Donosimo objavu iz 2017. godine
25 GODINA KASNIJE
Kako i kada je doista počeo rat u Bosni i Hercegovini
- Autor: Gordan Duhaček / tportal.hr
U povodu 25 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini razgovarali smo s profesorom sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka Asimom Mujkićem, profesorom mostarskog Sveučilišta Milom Lasićem te banjalučkim psihologom i komentatorom Srđanom Puhalom o tome kako je doista počeo rat u BiH i kakva je atmosfera vladala u zemlji u mjesecima u kojima je niz pojedinačnih oružanih čarki i destruktivnih političkih poteza eksplodirao u otvoren i nevjerojatno krvav oružani sukob koji je trajao sve do kraja 1995.
Svaki pučkoškolac zna, ili bi trebao znati, odgovor na pitanje o tome kada je počeo Drugi svjetski rat – 1. rujna 1939., kada je Hitlerova nacistička Njemačka iznenadnim napadom započela agresiju na Poljsku, koja će ubrzo biti pokorena. Kada je pak riječ o ratu u Bosni i Hercegovini, takav konsenzus ne postoji: nitko ne spori da je bilo rata, ali je teško utvrditi kada je doista započeo.
Ipak, trenutak u kojem je mnogima postalo jasno da je rat doista započeo onaj je kada se Sarajevo našlo u okruženju srpskih snaga i JNA, dakle u periodu početkom travnja 1992. godine, te je 6. travnja jedan od nekoliko datuma koji se uzimaju kao početak rata u Bosni i Hercegovini. No definitivno ne jedini, kako će biti jasno i iz odgovora naših sugovornika o ovoj temi, profesora sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka Asima Mujkića, profesora s mostarskog Sveučilišta Mile Lasića te banjalučkog psihologa i društvenog komentatora Srđana Puhala.
Mjesece prije početka rata, dakle drugu polovicu 1991. i početak 1992. godine, obilježila je napeta atmosfera te niz odluka vodećih političara nacionalističkih stranaka SDA, SDS i HDZ koje su bile u vladajućoj koaliciji i međusobno se sukobljavale oko budućnosti BiH, a koju je službena srpska politika pod svaku cijenu htjela zadržati u krnjoj Jugoslaviji pod dominacijom srbijanskog ‘vožda’ Slobodana Miloševića.
Jedan od takvih trenutaka bio je zloglasni govor prvaka SDS-a Radovana Karadžića u Skupštini BiH 14. listopada 1991., u kojem je izjavio: ‘Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se obrani ako bude rata ovdje.’ Lider SDA i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović – koji je na tu poziciju došao nakon što mu ju je, nota bene, prepustio Fikret Abdić kao političar s najviše glasova na prvim izborima – replicirao je da ‘rata neće biti’. Izetbegović je u to vrijeme tvrdio i da je ‘za rat potrebno dvoje’ te ignorirao ono što se događa u Hrvatskoj, u kojoj se već zahuktavala opsada Vukovara.
Srđan Puhalo ovako objašnjava kada je počeo rat u BiH: ‘Neki tvrde da je rat započeo početkom rata u Slavoniji kada su Bošnjaci i Srbi odlazili kao rezervisti na ratište. Drugi tvrde da je rat počeo napadom na Konavle i Dubrovnik. Treći tvrde da je rat krenuo na Kupresu. Srbi naglašavaju da je rat počeo u ožujku 1992. godine napadom hrvatskih snaga na selo Sijekovac kod Broda. Ipak, meni se čini da je rat počeo u travnju 1992. godine, kada je bilo jasno da je mir nemoguć, ali nitko nije znao koliko će potrajati.’
