Kadetska fudbalska reprezentacija naše zemlje ostvarila je historijski plasman na Evropsko prvenstvo u kategoriji uzrasta do 17 godina. Naši momci su na putu do tog prvenstva savladali jednu od tradicionalno najvećih evropskih selekcija, Italiju, a njihova pobjeda ne nosi samo fudbalske lekcije za našu zemlju
Piše: Kenan Kaloper
Novovrijeme.ba
Iako je fudbal tradicionalno najpopularniji sport u našoj zemlji, rezultati koje postižu naši fudbalski kolektivi, bilo klupski ili reprezentativni, nikako nisu srazmjerni popularnosti koja prati ovaj sport.
Cijene se na ovim prostorima i košarka, rukomet i pogotovo borilački sportovi, no svi oni su u odnosu na fudbal u podređenom položaju. Ipak, naši klubovi nikad nisu zaigrali u grupnoj fazi Lige prvaka ili Evropske lige, a fudbalske reprezentacije svih uzrasta mogu se pohvaliti samo jednim odlaskom na veliko takmičenje.
Tačnije, mogle su do prošle sedmice i svjetsko prvenstvo u Brazilu bilo im je do tada jedini sjajan uspjeh. No, kadetska je selekcija naše zemlje uspjela ostvariti još jedan hvalevrijedan rezultat i plasirati se na Evropsko prvenstvo u kategoriji uzrasta do 17 godina, koje će se u maju ove godine održati u Azerbejdžanu. To je najveći uspjeh neke od naših omladinskih selekcija i prvi plasman na Evropsko prvenstvo u historiji bilo koje od naših fudbalskih reprezentacija.
Pomogla promjena sistema takmičenja
Prije svega, vrijedi istaći da je evropski reprezentativni fudbal u omladinskim kategorijama imao značajno drukčija pravila tokom svih godina otkako se naše mlade reprezentacije takmiče za odlazak na smotre najboljih. Ovo su tek druge kvalifikacije iz kojih se 15 najboljih reprezentacija uz selekciju domaćina Azerbejdžana plasiralo na završni turnir. Do sada je turnire igralo osam najboljih selekcija, što je gotovo po pravilu garantiralo završnice na kojima su učestvovale reprezentacije poput Engleske, Španije, Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Holandije, Portugala, Srbije ili Hrvatske. Čak ni za sve ove timove nije uvijek bilo mjesta, no, bez obzira na broj talenata koji su se u našem timu našli tokom godina, ipak nije bilo realno od ovog tima očekivati plasman na prvenstvo u takvoj konkurenciji.
No, štošta se počelo dovoditi u red imenovanjem nove upravljačke garniture u Nogometnom savezu BiH, koje je koincidiralo s reformama nametnutim našem savezu od UEFA-e.
Iako su selektori svih selekcija (tako i selektor Sakib Malkočević koji predvodi U-17 tim) ponovo imenovani po nacionalnom ključu, štošta se pomjerilo na polju logistike i organizacije, pa se selekcija počela redovno okupljati i igrati prijateljske utakmice, kojima je trebalo iskristalizirati grupu igrača koja će naš tim odvesti na prvenstvo. Naravno, nekoliko je generacija koje su cijeli sistem prošle bezuspješno, ali oni su pomogli da se prevaziđe faza adaptacije na ozbiljniji i rigorozniji način rada, kako bi se došlo do nivoa da se počne razmišljati o odlasku na jedno veliko takmičenje.
Uspjeh nikad ne dolazi iznenada
Lijepo je bilo gledati uspjeh kadetske košarkaške reprezentacije na Evropskom prvenstvu u augustu ove godine, a i tad nas je kao grom iz vedra neba iznenadila sjajna forma naših igrača, koje nismo poznavali. Lijepo je bilo slušati gotovo bajkovite priče o momcima koji su došli niotkud i pokorili Evropu. Ma koliko ove priče bile uhu slatke, toliko su bile i nerealne i služile su samo da podignu moral onima koji misle da uspjeh može postići baš svako, kad se “poslože” neke stvari.
