STID SINOVA NAD ZLOČINIMA OČEVA
Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Doći će vrijeme blagih naroda, kaže jedan pjesnik. Doći će i vrijeme stida nevinih sinova nad zločinima svojih očeva. Baš onako, kako se pred svijetom zastidio Milovan Đilas nad zlodjelima svog vlastitog oca! Kako je i zašto „naša demokratska država“ dugim desetljećima skrivala zločin u Šahovićima nad Bošnjacima likvidiranim 1924. godine?
Predbacivali ocu
Milovan Đilas (naslovna fotografija) bio je vrhu rigidnog partijskog rukovodstva Jugoslavije, kad su započeli g. 1953. izlaziti njegovi članci u „Borbi“ i časopisu „Nova misao“ s „liberalističkih pozicija“. Tekstom „Anatomija jednog morala“ sručena je u lice Državi i Partiji žestoka pljuska. Ubrzo je postao najpoznatiji jugo-robijaš. Ležao je od 1955. do 1966. Ali, u svijet su tajnim kanalima otišli rukopisi knjiga koji postaju bestseleri:Nova klasa, 1956., Besudna zemlja, 1958. i druge.
Emigrantski “Bosanski pogledi“ objavili su 1960. šokantan fragment iz Besudne zemlje o pokolju u Šahovićima krajem 1924. Povod pokolja bila je pogibija crnogorskog prvaka Boška Boškovića i sumnja da su ga ubili muslimani. Otac M. Đilasa, žandarmerijski oficir i niz njegovih rođaka, učestvovali su u tom pokolju.
„Bilo je političara, piše Đilas, koji su imali za cilj oslabiti muslimane, uništiti njihovu slogu pobijeđenih“, pa su „narod huškali na krstaški pohod“. Vodila ih je „mržnja“ i „želja za osvetom (za Tursku!)“, kao i „pohlepa za zemljom“. Crnogorci su se „spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira, koje su putem pronašli… Priključio im se „i moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara. Žandari, kao i većina činovnika općine, uglavnom Crnogorci. činili su ono što je rulja od njih tražila… Oko trista pedeset osoba bilo je na bestijalni način ubijeno. Došlo je do silovanja žena, jednog zločina koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota…“ Kad je stigla i vojska, rulja se povukla.
„Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku“, kaže Đilas i nastavlja: „Ova djela izazvaše opću odvratnost, čak i kod učesnika. Moj brat i ja bili smo užasnuti. Mi smo predbacivali ocu, jer je bio jedan od predvodnika rulje. Poslije se je on pravdao, da je mislio, da se radi samo o nekoliko muslimanskih prvaka. On se je također distancirao od zločina, tumačeći ih kao pojavu, koju ni ja ni moj brat nismo u stanju da shvatimo.“
Bestijalno ubijeni
Mada je Jugoslavija imala tada parlamentarnu ustavnost, afera je, bez istrage, pohranjena u tajne arhive policije. Samo su, kaže, „tri žandara iz Šahovića kažnjeni s manjim kaznama, jer su taoce predali svjetini.“
A onda, „nakon što su taoci u Šahovićima poklani, neki je seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prerezao im žile na nogama“, onako kako „radi seljak s volovima…, da se ne bi mogli ponovo dići, ako su još živi.“ Neki su, tvrdi Đilas, u džepovima mrtvaca nalazili krvave kocke sećera pa su ih kasnije jeli… U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelesa bio purpurno crven. Jedna grupa napala je usamljenu kuću.
Seljak je upravo gulio janje. Namjeravali su ga strijeljati i zapaliti kuću, ali oguljeno janje im je dalo ideju da objese seljaka nogama na šljivu! Jedan mu je mesar sjekirom ogulio lubanju pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa.“ Sigurno će biti da se i pas posramio čovjekova zločina!
Najposlije, užas nepravde, potvrđuje Đilas, bio je luciferski: Otac mu je uskoro doznao od povjerljivog čovjeka da nisu muslimani ubili Boška. Smakli su ga crnogorski prvaci iz Kolašina.
Ma koliko god da se taj zločin skrivao, izašao je, mada kasno, na površinu. Makar niko nije osuđen za pokolj nevinih, ostao je stid sinova nad zločinima njihovih očeva. Krv nevinog, „Kainova krv“, ne tone u zemlju!
AVAZ, prilog SEDMICA
Piše: Dr. Ibrahim Kajan
Ibrahim Kajan je bosanskohercegovački književnik.
Nakon školovanja u rodnom Mostaru diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Dubrovniku i Fakultetu za defektologiju u Zagrebu, u kojem je nastanjen od 1969. Magistrirao je i doktorirao na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Radio je u Zagrebu kao lektor, bibliotekar, urednik časopisa itd. Akademsku godinu 1989/90. proveo je na naučnom istraživanju u Ankari i Istanbulu. Od 1992. glavni je urednik časopisa “Behar”, pokrenutog u KDB “Preporod” (Hrvatska), čiji je osnivač i predsjednik (1991-2001).
Radio Zagreb emitirao je 5 njegovih radiodrama, od kojih je jedna za djecu, a Radio FBiH “Katarinu Kosaču – Posljednju večeru”, koja je doživjela 2 scenske postavke: prvo ju je na scenu postavio Mostarski teatar mladih (2003) u režiji Seada Đulića i Tanje Miletić-Oručević, a potom kultno sarajevsko pozorište SARTR, u režiji Gradimira Gojera.
Od 2001. godine radio je kao pomoćnik ministra za kulturu u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta HNK, a potom kao profesor na mostarskom Fakultetu humanističkih nauka, gdje je jedno vrijeme bio i vršilac dužnosti dekana.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva hrvatskih pisaca; član P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine; Dopisni član Bosansko-hercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS), USA (2015.).
