Kako je uragan Dodik izbacio iz kolosijeka diplomatsku moć Njemačke i Britanije?
Jasmin Mujanović je doktorski kandidat na političkim naukama na York University i gostujući saradnik na Institutu Harriman na Columbia University. Njegovo doktorska teza se fokusira na proces demokratizacije u poslijeratnoj BiH, sa širim interesom o ulozi protesta i socijalnih pokreta u post-autoritarnoj demokratskoj konsolidaciji. U članku objavljenom na portalu Dijalog BiH2.0, Mujanović analizira može li dejtonska BiH biti članica EU i NATO-a ili mora donijeti veće ustavne promjene
Nakon svega, komesar Johannes Hahn ne dolazi u Sarajevo. Bivši visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling je to nazvao katastrofom. Što bi rekli na Balkanu, šećer pao u vodu.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je bučno najavljena ‘Njemačko-britanska inicijativa’ u Bosni i Hercegovini završila je neslavno, barem za sada. I koja bi to prirodna sila izbacila iz kolosijeka kombinovanu diplomatsku moć Berlina i Westminstera? Na papiru, to nije ništa drugo do uragan Dodik, naravno, čovjek koji je slično opstruirao svaki milimetar napretka u BiH najveći dio posljednje decenije.
U stvarnosti, međutim, Dodik je samo simptom niza strukturalnih problema koji su progutali sve ranije pokušaje da se u BiH sprovedu reforme. Sada nije misterija šta se desilo nego kako, toliko puta koliko pamtimo, niko u Briselu očito nije vidio da će se to desiti?
Nova inicijativa
Ideja je bila jednostavna. Nakon četiri godine potpunog zastoja u zakonodavstvu, prirodnih katastrofa i dramatičnih protesta, evropski diplomatski establišment, predvođen moćnom ekipom Nijemaca i Britanaca, ocijenio je da je u BiH potreban novi pristup. Rezultati izbora iz oktobra 2014. dali su im neku osnovu za optimizam pa su tako Evropljani ponudili ‘novom-starom’ bosanskom vođstvu sporazum života.
Iako je BiH odavno neorganizovana, višegodišnje stanje krize moglo se kontrolisati iako povremeno diplomatski sramno. To jest, moglo se kontrolisati sve dok Rusija nije započela rat u Ukrajini. I odjednom, geopolitika se vratila na radar pa su čak i uštogljeni briselski birokrati morali priznati da je stari kontinent strateški porozan ne samo na svom istočnom frontu nego čak i više u jugoistočnom dijelu. Nakon što su ranije prijetili da čak neće priznati izbore iz oktobra 2014. ako se najzad ne implementira odluka Sejdić-Finci kroz potrebne ustavne promjene, Brisel je brže bolje odbacio zahtjev u korist ‘ekonomskog’ (radije nego ‘političkog’) pristupa. Uz prijeteći ruski ekspanzionizam, zabrinutost za ustavnu diskriminaciju u BiH nestala je i pojavio se ‘Sporazum o rastu’ – nova zvanična strategija podržana njemačkim i britanskim naporom.
U zamjenu za opredjeljenje potpisanoj reformskoj agendi – potpuno nova ideja – Brisel je odledio dugo odlagani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) koji je BiH prvobitno parafirala 2007, ključni prvi korak prema članstvu u EU, i obećao buduće fondove čim se pokrenu prve reforme.
Stari prijatelji
I onda je sve palo u vodu. Prvo, vladajuća koalicija u Federaciji se raspala kad se Demokratska fronta (DF) povukla nakon višemjesečnih prepirki sa HDZ i SDA. Srž rasprave bila je (posebno) insistiranje HDZ-a na bitno nasljednoj koncepciji vlasti. Novoformirani DF se u izbornoj kampanji neraskidivo vezao za ideju vođenja snažne antikoruptivne borbe ako voljom glasača dođu na vlast. Međutim, ubrzo su otkrili da je to nemoguće u koaliciji sa dva vodeća kriminalno-politička klana u zemlji: Izetbegovićima i Čovićima.
Ne želeći da prepusti kontrolu nad nizom profitabilnih javnih firmi sa sjedištem u Hercegovini, HDZ je zaprijetio da će izaći iz vlasti, to jest blokirati Vladu Federacije ako budu ‘zbačeni s vlasti’ (tj. izgubljena upravna kontrola nad firmama koje su u pitanju), baš kao što su radili i prethodne četiri godine. Ovaj besraman pokušaj da se odbrani feud jarana i klijenata bio je zvanično predstavljen kao napor za ‘odbranu hrvatskih nacionalnih interesa’ u BiH.
Iznervirana smjelom najavom DF-a da će ‘depolitizirati javni sektor’ i sama SDA, iz straha da će izgubiti kontrolu nad važnom imovinom koju su upravo povratili nakon četiri godine u političkoj pustoši, opredijelila se da pomogne HDZ da protjeraju DF iz nove koalicije. Kako bi, uostalom, neko izdao prijateljstvo tako staro i tako profitabilno kao ono što postoji između SDA i HDZ?