Mile Lasić nudi drugačiju perspektivu: ‘Bio sam na dužnosti posljednjeg jugoslavenskog savjetnika za štampu i kulturu u Ambasadi SFRJ u Bonnu u studenom 1991. godine, kada je tadašnji predsjedajući Predsjedništva Republike BiH, u međuvremenu umrli Alija Izetbegović, na prepunoj konferenciji za novinstvo u Pressehausu u Bonnu – koju sam organizirao po službenoj dužnosti – ustvrdio: ‘Ovo nije naš rat!’ Rat je nažalost u BiH već bio počeo tako što su JNA i Vučurevićevi junaci na putu k Trstenom i Dubrovniku poravnali ubogo hrvatsko selo Ravno. Izetbegović je upravljao slabostima, u tome je bio majstor – kako veli književnik Ivan Lovrenović – najumniji među nama, pa je znao da je ta činjenica od malog simboličkog kapitala: em je selo hrvatsko, em se još nadao dogovoru sa Srbima i JNA. Ali ostaje da je rat u mojoj zemlji počeo napadom brutalne soldateske na Ravno u jesen 1991.’ Lasić još podsjeća da će nekoliko godina kasnije ‘hrvatske vojske za osvetu spaliti Zavalu, srpsko selo u blizini Ravnog, što je također za osudu i prezir’.
Asim Mujkić se djelomično slaže s Lasićem, no nudi i svoju osobnu perspektivu: ‘S obzirom da sam porijeklom iz Brčkog, grada na granici s Hrvatskom, za mene rat počinje u jesen 1991. potmulim detonacijama s obližnjeg istočnoslavonskog ratišta i prvim kolonama izbjeglica koje prolaze kroz grad. Tada shvaćam da Jugoslavija definitivno prestaje postojati i da je ratni sukob neizbježan. A što se tiče oficijelnog datuma početka rata u BiH, slažem se s onim interpretacijama da je to agresija JNA na Ravno u Hercegovini.’
No pomalo bizarno u vezi rata u BiH je to što značajan dio stanovništva nije vjerovao da je on počeo i kada su se oružani sukobi počeli događati pred njihovim očima. ‘Odbijanje realnosti, to jest odbijanje da iščitavamo simptome strašne promjene koja samo što nije nastupila uobičajen je psihološki obrambeni mehanizam, nešto što kao ljudska bića radimo, nešto što nas, na kraju, čini ljudima. Takvo zabijanje glave u pijesak vidimo posvuda u svijetu, samo se čudimo kada zlo pogodi baš nas. Ono što je bilo maligno u tom odbijanju stvarnosti pred izbijanje rata je sofisticirana ideološko-propagandna kampanja poticana iz nacionalističkih krugova u Beogradu koja je manipulirala još uvijek jakim osjećanjima ljudi prema Jugoslaviji i nekim općeprihvaćenim stavom o JNA kao stvarno jugoslavenskoj vojsci koja je garancija stabilnosti. Ipak je većini ljudi bilo nepojmljivo to da bi Jugoslavija mogla tek tako nestati. Osim toga, tu je i Europa, pa Šesta flota i ostatak tog utopijskog imaginarija koji je podgrijavao okretanje glave od stvarnosti. Ta propaganda o JNA i opstanku Jugoslavije se pokazala zločinačkom jer ne samo da je doprinijela općoj konfuziji, već i direktnom stradanju hiljada nedužnih ljudi u prvim mjesecima rata’, objašnjava Mujkić.
Puhalo smatra da su ‘u ratu najviše stradali optimisti, oni koji su vjerovali da se rat neće dogoditi ili ne u onakvom obimu i s onakvom brutalnosti, i oni što su vjerovali da to nije njihov rat i da nema razloga da bježe ili sudjeluju u njemu. Realno, najveći broj ljudi nije imao razloga da mrzi ili ubija ljude druge nacionalnosti, niti da ih se plaši. Na osobnom planu nije bilo velike mržnje i vjerovalo se drugim ljudima. Dobar dio njih je vjerovao da će to kratko trajati i da će razum pobijediti te da nema potrebe da napuštaju svoje domove ili da će se brzo vratiti kući. To jest bio problem za ratne huškače, ali zato su postojale paravojne i kriminalne grupe koje su započinjale čarke i dovodile ljude pred svršen čin, tj. u situaciju ili si s nama ili si protiv nas. Znači, ljudi su uzimali puške u ruke da bi se branili, ali su onda počeli i napadati. Rat je bio nešto apstraktno za najveći broj ljudi, nešto što se događa negdje daleko, dok su ga nacionalisti vidjeli kao mogućnost za osvajanje, ubijanje i osvetu.’
