Istekao je rok trajanja Dejtona. Zapad mora reagirati
Vrijeme je da EU prizna da je ustav BiH i nadzor OHR-a koji je drži na okupu jedan od primarnih uzroka nefunkcioniranja zemlje, a ne sredstvo za njegovo rješavanje.
Piše: Alexander Clarkson
Devastacija izazvana raspadom Jugoslavije 1990-ih bila je odlučujuće iskustvo za evropske lidere i ogroman uticaj na izglede generacije kreatora politike koja će upravljati Evropskom unijom u narednim decenijama. Prije napada 11. septembra 2001. i invazije na Irak dvije godine kasnije, ključni sigurnosni izazovi koji su apsorbirali EU i NATO uključivali su ratove u državama nasljednicama Jugoslavije, zajedno sa stabilizacijom postkomunističkih država u centralnoj i Istočnoj Evropi.
Zastupničke kvazi-države etničkih Srba koje su se borile protiv snaga hrvatske i bosanske vlade u raznim iteracijama tog sukoba bile su podržane oružjem, sredstvima i osobljem koje je srpski-nacionalistički režim u Beogradu pod Slobodanom Miloševićem prisvojio iz bivše jugoslovenske vojske.
Godine 1993. sukobi oko kontrole teritorije i resursa takođe su doveli do neprijateljstava između formacija etničkih Hrvata i Bošnjaka koje su se borile i protiv milicija bosanskih Srba. Ove bitke su bile isprekidane zvjerstvima koja su kulminirala genocidnim masakrom 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka od strane milicija bosanskih Srba u julu 1995. godine.
Nakon ovakvih ratnih zločina i nestabilnosti koju su oni izazvali, SAD i evropske države NATO-a odlučno su intervenirale kako bi okončale rat. Ova manje-više otvorena podrška Hrvatskoj omogućila je njenoj vojsci da ponovo osvoji svu teritoriju koja je bila pod kontrolom hrvatskih srpskih separatista. Početkom septembra 1995., zajednička bošnjačka i hrvatska ofanziva uz podršku NATO zračnih snaga prisilila je srpske milicije da napuste opsadu Sarajeva i dovela do pregovora u američkoj zračnoj bazi u Dejtonu, Ohajo, koji su završili mirovnim sporazumom čiji osnovni obrisi još uvijek oblikuju politiku regiona.
Kako bi se osiguralo da se sve strane pridržavaju svojih obaveza, zajedničke NATO-ruske snage koje su brojale više od 54.000 vojnika na svom vrhuncu bile su stacionirane da osiguraju BiH od jeseni 1995. Naknadni sukob između etničkih albanskih pobunjenika na Kosovu i centralne vlade u Beogradu doveo je do takvog nivoa nestabilnosti da su snage NATO-a ponovo intervenirale u regionu vazdušnim napadima između marta i juna 1999. kako bi prisilile srpsko povlačenje. Iako do sada postoji samo sitno prisustvo NATO trupa u regionu, one se i dalje moraju redovno javljati kako bi smirile tenzije između rivalskih frakcija.
Ovaj sigurnosni nadzor prati i politički koji je uspostavljen u BiH u formi Ureda visokog predstavnika pod mandatom UN-a – OHR. Neizostavno imenovan iz države EU, visoki predstavnik ima moć da nametne obavezujuće pravne odluke vladi Bosne i Hercegovine ako ona nije u stanju djelovati i može smijeniti bosanske kreatore politike s dužnosti ako su prekršili zakonske obaveze. Iako je prvobitno zamišljen kao privremena mjera, glomazni bosanski sistem upravljanja nametnut Dejtonskim sporazumom—po kojem državom zajednički upravljaju Republika Srpska u kojoj dominiraju Srbi i Federacija Bošnjaka i Hrvata koja je i sama podijeljena na nekoliko kantona— stvorila je cikluse zastoja koji se razbijeju samo teškim intervencijama OHR-a.
Ova ravnoteža između suparničkih rukovodstava koja još uvijek odražava sastav elita koje su preuzele vlast početkom 1990-ih i ostala je površinski stabilna. Kontinuirano prisustvo snaga koje sada predvodi EU od oko 1.100 vojnika, zajedno sa traumatičnim sjećanjima na sve što je izgubljeno tokom ratova 1990-ih, bilo je otprilike dovoljno da odvrati srpske, hrvatske i bošnjačke lidere od upotrebe oružja.
Protesti 2014. protiv korupcije i nekompetentnosti koji prožimaju ovaj klijentelistički sistem čak su doveli ove stare garde da se zbliže iz zajedničkog interesa za održavanje sistema koji pruža ogromne mogućnosti za pokroviteljstvo i korupciju.
