logo
bios

„Konačno, sasvim je legitimno postaviti pitanje, zašto Vinko Puljić nije kardinal“?

Objavljeno prije 2 sedmice . u ned, maj 17th, 2020
SABORSKI ZASTUPNIK MARKO VUČETIĆ ZA „SB“: „Konačno, sasvim je legitimno postaviti pitanje, zašto Vinko Puljić nije kardinal“?

Profesor filozofije na Sveučilištu u Zadru, teolog i nezavisni zastupnik u Saboru Republike Hrvatske govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o antifašizmu, ulozi Katoličke crkve u BiH i Hrvatskoj, komentirao misu za žrtve Bleiburga, stavove desničara u Hrvatskoj, odnose Plenkovića i Milanovića prema ključnim pitanjima u društvu….

Jeste li pratili događaje vezane za misu u Sarajevu, koju je na obljetnicu Bleiburga služio kardinal vrhbosanski Vinko Puljić i kakav je vaš stav?

Pratim sve što se ovih dana događa u Sarajevu, a posebno pratim ono što radi kardinal Vinko Puljić. Nedvojbeno je da je kardinal Vinko Pulić, a treba naglasiti kako mu ovo nije prvi put, napravio nelegitimno proširenje svoje uloge te je, umjesto da se zadrži u okvirima autonomije koja pripada religijskom području, izvršio ekspanziju u političko područje, ali i u područje pervertiranja povijesnih činjenica i povijesnih istina. On se, naime, nije obraćao jasnim adresatima, a tu su pripadnici Katoličke crkve, nego je, u maniri, sveprisutnog i ničim ograničenog autoriteta, progovarao o politici, naciji, narodu, povijesti i nekakvom općem moralu. Njegova uloga nije da o svemu tome govori, nego da katoličkim vjernicima posreduje katolički nauk koji počiva na praštanju i ljubavi, a ne na osudi i proganjanju.

Jasno, Vinko Puljić, kao građanin Bosne i Hercegovine, ima pravo sudjelovati u političkom životu, ali ne kao kardinal. Vinko Puljić bi, da je kojim slučajem povjesničar, mogao sudjelovati i u povijesnim raspravama, ali to ne smije raditi kao kardinal. Budući da sve to radi, i to s pozicije kardinala, sasvim je opravdano postaviti sljedeća pitanja: zašto Vinku Puljiću nije dostatna uloga kardinala, zašto ga dovoljno ne motivira njegova religijska uloga, nego ju napušta i zloupotrebljava kako bi se upustio u kreiranje političkih i povijesnih sudova? Konačno, sasvim je legitimno postaviti pitanje, zašto Vinko Puljić nije kardinal?  Jer, da Vinko Puljić jest kardinal, ne bi krivotvorio povijest. Svi oni koji negiraju, prešućuju i pervertiraju ulogu partizanskog pokreta kao od fašizma i nacizma osloboditeljskog pokreta, nisu u stanju donositi povijesne sudove, ali i, što je posebno važno, njihova moralna prosudba ne pripada moralu, nego negaciji morala. Ništa, ali apsolutno ništa što ima veze s ustaštvom, tzv. NDH, fašizmom i nacizmom ne može nikakvom snagom sluđenog uma biti, s povijesne i moralne razine, pozitivno vrednovano.

U Sarajevu su održane demonstracije zbog mise zadušnice za pripadnike NDH. Nedavno je to po prvi put od strane Radničke partije najavljeno i u Hrvatskoj. Kakav je vaš stav, trebaju li građani demonstrirati?

Građani trebaju i dužni su iskazivati neslaganje s onim što ugrožava građanski život, slobode i istinu. Katolička crkva ima pravo, zbog sekularne naravi države, na slobodu djelovanja, a u tu slobodu spadaju svi religijski čini, osobito misa. Nije sporno da Katolička crkva ima pravo moliti za koga god hoće, ali je sporno kada ta molitva i religijski čini narušavaju sekularizacijski proces i u javni, politički i društveni život unose kategorije koje narušavaju taj javni, politički i društveni život. Ovo se ne događa zato što je nešto sekularno ušlo u crkveno ili sakralno područje, nego stoga što su religijski predstavnici u sekularnom području komunicirali nelegitimne sadrže. Ovdje se to dogodilo.

Javnost nije protiv autonomije crkvenog djelovanja, ali je protiv ekspanzije crkvenog djelovanja u politički, povijesni i etički prostor. Nemojmo smetnuti s uma da religijske zajednice ne počivaju na racionalnim temeljima, izvorište religije nije racionalno, riječ je o susretu neke božanske, dakle iracionalne stvarnosti  uz koju snagom volje ili vjere treba pristati, i ljudske stvarnosti. Religija unosi nered kada manipulira s ovim iracionalnim pristankom, jer se, za one nenavikle na kritičku prosudbu, sve što kažu religijski predstavnici smatra istinom, neovisno radi li se o sakralnom ili profanom području. Kada religijski predstavnici mole za žrtve Bleiburga, kada u molitvi nemaju nikakvih ili nikakvih bitnih primjedbi na ustašku ikonografiju, onda je jasno da nije riječ samo o religijskim činima, nego se radi o perfidnoj reviziji prošlosti, odnosno o perfidnoj zloupotrebi religije u političke svrhe. Religija je ta koja nešto proglašava svetim, ali je građansko društvo to koje brani javni život i istinu javnog života od svih skrivenih perfidnosti koje mogu biti pohranjene u kovčegu politički motiviranog konstrukta svetosti. Građani zato trebaju demonstrirati.