Nije se tim kadetima, baš kao ni ovim koji loptu šutiraju nogama a ne rukama, ništa posložilo samo od sebe. Svi rezultati koje su napravili plod su mukotrpnog rada i angažmana tokom dužeg perioda. Uostalom, svako ko je pratio naš kadetski tim u prvom krugu kvalifikacija, a u omladinskoj Premijer ligi BiH, mogao je zaključiti da tu postoji mnogo talenta u odnosu na njihov uzrast i da je konačno došlo vrijeme da se napravi iskorak, a iskorak je, s obzirom na to da smo već ranije bili učesnici elitnog kruga kvalifikacija, mogao biti samo plasman na Evropsko prvenstvo.
Sakib sretan, Nedim spretan
Nisu ni ove kvalifikacije, baš kao ni one ranije, u bilo kojoj našoj reprezentaciji mogle proći bez drame. Naš je tim u prvoj fazi kvalifikacija igrao u grupi s Estonijom, Moldavijom i Ukrajinom, a prava istočnoevropska grupa je od početka bila obećavajuća za naš tim. Naime, Estonija i Moldavija su istinski liliputanci, naročito u omladinskim kategorijama, pa nije bilo preveliko iznenađenje što smo ih za plasman u nastavak takmičenja savladali s ukupnom razlikom od 7:1. U posljednjem kolu nas je Ukrajina deklasirala sa 3:0, ali ovaj poraz nije bio toliko značajan, jer smo već ranije osigurali plasman za dalje.
Elitni krug kvalifikacija donio nam je još jednu grupu koja je, baš kao i tokom svih prethodnih godina obećavala malo. Domaćin kvalifikacionog turnira, Gruzija, bila nam je prvi i najlakši protivnik, a potom je valjalo snage odmjeriti s Italijom i Rusijom, što je izazov pred našim igračima znatno otežalo.
Tad je selektor Sakib Malkočević, koji je ranije bio na udaru kritika zbog nedosljednih kriterija kod pozivanja igrača, donio sasvim neosnovanu odluku da ne pozove najboljeg strijelca omladinske Premijer lige BiH za kadete, Nedima Hadžića, zato što ne postiže golove za kadetsku selekciju. O Hadžićevom potencijalu najbolje govori činjenica da je u 17 utakmica kadetskog prvenstva BiH postigao 28 golova u dresu FK Sarajevo, ali to nije bilo dovoljno da uvjeri Malkočevića da mu je ovaj mladić potreban.
Mediji su odigrali značajnu ulogu u promjeni mišljenja našeg selektora, jer je, nakon što se povrijedio ponajbolji igrač reprezentacije Edis Smajić, Malkočević pod pritiskom popustio i ipak pozvao Hadžića. Tako je Malkočević, ni kriv ni dužan i s igračem u kojeg uopće nije vjerovao, poveo naše kadete u borbu za prvenstvo. Ispostavit će se kasnije da je bio više sretan nego sposoban, no u tom trenutku niko takvo što nije mogao ni slutiti.
Žrijeb rasporeda utakmica bio nam je naklonjen jer smo već u prvom kolu imali duel s Gruzijom. Nije išlo glatko, ali smo Gruziju savladali sa 2:1. Drugi krug je donio duel s Italijom, a ono što su naši momci uradili u ovom susretu može se okarakterizirati jednim od najvećih podviga naših selekcija u historiji.
Igrala se 56. minuta utakmice i rezultat je bio 0:0 kad je Malkočević na teren poslao Nedima Hadžića. S obzirom na visok trijumf Italije nad Rusijom od 4:0 u prvom kolu, bio je dobar i neriješen rezultat s Italijanima, ali očito je i selektoru bilo jasno da posljednje kolo ne smije biti odlučujuće glede rezultata, odnosno da se itekako isplati pokušati protiv Italije izboriti pozitivan rezultat.
Hadžićevi golovi očito su ipak “zazvonili” negdje u podsvijesti selektora, a sudbina je ispričala veoma lijepu priču kad je on u 65. minuti pogodio za nevjerovatnu radost naših momaka. Dobili smo sa 1:0 i konačno smo bili tu, korak do prvenstva. Ipak, korak je bio veći nego ijedan raniji, mada se činio malim kao Armstrongov na Mjesecu te sudbonosne 1969. godine.