Mir je, međutim, skupo kupljen za EU i lokalno stanovništvo. Ignorirajući rastuće znakove korupcije koji su prožimali bosansku politiku nakon Dejtonskog sporazuma, EU i druge međunarodne institucije dozvolile su da se zagnoji strukturna disfunkcija iz nade da će poplava razvojnih grantova i investicija otkupiti lokalne elite. Ova korumpirana pogodba je zadržala političke vođe i frakcije čija je vlast zasnovana na sposobnosti da mobiliziraju pristalice kroz klijentelističke pogodbe i zahtjeve za etničkom solidarnošću.
Podstaknuta ruskim ambasadorom, dominantna frakcija u Rs predvođena predsjednikom Miloradom Dodikom posljednjih mjeseci redovno prijeti da će nasilno poremetiti dejtonski sistem kako bi ucijenila EU na ustupke, kao i da bi potkopala sve veće protivljenje njegovoj vladavini među mlađim bosanskim Srbima. Od kada je postala članica EU, vlasti Hrvatske su paralelno često opstruirale pokušaje obuzdavanja ponašanja i klijentelizma političara bosanskih Hrvata s kojima Zagreb gaji bliske veze.
Ovi politički i ekonomski disfunkcionalni sistemi, komplicirani strukturalnim zamkama Dejtonskog sporazuma, blokirali su sve šanse da se BiH pridruži EU. Jednostavno rečeno, niko ni u jednoj od institucija EU nije voljan osigurati pristupni put bosanskom političkom sistemu koji je toliko zaglibljen u etnički klijentelizam da zahtijeva redovne intervencije OHR-a. A socijalna paraliza prema Dejtonskom sporazumu dodaje još jednu prepreku, jer su svi putevi do efektivne uprave koji bi mogli omogućiti BiH da ispuni zahtjeve za članstvo u EU blokirani od strane lokalnih moćnika čija je sposobnost da izazovu probleme odvratila Brisel da ih gura ka ozbiljnim reforma.
Ovaj iscrpljujući kronizam i korupcija imale su razorne demografske i ekonomske posljedice po BiH. Sa svojim katastrofalnim iskustvom lošeg ekonomskog upravljanja i podkupničkom nesposobnošću, srpske, hrvatske i bošnjačke političke elite u zemlji obeshrabrile su ekonomske investicije koje bi mogle stvoriti prosperitet za Bosance iz svake zajednice. Nedostatak dobro plaćenih poslova potaknuo je odljev radno sposobnih Bosanaca u prosperitetnije zemlje EU u kojima se mogu pronaći brojne mogućnosti za zapošljavanje. Ovo političko naslijeđe rata u BiH pogoršalo je gubitak stanovništva tokom rata podstičući kontinuirani odlazak hiljada najmotiviranijih mladih ljudi iz Bosne svake godine od kasnih 1990-ih.
Kao rezultat toga, BiH je doživjela pad stanovništva sa 3,9 miliona u 1996. godini – godinu nakon Dejtona – na manje od 3,2 miliona ove godine. Ovo je dovelo do starenja bosanskohercegovačkog društva koje ga čini manje privlačnim za vanjske investitore ili domaće poduzetnike koji mogu pronaći dinamičnija tržišta drugdje u Evropi. Ako se ne kontrolira, nivo štete za bosanskohercegovačko društvo bit će toliki da će izgubiti sve šanse koje još ima da pronađe put u prosperitetniju budućnost u EU čak i ako se izbjegne oružani sukob.
Neredi iz 2014. već su bili upozorenje EU na nivo nezadovoljstva dejtonskim sistemom među mlađim Bosancima koji su rođeni nakon rata. U skorije vrijeme, masovni protesti u Sarajevu zbog izbornih zakona koje je OHR postavio prošlog mjeseca, a koji bi pooštrili stisak etnonacionalističkih elita, pokazali su kako ovaj bijes zbog institucionalne zamke u kojoj se BiH našla ne nestaje. Ali to je zamka u koju su uhvaćeni i kreatori politike EU. Jedini pobjednici su bosanska politička klasa koja se popela na vrh u vrijeme rata, da bi od tada držala i Bosance i EU kao taoce uz prijetnje nestabilnošću.
Da bi opstao, svaki politički sistem treba se prilagoditi promjenljivim uslovima. Dejtonski sistem je možda bio neophodan neposredno nakon rata koji je završio 1990-ih. Ipak, 30 godina kasnije, BiH je drugo mjesto. Mnogi mladi Bosanci iz svake zajednice više ne žele biti zarobljeni u sistemu koji zamrzava patologije kasnog 20. stoljeća. Vrijeme je da EU prizna da je ustav BiH i nadzor OHR-a koji je drži na okupu jedan od primarnih uzroka nefunkcioniranja zemlje, a ne sredstvo za njegovo rješavanje. Ako EU ne pomogne Bosancima koji žele graditi bolju budućnost za svoju zemlju, suočit će se s krizom oko novih ideoloških linija za koje će morati podijeliti krivicu.
(Autor je predavač evropskih studija na King's College London. Tekst je izvorno objavljen na www.worldpoliticsreview.com)
politicki