Kada je pak riječ o ključnim događajima u mjesecima pred početak rata, Puhalo smatra ‘da su se svi spremali za rat, nadajući se da do njega neće doći’, a Mile Lasić ističe da je ‘ključno bilo savezništvo srpsko-boljševičke nacionalističke klike i vrhova JNA, koja se time demaskirala kao obična vojska lažljivaca s generalskim epoletama bivše Titove SFRJ’. Sve ostalo je bila tehnika groznih izvedbi etničkih čišćenja u funkciji Velike Srbije, smatra Lasić i dodaje da su ‘principom spojenih posuda izrasli i hrvatski i bošnjački i drugi nacionalizmi, pa je Europska unija u malom, kakva je bila pokojna SFRJ, nestala u ognju i dimu te eventualno ostala živjeti u sjećanjima nas nešto starijih’.
Asim Mujkić se prisjeća da je to bilo paradoksalno razdoblje, pogotovo za njega kao mladog čovjeka: ‘S jedne strane uspješne reforme Ante Markovića, prvi nagovještaji konzumerističkog obilja, osjećaja neke intelektualne povezanosti s Europom, procvat slobodnog govorenja. S druge strane pojavljuju se neki tipovi s arhaičnim temama, rustikalnim ozračjem, koji nam se obraćaju apokaliptičnim tonovima. Vrlo teško je, barem u početku 1989. i 1990., bilo steći koherentnu sliku o stvarnosti u kojoj živiš. Bio je to period pomiješanosti osjećaja ili, bolje reći, ushićenja slobode i neke čudne zebnje koja je već 1991. prerasla u osjećaj otvorene, egzistencijalne prijetnje. Sjećam se kako sam na završnim godinama studija filozofije mnogo raspravljao s kolegicama i kolegama o onome što se zbiva. Generalno, smatrali smo da je očevidno buđenje nacionalističkih strasti nešto očekivano nakon godina represije, no da je prolazno. To smo smatrali nekim primitivizmom i seljaklukom koji će se iživjeti. Kada bismo pokušali identificirati neke presudne događaje ili izjave koje su dovele do rata, bojim se da bismo izišli iz historijskog konteksta koji je vodio tom ratu, a taj je stoljetni proces stvaranja nacionalne države s dominantnom etnički homogenom većinom i zanemarivom manjinom. Zato presudne događaje i izjave radije ostavljam partikularnim nacionalističkim mitologijama i viktimologijama.’
Jedan od pomalo zaboravljenih momenata predratnih mjeseci, koji se kasnije izgubio u kasnijim nacionalističkim narativima rata u BiH, brojni su koncerti za mir, sakupljanje potpisa za mir i slične akcije. Iz današnje perspektive je li to naivno, pitam Puhala, koji se slaže s time, ali i dodaje: ‘Ljudi su vjerovali domaćim političarima i mislili su da su racionalni i odgovorni ljudi. Vjerovali su da mogu učiniti i dogovoriti nešto. Vjerovali su da su mnogo bolji od onih u Sloveniji i Hrvatskoj. Ispalo je da su se precijenili.’ Lasić rezignirano konstatira da su ‘svi dobri ljudi uoči rata uvijek i posvuda naivni’, dok Asim Mujkić nudi malo detaljniju analizu.
‘A što drugo treba da radi civilno društvo nego da koncertima, sakupljanjima potpisa, protestima, performansima i slično pokuša razviti senzibilitet građanstva i upozoriti ga na negativne procese koji mu se spremaju? Na kraju, tu istu zadaću obavljaju civilna društva u našim državama i danas. Štoviše, moram primijetiti da je bosanskohercegovačko civilno društvo, premda još u začetku, u ožujku 1992. razbilo prve barikade i blokadu Sarajeva, a u travnju se odlučilo za još radikalniji korak. Doslovno su okupirali – da se poslužim modernim izrazom – zgradu Skupštine BiH i u dobroj namjeri preuzeli vlast. Stvoren je tada veliki plenum na kome su razni pojedinci i grupacije iz cijele republike iznosili svoje stavove, kritizirali nacionalizam, davali prijedloge izlaza iz krize. Ali to je zaustavljeno na brutalan način: snajperskim hicima iz Holiday Inna i prvim minobacačkim projektilima po Skupštini. Sve u svemu, rekao bih da je civilno društvo BiH odigralo izuzetno časnu ulogu u tom periodu dajući maksimum koji se mogao dati s obzirom na dane okolnosti’, kaže Mujkić.
