Jedna od bitnih poruka Ivanova izvještaja o Isusovoj muci i smrti bi mogla glasiti: Isus i njegov križ su radikalno razdvajanje moći i nemoći, politike i vjere, trona i hrama, Boga i vlastodržaca
Sve nam je poznato oko Isusova procesa i osude na smrt. Sva ta potezanja Isusa i s Isusom kako opisuju evanđelja, od Maslinske gore do polaganja u grob. Ivan Evanđelist u izvještaju o Isusovoj muci koji čitamo svake godine na Veliki petak ima nešto različitije naglaske od ostala tri evanđelja, iako je u bitnome jednaka poruka. Isusovu krivicu za koju je i pogubljen, rimska vlast, upravitelj Pilat, stavio je Isusu na križ: On je «židovski kralj». Iza toga krimena skriva se čitav proces, čitav Isusov život. Više je to nego slučajni nesporazum. Od prvih galilejskih početaka propovijedanja o Božjem kraljevstvu, od mesijanskih očekivanja koje su njegovi suvremenici, i sami učenici vidjeli u uspostavi zemaljskoga kraljevstva do sve igre koja se dogodila u ispitivanju pred Vijećem (Sinedrijem) i Pilatom, drukčije nije moglo biti. Morao je biti smaknut najsramotnijom smrću.
Isus je, najkraće kazano, zasmetao glavnima, ponajviše saducejima, svećeničkoj kasti, naročito nakon što je uznemirio hramsku aristokraciju izgonom trgovaca iz Hrama, još više što je vezao sebe uz Boga Oca, što se «pravio Sinom Božjim». Optužba koja svoj korijen ima u vjeri, a oni su ga tumačili kao grijeh bogohule, povlačio je za sobom smrtnu kaznu. Veliki svećenik i Sinedrij koji su vijećali prije uhićenja bili su u muci kako «ubiti» Isusa, jer smrtnu presudu je mogao donijeti samo rimski upravitelj pokrajine Galileje, tada Poncije Pilat.
Budući da je otpala optužba oko rušenja Hrama, pronađeni krivi svjedoci između se proturječili, krenulo se u kobnu pravnu spletku. Valjalo je od vjerničke, teološke hereze, od bogohule učiniti «politički dinamit», ono što će izazvati rimsku vlast i Pilata da budu nagnani osuditi Isusa na smrt. Tako su od Isusova navještaja Božjega kraljevstva, od njegova naviještanja Boga kao Oca i sebe kao Sina Čovječjega kojemu je Bog otac, dakle od «hule na Boga» prešli na ugrožavanje državnoga poretka, cara i carstva, reducirali su teologiju na politiku, vjeru na pobunu protiv svjetovne vlasti: Isus se hoće zakraljiti i zato buni narod. Od religijskoga straha, odnosno od nesigurnosti i uskoće u vjeri, prešlo se na političko područje. Ustvari, sve suprotno od Isusova ponašanja, od onog radikalnoga razdvajanja dvaju područja, Božjega i careva, vjere i politike.
A Pilat, kao i gotovo svi vlastodršci, ne voli svećenike ni religijske institucije. Niti oni njega vole. To je prijateljstvo po starom zakonu koristoljublja, religija i politika udružuju se uslijed zajedničke ugroženosti i protiv zajedničkog neprijatelja
I s tom optužbom uzurpatora vlasti i pretendenta na tron, upućen je Isus od velikih svećenika Ane i Kajfe te Vijeća starješina (svećenika, farizeja, pismoznanaca) k rimskom upravitelju Pilatu. Važno je zamijetiti da svaki evanđelist, a tako i Ivan, usporedno dok veliki svećenici ispituju Isusa o njegovom identitetu, njegov prvi učenik Petar, najprije pred sluškinjom a onda pred svećeničkom poslugom zatajuje svoga Učitelja i odriče ga se. Ivan, međutim, za razliku od drugih evanđelista ne govori o tome da se Petar nakon što je pijetao zapjevao sjetio Isusovih riječi, niti da se u gorkom plaču pokajao za svoju zataju. Prema Ivanu, nije naša ljudska osobina da se kajemo i imamo «dar suza». Petru će još Isus, pouskrsni Isus, sve prema Ivanovu evanđelju morati održati ispit iz ljubavi i vjernosti. Petar stalno leti naprijed, kao što je i mač potegao u Maslinskom vrtu, Petar misli da su moć i sila najvažniji u vjeri. Pitat će ga Isus kao đaka prvačića više puta: Voliš li ti, Šimune, Petre, doista, ili se razmećeš i samo blebećeš riječima ljubavi?