Ali zbog svih igara iza scene u Sarajevu novi evropski prijedlog je, kao i sve stvari u BiH, umro u Banjaluci. Iako su srpski birači u BiH dali podršku ‘Savezu za promjene’ i Mladen Ivanić već unio novi dah svježine u državno predsjedništvo, veliki opozicioni blok u Republici Srpskoj (RS) nije uspio da preuzme kontrolu entitetske zakonodavne i izvršne vlasti od Dodikovog SNSD-a. I kao rezultat, i skoro od trenutka kad je postalo jasno da je Ivanić dobio srpsko mjesto u državnom predsjedništvu, srpski politički establišment u BiH upao je u žestoku unutrašnju borbu.
Sada, u svjetlu skandala oko kupovine glasova u legislaturi, Dodik je na rubu da izgubi parlamentarnu većinu u Banjaluci. Pritjeran uz zid i sretnim slučajem potpomognut događajima u Sarajevu, Dodik je najavio da odbacuje svoj potpis na programu reformi. Uveliko kao i njegovi prijatelji u HDZ, Dodik se posebno razgnjevio idejom da će izgubiti kontrolu nad energetskom infrastrukturom entiteta, jednom od posljednjih izvora prihoda za praznu kasu njegove vlade. Tvrdio je da se nisu složili ni o kakvoj privatizaciji u okviru reformske agende. Iako su federalne i državne vlasti krenule sa implementacijom programa, RS ih neće slijediti. I pošto cijeli BiH ustavni sistem u biti djeluje na osnovu konsenzusa, bez RS više nema govora o inicijativi.
Put naprijed
Naravno, nastaviće se sa diplomatskim naporima. I mnogo će zavisiti od ishoda bitke koja još bjesni u RS, između Dodika i opozicije. Ali za sada, ponovo smo u ćorsokaku. A ipak jedini koji su nepromišljeno postupili ovdje su evropski kreatori politike koji su očekivali drukčiji ishod a koji se u biti nije razlikovao od desetina ‘novih pristupa’ koje su pokušali posljednjih deset godina.
Problem nije bio u tome da su Berlin i London insistirali na ekonomskim reformama u korist političkih reformi, nego u tome što su očito zaboravili da te dvije sfere kontrolišu isti ljudi u BiH. Aktuelne reforme bilo za politički ili ekonomski status quo u BiH doći će samo sa (i samo kao njihov rezultat) ako zbace s vlasti ogromne segmente postojećeg političkog establišmenta.
Oni najodgovorniji za krizu u BiH ovo savršeno dobro razumiju ali isto tako i sami građani. I zato su zahtjevi demonstranata u februaru 2014. bili skoro isključivo ‘ekonomski’, kako bi to nazvali Evropljani. Razlika je u tome što demonstranti nisu očekivali da će se vukovi opredijeliti za vegetarijansku opciju u kokošinjcu. Oni koji su se okupili u javnim dvoranama i školama širom BiH da formiraju osnovu građanskih skupština uradili su to da traže ostavke i istrage kriminala.
Upravo ta erupcija građanskog gnjeva i straha da se ne ponovi navela je na prvom mjestu evropsku i BiH elitu da se vrati za pregovarački sto. Brisel je otvoreno očekivao da će sjećanje na te burne dane proganjatiIzetbegovića, Čovića i Dodika duže nego što jeste, jer je u njihovoj prvoj intervenciji poslije protesta Evropa donijela za sto isti stari paket. I Izetbegović, Čović i Dodik, iako sa većim budžetom, ponovo su ih prevarili.
Možemo cjepidlačiti oko sadržaja Sporazuma za rast i njemačko-britanske inicijative u cjelini ali je implementacija više nego vizija problem u BiH i to godinama. Ako Evropa istinski želi da pomogne BiH, vrijeme je da ukloni krastu. Vrijeme da zaledi lične račune i imovinu političkih lidera u BiH. Vrijeme je da zaustavi pozajmice MMF-a i Svjetske banke. Vrijeme je da se iskoriste evropski i američki politički resursi da se uđe u trag papirima i skrivenim fondovima lokalnih oligarhija. Vrijeme da se jasno kaže da, isto toliko kao što je Radovan Karadžić bio prisiljen da napusti politiku poslije rata u BiH, ništa nije ostavljeno da se o tome pregovara ako je za stolom isti stari soj kriminalaca. Ako bh. hvalisavi predsjednici, premijeri i zakonodavci osjećaju da mogu diktirati uvjete, onda ih pustimo da to rade – ali sami. Da im Evropljani i Amerikanci ne bacaju udicu spasa, pa da vidimo koliko će dugo Izetbegović, Čović i Dodik moći da opstanu prije nego što narod u BiH ponovo ne udari. A tog dana, ni Moskva ni Ankara, ni Zagreb ni Beograd neće biti u stanju da im pomognu. I kad jednom ode stara garda, Vašington i Brisel će spoznati da se njihovi novi lokalni partneri dovoljno plaše i građana i međunarodne zajednice pa će iskreno da povedu zemlju naprijed.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)