Lasić i Mujkić se slažu da je najgoru ulogu u ratu u BiH, odnosno na prostoru cijele tadašnje Jugoslavije, odigrala JNA. ‘Ako je civilno društvo odigralo najčasniju ulogu na početku rata, onda titula najnečasnije uloge u svemu tome pripada JNA. Do kraja 1991. JNA se u potpunosti stavila u službu srpske nacionalističke elite. Svjedok sam razmještaja haubica i Pitz Gauera iz Slovenije po vrtovima domaćina u srpskim selima u okolini Brčkog rane jeseni 1991., raznih punktova koje je držala JNA oko tih sela. Sjećam se na semaforu kod Principova mosta, bilo je to pred Novu godinu 1992., kada su iz punog kamiona JNA, očito pijani vojnici ili rezervisti, urlali ‘Sarajlije, nećete dočekati proljeća’ uz standardne psovke. Na kraju, ako analiziramo teritorijalna zaposjedanja prvih mjeseci rata, jasno je da su granice srpske republike u BiH uspostavljene agresivnim kampanjama JNA u djelovanju s paravojnim milicijama uglavnom iz Srbije, kao što su Crvene beretke, kao jedinica srbijanskog SDB-a, potom Arkanovci, Šešeljevci, Beli orlovi. Poslije se taj teritorij, kada je prepušten Republici Srpskoj, samo smanjivao’, pojašnjava profesor Mujkić.
U tom kontekstu vrijedi podsjetiti i da je jedan od događaja na višemjesečnom putu BiH u rat bio upad Arkanovih snaga u gradić na sjeveru te države, Bijeljinu, 1. travnja 1992., kada su poubijali brojne civile, što je zabilježeno na poznatim fotografijama Rona Haviva.
Neizbježno je, iako i pomalo iritantno pitanje kada se govori o ratu u Bosni i Hercegovini – je li se on mogao izbjeći? Tj. kako bi se odigrala neka alternativna verzija povijesti u kojoj ne bi došlo do rata u BiH? Srđan Puhalo kratko odgovara ‘ne znam’, dok Mile Lasić kaže da je preduvjet za to ‘bila modernizacija zemlje, za što nisu bile voljne tadašnje političke elite, čast izuzecima’.
Asim Mujkić zaključuje kako se teško može reći da je rat mogao biti izbjegnut: ‘Naprosto, kontinentalni slom komunizma pogodovao je svugdje rehabilitaciji nacionalističkog sentimenta, samo što su neki od nas odlučili da vide samo liberalnu demokraciju i europske integracije. Rehabilitacija nacionalističkog sentimenta u etnički miješanim sredinama kao što su Pakrac, Vukovar, Posavina i Podrinje neizbježno je vodila najgorim zločinima jer ostvarenje nacionalne države na ovim prostorima podrazumijeva nestanak onog drugog.’
No i Mujkić ne može ne ponuditi ideju kako je ipak moglo drugačije: ‘Recimo, da su prvi višestranački izbori u Jugoslaviji održani najprije na saveznom nivou, pa onda po republikama. Mislim da bi to ublažilo žestinu nacionalističkih rukovodstava. Ili kada je BiH u pitanju, možda bi famozni bošnjačko-srpski sporazum iz 1991. odgodio konflikt na neko vrijeme ili barem zbunio ili ublažio oštricu srpskog radikalizma.’
Rat, kao što je svima poznato, nije izbjegnut, nego se rasplamsao s vremenom u krvoločan sukob svih protiv sviju. Završen je formalno tek Daytonskim sporazumom krajem 1995., koji je – kako se u međuvremenu pokazao – donio mir koji nije značio i stvaranje održive, funkcionalne i stabilne države. Zapravo se može zaključiti da se ne može točno reći kada je završio rat u Bosni i Hercegovini, kao što ne postoji ni konsenzus oko toga kada je počeo, jer rat – na sreću bez korištenja oružja – i dalje traje.