Vratimo se ranom jutro kada Isusa hramska straža i veliki svećenici, hramska aristokracija, prate Pilatu. Ostaju vani, piše Ivan da se ne okaljaju zbog blagdana Pashe. Važno je ne okaljati se, nije važno krivo svjedočiti protiv nevina! A Pilat, kao i gotovo svi vlastodršci, ne voli svećenike ni religijske institucije. Niti oni njega vole. To je prijateljstvo po starom zakonu koristoljublja, religija i politika udružuju se uslijed zajedničke ugroženosti i protiv zajedničkog neprijatelja. Pilat pak ispituje kolektiv, masu o Isusovoj optužbi. Oni se pozivaju na zakon da im nije dopušteno ikoga pogubiti. Pilat se dvoumi, osjeća nejasnoću i nepotrebnost tih religijskih razmirica, ali je posve svjestan da se ne smije zamjeriti svećenicima, religijskim prvacima jer su ga oni već prijavljivali u Rim preko svojih doušnika.
Proces se nastavlja. Tužitelji su domaći ljudi, a sudac stranac. Pilat je pak dvostruko strašljiv. Ne razumije on dokraja te židovske mesijanske nade, pitanje Mesije kralja, ali nikad se ne zna. Strah raste proporcionalno visini pozicije. Što je netko moćniji, nerijetko je plašljiviji, praznovjerniji je svakako. Oni što su bili i jesu moćni, teisti i ateisti, ubijali su Boga, ubijali su ne samo Boga u ljudima, nego i ljude. Dakle, svakoga vladara, tako i Pilata označava i «politički strah» za poredak, i uvijek strah za sebe, svoju stolicu. Na mogućnost da se za blagdan Pashe, kada u Jeruzalem nahrupe mnoštva hodočasnika, dogodi neka pobuna naroda, Pilat je preosjetljiv.
Vidi Pilat namješteni sukob licemjerstva i nedužnosti, inscenirani slučaj, ali vlast je vlast. Ispituje Isusa, čak traži način da ga oslobodi, ali sve to čini da se ne zamjeri glavnima. Zato čini tako strašnu pogrešku, nudi svjetini na izbor između Isusa i Barabe, ustvari između dvaju koncepta mesijanstva: svjetovnog i duhovnog, mirotvornog i nasilnog, između ljubavi prema neprijatelju i nepodnošenja do isključivosti i mržnje. Pilat osjeća da je Isus politički nemoćan, bezopasan, ali time stvar nije riješena, upravo ako ga se ne može osloboditi, pokušat će kompromisom, naravno krivim, nastojati zadovoljiti sve. U takvim stvarima, nema, kompromisa ni kalkulacija. Sve mu više situacija izmiče, što više smišlja taktike umjesto da presječe i oslobodi Isusa, sve više promašuje kairos i sve dublje tone u zlo, a da to nije planirao.