Bilo je dovoljno da ne izgubimo sa tri ili više golova razlike od Rusije, a počelo je loše, jer su Rusi odmah u 12. minuti poveli. Već u 25. minuti postalo je jasno da idemo na prvenstvo jer je Nedim Hadžić postigao još jedan gol. Ovaj put kao starter, Hadžić je pokazao istinski napadački instinkt, a njegov gol je bio rezultat inada više nego ičeg drugog.
Izgubili smo meč i to rezultatom 2:1, što je bilo sasvim dovoljno da se plasiramo na svoje prvo veliko takmičenje u historiji kad je riječ o ovom uzrastu. Momci su dočekani kao heroji na Sarajevskom aerodromu, a svi su iza sebe ostavili razočarenja i neslaganja sa selektorovim odlukama. Da se ne lažemo, neslaganja je bilo, a Nedim Hadžić i drugi fudbaleri koji su možda očekivali poziv, nisu mogli biti zadovoljni odlukama selektora, koje su se kasnije ispostavile pogrešnim.
Ne treba, međutim, nužno istrajavati na kritici Malkočevićevog rada. Svoju grešku je, makar i slučajno, uspio otkloniti. Nije uostalom Hadžić bio jedini fudbaler koji je odigrao značajnu ulogu u plasmanu naše reprezentacije na prvenstvo, mada se ispostavio najvažnijim.
Reprezentacija na pogon domaćih igrača
Selekciju osim Hadžića čine još četiri mlada fudbalera Sarajeva, čiji tim bilježi odlične rezultate u kadetskoj Premijer ligi BiH, a gotovo rame uz rame s njima je i Željezničar, čiji su kadeti također vrlo uspješni. Željezničar u selekciju daje tri igrača, a od klubova iz domaće lige, još Zrinjski i Sloboda imaju po jednog reprezentativca, mada je Edis Smajić, fudbaler Slobode, posljednje utakmice propustio zbog povrede.
Osim domaćih fudbalera, tu su još po dva igrača Partizana i Crvene zvezde, te po jedan Rijeke, Lokomotive i Dinama. Interesantno, jedini fudbaler koji dolazi izvan granica bivše Jugoslavije je Benjamin Hadžić, napadač Bayerna, koji igra solidno, ali još nije postigao gol u dresu ove selekcije.
Ljudskost prije fudbala
Neki od ovih momaka će napraviti svjetske karijere, a kako to neumoljivi zakon velikih brojeva potvrđuje, neki će se morati zadovoljiti nastupima za skromnije klubove, u kojima će, zaglavljeni do koljena u blato, slušati psovanje porodičnog stabla s tribina.
Međutim, svi su oni pokazali nevjerovatnu zrelost kad su pred svaku utakmicu uglas pjevali himnu Bosne i Hercegovine. Zvuči patetično, gotovo jadno, isticati ovakvo što kao vrlinu u vremenu u kojem nacionalni identitet mora ustupiti mjesto sve snažnijem kozmopolitizmu, no treba biti svjestan da u okruženju u kojem živimo retrogradne snage i danas imaju intenzivno djelovanje. Svi oni koji u jeku izricanja presude Radovanu Karadžiću proslavljaju imenovanje studentskog doma po njemu, u prošlu su nedjelju bili tužni dok su kadeti euforično proslavljali plasman na Evropsko prvenstvo, a, gle čuda, nisu svi bili Bošnjaci. Inače, postoje vrijednosti koje su važnije od fudbala, a koje se ne uče s godinama. Fudbaler uz dozu sreće i ekstremne fizičke napore može postati svako, ali čovjek se postaje mnogo teže. Naši su kadeti položili oba ispita, a za ovo društvo je mnogo važnije da su položili onaj drugi.
Simbolično je da su ovi momci u svom nastupu ostvarili historijsku pobjedu, a da je četa Radovana Karadžića doživjela historijski poraz izricanjem presude u Haškom tribunalu. ’Alal vera, junaci! Sve po zaslugama!