Kakav je odnos snaga u Saboru Hrvatske po pitanju antifašizma i Bleiburških žrtava. Je li Hrvatska raščistila s prošlošću?

Hrvatska prošlost je prošlost antifašizma, svi oni koji u kontinuitetu vlastite prošlosti nemaju antifašizam, izvlastili su se iz korpusa građana Republike Hrvatske. Nije, naime, moguće biti građanin Republike Hrvatske i ne dijeliti kontinuitet njezine prošlosti. Ponavljam, antifašizam je sastavni, bitni, neotuđivi element hrvatske prošlosti i prošlosti Hrvatske. Sasvim je jasno da u Hrvatskom saboru sjede zastupnici koji ne pripadaju hrvatskoj prošlosti, oni u povijesnom, političkom, moralnom, ali i mentalnom smislu žive u nekom paralelnom, demonskom neredu i za takav nered se javno zalažu.

Takvi zastupnici se nazivaju suverenistima, a njihov suverenizam je zapravo suverenizam negiranja Republike Hrvatske. Bleiburške žrtve ovi tzv. suverenisti koriste kako bi Hrvatskoj dali prošlost koja joj ne pripada. Bleiburške žrtve su žrtve odmazde i osvete, one su nastale kao posljedica bezumnog i nezakonitog čina, ali, ma kako strašan taj čin bio, on ne mijenja narav antifašističkog pokreta. Antifašistički pokret je, u povijesnom i u konačnom etičkom sudu, dobar iako su Bleiburške žrtve bile izložene zlu. Oni koji ovo ne razumiju, neka naprave usporedbu s Domovinskim ratom. Norčevi ili Merčepovi zli čini nisu promijenili narav Domovinskog rata. Jasno, oni koji favoriziraju zlo i zle čine, ove koje sam spomenuo i danas smatraju herojima. Takvi, naravski, ne znaju što je antifašistički pokret, takvi ne znaju ni što je Domovinski rat.

Oni smatraju da ratovi služe onome što njih motivira na ratovanje – da se iživljavaju, da osvajaju plijen i da laž proglašavaju istinom. Takvi, na našu žalost, i danas sjede u Hrvatskom saboru, takvi neće prihvatiti našu antifašističku prošlost, takvi, uostalom i ne znaju da je Domovinski rat bio rat u kojem je obranjena i oslobođena Hrvatska i sve ono što Hrvatska jest – i ćirilica i latinica, i nacionalne manjine i Hrvati… Takvi ne shvaćaju da, boreći se protiv prava nacionalnih manjina, zapravo negiraju osloboditeljsku narav Domovinskog rata. Ti tzv. suverenisti su istinski okupatori i Hrvatsku ne treba gledati kroz njih, Hrvatska se nalazi njima nasuprot.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović napravio je dva odlučna poteza na početku mandata. Nakon Jasenovca, dosljedan je bio i u Okučanima. Zbog čega premijer Hrvatske Andrej Plenković nema hrabrosti učiniti isto?

U pitanju se krije odgovor – premijer Plenković nema političke hrabrosti. On je zapravo neplivač u političkom bazenu plivača u kojemu se igrom slučaja našao. Ti plivači ga održavaju na površini, on je njihova žrtva. Kao neplivač, on u panici pristaje na to da mu se simboli tzv. NDH predstavljaju kao simboli koji u posebnim okolnosti, u strogo definiranim uvjetima i u posebnom stanju razumske i moralne suspenzije ili reduciranosti, nemaju veze s tzv. NDH, nego s borbom za slobodu Hrvatske. Ovo je blasfemija. Jasno kažem, jer nisam neplivač u bazenu političkih plivača, moja sloboda nema nikakve veze sa slobodom ustaških simbola. Nikakvo ustaško znakovlje ne može ništa moje osloboditi, moja sloboda oslobađa javni prostor od ustaških simbola, ustaškog znakovlja ili ustaške podsvijesti. Političari bez političke hrabrosti su žrtve odsustva hrabrosti.

Je li, prema vašem mišljenju, Katolička crkva u Hrvatskoj i BiH raščistila s prošlošću? U čemu je problem?

