put bio je nepraktičan. Gradnja samostana i domova za svećenike privukla je mnoštvo stranih studenata; malo pomalo osnivali su se i kolegiji, scholae peregrinorum, škole Sasa, koje nastaju oko 727., zatim kolegiji Franaka, Lombardijaca, Frižana; s vremenom su se ovdje nastanili i promućurni trgovci.

Oko Konstantinove bazilike rađa se pravi grad. Pape su međutim i dalje stolovali u palači na Lateranu, sjedištu pontifikalne uprave, u neposrednoj blizini katedralne crkve. Oni bi ovdje još dugo ostali da nije nakon smrti Anastazija II., koji je umro 19. studenoga 498. poslije svega dvije godine pontifikata, jedan protupapa po imenu Lovro zahtijevao katedru sv. Petra od legitimnog pape sv. Simaha, izabranog 22. studenoga, i nasilno ušao u Lateransku palaču.

Simah je sjeverno i južno od vatikanske bazilike sagradio dvije tzv. biskupske kuće koje su bile u upotrebi kratko vrijeme. Kad je okončan Lovrin raskol papa se vratio u Lateran koji je pružao sve pogodnosti koje Vatikan nije imao; papinski dvor nalazio se unutar Aurelijeva zida, bio je dakle zaštićen, i u neposrednoj blizini rimske katedrale, bio je dakle »u Gradu« pa prema tome i dostupniji vjernicima.

Stanje se nije mijenjalo sve do kraja 8. stoljeća. Da bi dostojno ugostio Karla Velikog, kojega je na Božić 800. trebao okruniti za cara, papa sv. Lav III (795.-816.) dao je obnoviti biskupsku kuću s južne strane, smještenu u neposrednoj blizini obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa, tamo gdje se danas nalazi sakristija sv. Petra. Zgrada je dobila jednu veliku dvoranu u kojoj su se mogli održavati prijami i gozbe. Za smještaj kraljeve pratnje podignute je nekoliko zgrada na brežuljku sjeverno od bazilike. Peti nasljednik sv. Lava III., Grgur IV  (827.-844.), zamijenio je te improvizirane zgrade jednom u kojoj je mogao objedovati i prenoćiti kad je liturgijski kalendar zahtijevao noćna bdijenja u crkvi sv. Petra. U ravnici između vatikanskog brežuljka i Hadrijanove grobnice Grgur IV i njegovi nasljednici sagradili su hospicij za hodočasnike, koji su i dalje dolazili u velikom broju unatoč nesigurnim vremenima, zatim svratišta za strance koji su boravili u Rimu, »pobožne domove« za barbarske klerike koji su dolazili u Vječni grad proučavati svete znanosti, bio je to pravi pravcati grad. Ovdje se pretežno govorilo germanski, zbog čega je ta četvrt dobila ime Burg, koje su Talijani preveli u Borgo, kako se i danas naziva.

Sa Sicilije dolaze Saraceni i 846. iskrcavaju se u Ostiji, te se uzvodnim tokom Tibra penju prema Rimu. Grad je zaštićen Aurelijevim zidinama pružao kakav takav otpor, ali područje Vatikana nije imalo nikakvu zaštitu; osvajači su nasrnuli na Borgo i opustošili ga uništavajući sve što nisu mogli ponijeti sa sobom, oskvrnavivši pritom baziliku sv. Petra. Da bi odbio napadače papa Sergije II. (844.-847.) zatražio je pomoć cara Lotara I., koja je bila presudna.

Nakon što su Saraceni odbijeni opasnost od novih sličnih napada natjerala je srednjovjekovne pape da na obalama Tirenskog mora podignu niz obrambenih utvrda koje su više ulijevale sigurnost okolnom stanovništvu nego strah neprijatelju. Svetogrđe počinjeno u crkvi sv. Petra i pljačka Borga, koje je snažno odjeknulo u cijelom kršćanskom svijetu, nalagalo je da se Vatikan zaštiti sistemom sličnih utvrda na zidinama koje je Aurelijan sagradio na lijevoj obali. Čim je postao vrhovni poglavar Crkve, nasljednik Sergija II., sv. Lav IV (847.-855.), donio je takvu odluku. Radovi na osiguranju bazilike započeti su 848. i završeni su za manje od četiri godine. Naslanjajući se na Hadrijanovu grobnicu, pretvorenu sada u utvrdu sv. Anđela, jedan zid visok dvanaestak metara i poduprt s 24 tornja opasivao je četvrt Borgo, a po papi Lavu koji ga je sagradio nazvan je Leonovim gradom. Zid se protezao u smjeru zapada sve do vatikanskog brežuljka. Osobito je lijep četverokatni toranj sv. Ivana u vatikanskim vrtovima sagrađen 848.; papa Ivan XXIII. dao ga je obnoviti, a Pavao VI. preuredio za primanje visokih gostiju.

U tijeku 12. st. Eugen III. (1145.-1153.) i Klement III. (1187.-1191.) započeli su gradnju raznih zgrada na vatikanskom brežuljku, ali je Celestin III. (1191.-1198.) došao na zamisao da ovdje sagradi pravi papinski dvor. To je ostvario njegov nasljednik Inocent III. (1198.-1216.) koji je za to odabrao terasu sjeverozapadno od bazilike sv. Petra. Palača Inocenta III. zametak je papinskih palača u dvorištu sv. Damaza. Oko zgrade podignut je čvrst zaštitni zid, od kojega je danas sačuvano nekoliko elemenata, među kojima poznata Brončana vrata kroz koja se ulazi u veliki hodnik koji vodi prema kraljevskim stubama, a koja su nekada vodila u dvorište na kraju kojega se uzdizao južni dio palače.

U posljednjoj četvrtini 13. st. Nikola III. (1277.-1280.) povećao je papinski posjed kupnjom zemlje sjeverno od palače. Tu je uređen sjenoviti vrt koji je jednim dijelom opasan visokim zidom. Otada su pape, sve do preseljenja papinske Kurije u Avignon 1309., povremeno napuštali lateransku palaču i s užitkom odlazili u vatikansku. Kratki pontifikat Nikole III. od svega 32 mjeseca odvijao se više u Vatikanu nego u Lateranu.

Nakon povratka iz Avignona 1377. lateranska palača nije više bila pogodna za stanovanje. Opljačkana i nastanjena sirotinjom, koja ju je nekoliko puta čak zapalila, bila je u žalosno zapuštenom stanju; velike dvorane palače novi su stanovnici pretvorili u staje, konjušnice, čak u svinjce. U takvim uvjetima papa je smjestio svoju rezidenciju u Vatikan. Lateransku palaču pape će početi obnavljati tek mnogo kasnije, nakon što su dugo razmišljali što s njome učiniti, srušiti je ili obnoviti.

Palača Inocenta III. bila je sagrađena da prihvati papu i njegov dvor, ali ne i papinsku administraciju koja se sa svakim stoljećem povećavala i postajala sve veći teret. Trebalo je dakle sagraditi novu. Najvažnije je bilo pritom zajamčiti sigurnost pape. S tim ciljem probijen je tijekom 1409. i 1410. u Leonovim zidinama prolaz kojim se u potpunoj sigurnosti moglo prijeći iz papinske palače u utvrdu sv. Anđela. Istodobno se započelo s gradnjom zgrada privremenog karaktera koje su tek za pontifikata Nikole V. (1447.– 1455.) dobile svoj konačni izgled. Nikola V. bio je veliki graditelj i Vatikan mu mnogo duguje. Njemu zahvaljujemo današnje uređenje budućeg dvorišta sv. Damaza; on je pozvao fra Angelica da ukrasi palaču freskama, a posebno papin radni kabinet koji se danas naziva kapelom Nikole V; on je udario temelje budućoj Vatikanskoj biblioteci.

Nasljednici Nikole V., osobito oni iz renesansnog doba, dovršili su i bogato ukrasili, premda ne uvijek i najprikladnije, sve zgrade koje danas jednim imenom nazivamo Vatikan. Siksto IV. (1471.-1484.), koji je pripadao poznatoj obitelji della Rovere i vjerskom franjevačkom redu, sagradio je između palače i bazilike glasovitu kapelu koja nosi njegovo ime, Sikstinsku kapelu. Nju je Michelangelo ukrasio freskom Posljednjeg suda. Njegov nasljednik Inocent VIII. (1484.-1492.) uredio je u vrtovima palaču Belvedere, koja će kasnije biti spojena s papinskom palačom nizom zgrada koje je sagradio Bramante, i unutar kojih se nalazilo dvorište dugo 300 m; izgled toga dvorišta bit će promijenjen potkraj 18. st. kada započne gradnja biblioteke koja će dijeliti sjeverni dio, poznat kao Cortile della Pigna zbog golemog češera koji je ovamo prenijet iz stare Konstantinove bazilike, od južnog dijela koji se odsad naziva Corte di Belvedere.

Mapa Vatikana
Mapa Vatikana

Aleksandar VI. (1492.-1503.), papa Borgia, i njegov nasljednik Julije II. (1503.-1513.) osobito su nastojali ukrasiti unutrašnjost palače; prvi je pozvao Pinturicchija da oslika njegov apartman, tzv. apartman Borgia, a drugi Michelangela za Sikstinsku kapelu i Rafaela za sobe, stanze, i lođe, loggie. Pavao IV. (1455.-1459.) sagradio je u vrtovima dražestan ljetnikovac (casina)152 koji nosi njegovo ime i koji je Pio XI. 1922. pretvorio u sjedište Papinske akademije znanosti.

Pape 16. i 17. st. dali su papinskoj palači njezin konačni izgled. Kasniji radovi koje su poduzeli njihovi nasljednici od 18. do 20. st. nisu je nimalo izmijenili. Grgur XIII. (1572.-1585.), otac gregorijanskog kalendara, sagradio je okomito na palaču zgradu koja čini središnju točku dvorišta sv. Damaza. Siksto V. (1585.-1590.), kojemu dugujemo preseljenje obeliska iz Gajeva i Neronova cirkusa na Trg sv. Petra i dovršetak Michelangelove kupole, što je učinio Giacomo della Porta, nadogradio je na palaču istočno od dvorišta sv. Damaza zgradu u kojoj se danas nalaze odaje papa i sagradio biblioteku. Slijede trojica papa kojima kratki boravak na papinskom prijestolju nije dopustio da daju svoj obol djelu svojih prethodnika. Urban VII. upravljao je Crkvom dvanaest dana, Grgur XIV. deset mjeseci, Inocent D(. osam tjedana… Klement VIII. (1592.-1605.) dodao je palači treći kat. U drugoj polovici 17. st., za vladavine Aleksandra VII. (1655.-1667.), Bernini je radeći na kolonadi na Trgu sv. Petra sagradio i dugi široki hodnik koji vodi od Brončanih vrata do Kraljevskog stubišta, Scala regia, »koje se zbog vještog vizualnog efekta doima dvostruko širim i višim nego što doista jest«153; Scala regia vodi u Kraljevsku dvoranu, a njeno uređenje Pavao III. (1534.-1549.) povjerio je Antoniju Sangallu mlađem. Bernini je također većim dijelom preuredio unutrašnjost palače Inocenta III, mijenjajući visinu stropova, rušeći zidove i podižući ih na drugim mjestima; tako je pored Kraljevske dvorane uredio Kneževsku dvoranu, golemi salon u baroknom stilu u jednoj srednjovjekovnoj opatiji.

Berninijeva djela dala su monumentalnom sklopu Vatikana njegov konačni izgled. Nakon duge Berninijeve diktature — umro je 1680. u 82. godini — više se ništa značajno nije gradilo. Mijenjat će se unutrašnje uređenje i nazivi prostorija, obnavljati, usvajati nove dekorativni stilovi, zamijeniti poneki dotrajali dio, pa i modernizirati, ali ništa više. No posvuda se očituje naslijeđe papa u mozaicima na podovima ili na mramornim pločama na zidovima: na elegantnom latinskom, koji nije uvijek jednostavno prevesti, vidljivi su natpisi koji oponašaju antičke govore da je taj i taj papa nešto obnovio, onaj drugi nešto pridodao, treći zamijenio ovo ili ono.

Papama s kraja 18. i početka 19. st., Piju VI. (1775.-1799.) i Piju VII. (1800.- 1823.), Vatikan duguje najveće promjene koje se ogledaju u gradnji muzeja u kojima se danas nalaze umjetnička djela prikupljana stoljećima. Za pohranu umjetničkih zbirki, koje bi bile još bogatije da neki pape, poput sv. Pija V. (1566.-1572.), nisu rasuli djela poganske umjetnosti, Pio VII. uredio je Pinakoteku, dovršio galeriju Lapidarij koju je započeo Klement XIV. (1769.-1774.) i usporedno s Bibliotekom sagradio u dvorištu Pigna (Cortile della Pigna), novo golemo krilo po uzoru na antičke terme, Braccio nuovo.

Od pontifikata Pija VII. do pontifikata Pija XI., tijekom cijelog jednog stoljeća, točnije od 1823. do 1922., Vatikan nije doživio većih promjena. Nekoliko papa »ukrasilo« je vrtove manje važnim zgradama, primjerice Lav XIII. (1878.-1903.), Benedikt XV. (1914.-1922.), kojemu među ostalim dugujemo i reprodukciju špilje iz Lourdesa, ali njihovo djelo u usporedbi s djelom Pija XI. (1922.-1939.) je beznačajno. Ime Pija XI. ostat će vezano uz iritirajuće »Rimsko pitanje«, koje nije bilo riješeno 20. rujna 1870., kada je vojska pijemontske monarhije zauzela Rim. Lateranski sporazumi, koje su 11. veljače 1929. potpisali državni tajnik, kardinal Gasparri, u ime Svete Stolice i Mussolini u ime Italije, vratili su papi privremeni suverenitet, istina ograničen, na teritoriju minijaturne državice, najmanje na svijetu, ali koja je ipak postojala; sporazumom je također bilo regulirano, i to povoljnije za Italiju nego za Svetu Stolicu, financijsko pitanje koje je također ostalo neriješeno od Pija IX. (1846.-1878.) koji je odbio prihvatiti glasoviti Garancijski zakon.

Stvaranje nove države zahtijevalo je osnivanje upravnih organa i službi koje je trebalo nekamo smjestiti. Pio XI. sagradio je na vatikanskom brežuljku, između apside bazilike sv. Petra i Etiopskog sjemeništa, zgradu za potrebeuprave u stilu karakterističnom za monumentalno djelo toga velikog pape. Podignute su ili preuređene zgrade u koje su smještene razne administrativne službe: pošta i telekomunikacije, radiopostaja, javna zdravstvena služba, papina služba osiguranja, pravosudne ustanove — sudovi, sudišta i zatvori — opskrbna služba, tehničke službe itd. Na južnom dijelu Vatikanskoga Grada uređena je željeznička prometnica s monumentalnim kolodvorom, no koji je namijenjen isldjučivo prometu robe, i s prugama čiji se zapadni terminal nalazi na kraju tunela prokopanog ispod vatikanskog brežuljka i koje ulaze u talijansku željezničku mrežu vijaduktom koji opkoračuje via Aureliju. Sagrađena je i zgrada za poštanski ured, jedna duga zgrada u koju su smještene sanitarna služba i ljekarna, skromno samoposluživanje i nova tiskara. Pio XI. sagradio je i Pinakoteku i ulaz u Muzeje, viale del Vaticano, koji krase kipovi Michelangela i Rafaela.

Pio XII. (1939.-1958.) osobito je prionuo gradnji, izvan granica Papinske Države čiji je teritorij doista vrlo ograničen, administrativnih zgrada za potrebe Rimske kurije; njemu dugujemo one stroge zgrade na trgu koji nosi njegovo ime i koji se nadovezuje na Trg sv. Petra. Ivan XXIII. (1958.-1963.) podigao je pored Pinakoteke Pija XI. zgradu u koju su smještene umjetnine koje su se nekada nalazile u Lateranskoj palači. Najvažnije monumentalno zdanje je nova dvorana za audijencije koju je po narudžbi Pavla VI. projektirao veliki arhitekt Pier-Luigi Nervi u istočnom dijelu grada, između palače Svetog Oficija i hospicija sv. Marte. Gradnja izrazito moderne zgrade koja se dobro uklopila u dio grada u kojem se nalazi trajala je sedam godina; arhitekt je morao svladati brojne prepreke koje je nametnula građa tla na kojemu se nalazio Neronov cirkus, pa je tako osmislio posve originalnu zgradu koja se može usporediti s divovskom školjkom čija čvrsto fiksirana ljuska za stjenovito ležište na zapadu omogućuje cijelom zdanju da počiva na pjeskovitom tlu. Nova dvorana za audijencije, koju je Pavao VI. inaugurirao 30. lipnja 1971., izvanredno je dobro osvijetljena prostorija koja može primiti nekoliko tisuća ljudi, budući da ima sedam tisuća sjedećih mjesta i dvostruko toliko stajaćih. Golemo predvorje sastoji se od amfiteatra s 350 mjesta, dvorane za vijećanje s najsuvremenijom tehničkom opremom, klima uređajima, ozvučenjem, televizijom, opremom za simultano prevođenje itd., a služi za održavanje raznih sjednica, osobito biskupskih sinoda; oko dvorana za rad raznih povjerenstva vodi trijem na kojemu se nalazi kafeterija.

Tako se tijekom stoljeća oblikovalo ono što se kratko zove »Vatikan«, Vatikan zbijen u svojim tisućljetnim zidinama, koji je htio ne htio bio, još je uvijek i bit će sve više, prinuđen širiti se izvan svojih tradicionalnih granica.

Odlomak iz djela: Jacques Mercier, Povijest Vatikana, str. 62-66.

Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close