I po koji put se iznova očituje, sada u vrhuncu, da Isusovo poslanje, njegovo kraljevstvo, njegovo evanđelje i vesela vijest su svjetovno nemoćni. Riječ je o kraljevstvu nemoći, ili o kraljevstvu jedne druge moći – kraljevstvu istine
I po koji put se iznova očituje, sada u vrhuncu, da Isusovo poslanje, njegovo kraljevstvo, njegovo evanđelje i vesela vijest su svjetovno nemoćni. Riječ je o kraljevstvu nemoći, ili o kraljevstvu jedne druge moći – kraljevstvu istine. Oko istine razgovaraju Pilat i Isus. Pilat želi saznati od Isusa što je istina. Za njega nema istine ni u riječima ni u djelima, pogotovo nema istine ono što Isus kaže da je istina uosobljena, da je Isus ili da Bog u Isusu postaje osoba-istina. Kod njega postoje samo koristoljubive, pragmatične, političke istine. Postoji istina moći, a ne moć istine. A gdje je tako, tu je loša politika, tu nema pravde, tu se olako miješaju istina i laž.
Isus je pored razgraničenja pojma kraljevstva (on se ne bori za zemaljsko) uveo istinu kao obilježje svoga kraljevanja. Pilat je, kako piše Benedikt XVI., «u daljnjem tijeku saslušanja uveo u igru jedan drugi pojam koji potječe iz njegova svijeta i obično je povezan s ‘kraljevstvom’: moć – vlast (exousia). Vladanje zahtijeva moć, upravo je određuje. Isus, naprotiv, kao bit svojega kraljevanja određuje svjedočanstvo za istinu. Je li istina politička kategorija? […] ‘Dati svjedočanstvo za istinu’ znači istaknuti Boga i njegovu volju nasuprot interesima svijeta i njegovih moći. […] Što je istina? Ovo pitanje nije samo Pilat odgurnuo kao nerješivo i za njegovu zadaću nepraktično. I danas ga se u političkoj raspravi, kao i u raspravi oko oblikovanja prava, uglavnom smatra nečim što smeta. Ali bez istine čovjek živi mimo sama sebe, u konačnici bojište prepušta jačima [vladavini pragmatizma]. ‘Otkupljenje’ se u punu smislu može sastojati samo u tome da se spozna istina. A ona se spoznaje kada se spoznaje Boga. On se spoznaje u Isusu Kristu. U njemu je Bog ušao u svijet i time postavio mjerilo istine usred povijesti. Istina je na izvana krajnje nemoćna u svijetu, kao što je Krist po mjerilima svijeta nemoćan: on nema četa. Biva razapet. Ali upravo tako, u potpunoj odsutnosti moći, on je moćan i samo tako istina uvijek iznova postoje moć.» Upravo se ovo potvrđuje u natpisu na križu o Isusu kralju; u središtu njegova kraljevstva, u srcu objave Boga je istina koja svoju moć očituje u nemoći za svijet i svjetsku politiku, za vladanje i vladare, u milosrđu i praštanju.
Spomenuto je kada čovjek promaši sudbonosni čas odluke i otisne se na put zla, a nema snage zaokrenuti se, onda tone sve dublje. Tako se događa s Pilatom: površan i strašljiv, uvredljiv i vlastohlepan daje da se Isusa izbičuje, pa mu – sve prema optužbi – stavljaju i porugu od kraljevske krune – trnovu krunu. Pilat sve misli da će se stati sa zlostavljanjem, ali zlo ide do kraja. I onda izbičevana, okrunjena i u grimiz zaogrnuta Isusa, krajnje ponižena, kralja-ruglo, Pilat izvodi pred tužitelje i predstavlja ga izrazom: Ecce homo – Evo čovjeka! – i to će, za svu vječnost, postati mjera ljudskosti, mjera čovjeka. U takvom Isusu pojavljuje se čovjek kao čovjek i takav će postati kriterijem svih vlasti i institucija, političkih i religijskih prvaka, svih politika i religija, teizama i ateizama, bezboštva i teologija. Onako kako se odnosimo prema nemoćnom, izruganom, šikaniranom poniženom, isključenom, marginaliziranom čovjeku, toliko pokazujemo svoju ljudskost.
Tužitelji i dio Barabinih pristalica, huškača, plaćenika, senzacionalista i sličnih tražili su na Pilatove riječi evo čovjeka da Isusa razapne. Pilat pak prebacuje na njih odgovornost, pokušava skeptičnom ironijom rugati im se jer zašto hoće da im razapne «njihova» kralja. Nema natrag, već se nepovratno zaglibilo, oni odgovaraju još jetkije i bučnije pozivajući se na cara, i to baš oni koji se i na Boga pozivaju iz koristi. Dakle, prijete Pilatu carem i Rimom, i Pilat, sav u pitanju vlasti i moći, unatoč Isusovim porukama o vlasti koja dolazi od drugdje, «odozgor», prepušta Isusa da se razapne. Isus je razapet na Golgoti. Podrugljivi natpis – Isus Nazarećanin kralj židovski, zakovan je na najsramotnije mučilo. Vojnici razdijeliše na četiri dijela njegovu gornju haljinu, a za donju, za tkanicu, se pokockaše.
U svome izvještaju o muci Ivan Evanđelist najviše prostora, naravno osim Isusu, vidimo da je posvetio Pilatu, čovjeku s najvećom ovlasti. Nemoć i moć, vjera i politika su u konfliktu. Nije Ivan time htio osloboditi odgovornosti druge, posebno ne velike svećenike Anu i Kajfu, ali ni zaobići Isusove učenike. Na samom početku stoji da je Isusov učenik Juda doveo naoružanu četu (sastavljenu vjerojatno od hramske straže i od slugu svećeničkih glavara i farizeja) preko Cedrona na mjesto gdje je Isus bio, u Getsemanski vrt. O Judi Ivan ništa više ne izvještava, njega je, napisao je to prije, za vrijeme posljednje večere zgrabio đavao i odnijelo ga je zlo.
Već smo spominjali i učenika Šimuna Petra koji je u vrtu, pri Isusovu hapšenju, potezao mač na slugu svećenika. Susrećemo ga onda da s jednim učenikom, ne navodi mu se ime, koji je bio «znanac velikog svećenika» i koji je uspio uvesti Petra u Anino dvorište, taj dakle Petar, na upit sluškinje, vratarice da nije Isusov učenik, zanijekao je sebe sama. Nije prošlo zadugo, dok se grijao kraj vatre, na isti je upit svećeničkih slugu, i rođaka onoga komu je odsjekao uho zanijekao i da je bio u vrtu i da je Isusov učenik.
Od drugih osoba koje Ivan Evanđelist spominje (a nije ih mnogo) još su Isusova majka i neke žene, sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija Magdalena. Žene su uz Isusov križ (kod drugih evanđelista govori se da žene prate Isusa «izdaleka»), prate ga od Galileje, najvjernije su Isusove učenice. Tu je i «učenik kojega je Isus ljubio», piše Ivan. S križa Isus prenosi brigu i odgovornost za majku Ivanu, a Ivana majci. Praktično su to zadnje Isusove riječi upućene drugima. Iz njih se tumači briga učenika za Crkvu i Crkve za svoju djecu, Isusove učenike.
Isusovu smrt Ivan opisuje krajnje šturo. Nema kod Ivana Isusovih riječi na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine, nema ni vapaja napuštenosti: Bože moj, zašto si me ostavio, nema ni izrugivanja da siđe s križa (jer razvaljuje Hram i za tri dana ga gradi; rugaju mu se prolaznici, članovi Vijeća: svećenici, pismoznanci i starješine), nema ni razgovara s razbojnicima ni izrugivanja onog nevaljaloga razbojnika, Ivan ništa više ne piše o učeniku Judi; nema govora ni o razdiranju hramske zavjese, što označava da je prostor Svetinji na svetinjama, prostor Bogu slobodan; nema ni posljednjih riječi, opet prema Psalmu: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.
Kao i drugi evanđelisti i Ivan stalno naglašava da se Isusova smrt događa po Pismima, sve se iščitava iz procesa sazrijevanja u vjeri prvih kršćana i prve Crkve. Zato pred izdahnuće kaže: «Žedan sam!» Na to je netko, sve u kontinuitetu mučenja i poruge, nataknuo na izopovu trsku spužvu natopljenu octom (kiselo vino kojim je sirotinja utaživala žeđ), poturio Isusu na usta, da bi ih još više spalio i posušio, izazvao strašnu žeđ za vodom. I Evanđelist Ivan piše: «Čim Isus uze ocat, reče: ‘Dovršeno je!’ I prignuvši glavu, preda duh.» Ovo dovršeno je označava ispunjenje poslanja, puninu zemaljskoga života. Malo riječi, a sve je kazano.
I onda završetak sve drame događa se – naravno uvijek po religijskim propisima, da se ne zađe u subotu – tako da religijski poglavari traže da se razapetima, a bila su trojica, prebiju golijeni da ih slučajno ne bi tko razvezao i da ne bi mogli hodati. Isusu to nije trebalo činiti, jer je već izdahnuo, ali je ipak, za svaku sigurnost, neki vojnik dao svoj doprinos i probo mu bok, da iskrvari, da se – iz rebra novoga razapetoga Adama – rode novi ljudi, novo bratstvo svijeta.
Arimatejac Josip i Nikodem pokazuje da nije sva vlast korumpirana, ima časnih, pravednih i bogobojaznih ljudi u vlasti. Oni Isusa ne samo ukapaju nego, ponovimo, iskazuju mu iznimnu čast baš kada je šikaniran i ubijen od glavnih, od poglavara
Još jedan nezaobilazan i važan moment navodi Ivan Evanđelist. Dva Isusova prijatelja, jedan učenik, oba iz Isusove «večernje škole», i oba sa solidnim društvenim ugledom i političkim pozicijama, vijećnici, koji su se kriomice sastajali i razgovarali s Isusom – Josip iz Arimateje i Nikodem, s dopuštenjem Pilata, skidaju Isusovo tijelo s križa (inače bi završilo kao plijen strvinara), peru tijelo, mažu ga miomirisima (Nikodem je uzeo ogromnu količinu miomirisa: 100 libara smjese smirne i aloja, što iznosi 30 kg), iskazuju Isusu «kraljevsku» počast kako dolikuje njegovu ukopu i polažu ga u novu grobnicu. Ukopan je kralj. Arimatejac Josip i Nikodem pokazuje da nije sva vlast korumpirana, ima časnih, pravednih i bogobojaznih ljudi u vlasti. Oni Isusa ne samo ukapaju nego, ponovimo, iskazuju mu iznimnu čast baš kada je šikaniran i ubijen od glavnih, od poglavara. Tako je završio Isus iz Nazareta, glasnik Božjega kraljevstva, prijatelj ljudi, ljubitelj prezrenih i malenih, izrugani i razapeti kralj nemoći i istine, svjedok Božjeg bezgraničnog milosrđa.
Jedna od bitnih poruka Ivanova izvještaja o Isusovoj muci i smrti bi mogla glasiti: Isus i njegov križ su radikalno razdvajanje moći i nemoći, politike i vjere, trona i hrama, Boga i vlastodržaca. Njegova žrtva na križu više je od svake cijene kojom bi se ostvarivala ili maskirala jagme za vlast, s onu stranu je svakoga straha za vlast kojom su bili opsjednuti veliki i mali svećenici, poglavari, s onu stranu svakoga pilatovskoga kompromisa, s onu stranu «pravedničkoga bijesa» nevinih. Isus je više od moguće odmazde nevine krvi Abelove, jer Isus, ne samo da ne traži ikakvu osvetu, nego je do posljednjega trenutka mirotvorno opraštajući, u brizi za spas i svojih protivnika, izrugivača i nasilnika. Sve je ostavljeno na izbor, na slobodu. Ta se istina dariva u ljubavi – ta se istina prihvaća u slobodi!
Fra Ivan Šarčević
polis.ba