Katolička crkva, po svojoj naravi, nije usmjerena prema prošlosti, nego prema budućnosti i to budućnosti u kojoj je svaki čovjek spašen. Oni koji su bolesno zagledani u prošlost, neovisno je li riječ o kleru ili tzv. anonimnim vjernicima, ne znaju i ne razumiju što to Katolička crkva jest. Ona je instrument spasa, a ne instrument osude i izazivanja krivnje. Najveći problem Katoličke crkve je u tome što se mnogi predstavljaju kao njezini članovi – a u ove mnoge uključujem i mnoge svećenike, biskupe i kardinale – iako to nisu, jer ne razumiju što to Katolička crkva jest. Katolička crkva ne razapinje, a ovi koji nisu raščistili s prošlošću, neprestano razapinju, u neprestanoj su potrazi za novim žrtvama. Oni su, da se poslužim njihovom terminologijom, peta kolona u Katoličkoj crkvi, oni ruše Katoličku crkvu, to je njihova uloga. Prezir prema Katoličkoj crkvi ne dolazi izvana, nego iznutra, Katoličku crkvu preziru svi oni koji je navodno brane zastupajući protukatoličke vrijednosti, a katoličke vrijednosti su tako jednostavne – ljubav i mir prema svemu ljudskom.

Mislite li da je Hrvatska pobijedila fašizam?

Hrvatska je pobijedila fašizam, ali je, na našu žalost, još uvijek prisutna grupacija ljudi, na krajnjoj desnici, osobito tzv. klerikalnoj desnici, koje je pobijedio fašizam i oni nikada neće pobijediti fašizam. Hrvatskoj ne pripada ništa što ima veze s fašizmom, to naprosto nismo mi. Nama se fašizam – premda je malobrojan, što nije opravdanje, za mene je skandal što ga uopće ima jer ga ne bi smjelo biti – neprestano obnavlja i neprestano se uvozi prvenstveno od onih koje sam nazvao kumordinarom Žoržom. To su sluge u stranim zemljama, neostvarene egzistencije, koje u Hrvatsku uvoze frustracije, patologiju i neistinu. Zamislite te naše nacionaliste koji su u Kanadi bili čuvari zatvora ili policajci, koji su, dakle, tuđu zemlju čuvali od kriminalaca i zločinaca, a u Hrvatskoj se zalažu da svi mogući kriminalci i zločinci postanu heroji. Zašto takvi Hrvatsku ne vole istom ljubavlju kojom ljube Kanadu? Pa zato što Hrvatsku preziru. Fašizam je prezir prema Hrvatskoj. Svi oni koji Hrvatsku, makar u tragovima, vežu za tzv. NDH, Hrvatsku preziru i Hrvatsku treba čuvati od njih.

Zbog čega se još uvijek stidljivo ili nikako u javnim medijima u Hrvatskoj govori o ustaškim zločinima i žrtvama Holokausta?

Zbog perfidnog manipuliranja kojim je partizanski antifašistički pokret izjednačen s jugoslavenskim antidemokratskim režimom. Biti protiv antidemokratskog jugoslavenskog režima, tako je izjednačeno s biti protiv partizanskog pokreta i antifašističke borbe za vrijeme Drugog svjetskog rata. U ovakvim perfidnim i manipulatorskim  okolnostima, ustaštvo postaje nešto skriveno pozitivno, pa tome skriveno pozitivnom treba sakriti i zločine. Perfidna manipulacija doživjela je vrhunac u zahtjevu da se prekopa ustaški logor u Jasenovcu i to, ni manje ni višem nego zbog matematičkih razloga. Perfidni manipulatori, u svojoj suspendiranoj razumnosti i moralnosti, sada postaju perverzni matematičari. Oni bi, naime, brojali kosti, oni bi perfidnom manipulacijom i patološkom matematikom htjeli stvoriti nadbiće koje će pokazati da Hrvati nisu bili ubojice jer u Jasenovcu nema dovoljno kostiju. Uistinu, Hrvati nisu bili ubojice jer nisu sudjelovali u stvaranju tzv. HDH, u provođenju rasnih zakona, odvođenju ljudi u logore i egzekucijama. Hrvati su bili odvođeni u logore i u njima ubijani. Hrvati nisu bili zločinci, oni su bili žrtve zločinaca. Hrvati su, ponavljam i naglašavam, sudjelovali u antifašističkom partizanskom pokretu. To je istina o Hrvatima i onima koje Hrvate protuprirodno i danas pokušavaju vezati za zločinačku tzv. NDH.

U Srbiji su rehabilitirali četničke zločince, u Hrvatskoj se legalizira ustaški pozdrav, a kroz BiH bez ikakvih problema marširaju Ravnogorci, je li na djelu neka vrsta prekrajanja povijesti?

Nije na djelu prekrajanje povijesti, povijest nije moguće prekrojiti, ali je na djelu oduzimanje sadašnjosti Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ništa od navedenog ne pripada Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, to su udari na pozitivne identitete Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Imamo mi snage tome se suprotstaviti i zaštiti našu zemlju, neovisno je li riječ o Hrvatskoj, Srbiji ili Bosni i Hercegovini, od onoga i onih koji tu zemlju preziru i oduzimaju joj sadašnjost. Radikalizacija sadašnjosti putem povijesnih krivotvorina izaziva strašne posljedice, ali nema snagu trajnog pokoravanja trajne sadašnjosti. Građanska svijest i odgovornost prema društvenom i javnom životu, odgovornost prema slobodnom društvu i slobodnom javnom životu na koncu uvijek prevlada i pobijedi.

(Razgovarao: M. ILIČIĆ)

SB

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh