-TopSLIDEKultura življenjaLifestyleZdravlje

Bolesti zavisnosti kao kompenzacija potiskivanja narcizma

Autor Nebojša Ivanović

U svom ranijem tekstu o nagonu za samopotvrđivanjem (pod naslovom: Rad je stvorio čoveka) naveo sam da bolesti zavisnosti predstavljaju jedan od oblika manifestovanja ovog iracionalnog nagona. Tamo tu tvrdnju nisam detaljnije obrađivao, pa ću to učiniti ovde, u ovoj neobičnoj priči o bolestima zavisnosti.  

Kratko potsećanje na nagon za samopotvrđivanjem

Nagon za samopotvrđivanjem predstavljen je emotivnim porivima koji su svakom od nas razumljivi. Toliko su razumljivi i “prirodni” ti porivi da niko od nas ne oseća potrebu da se zapita o njihovom poreklu, ili o biološkim potrebama iz kojih proističu ti emotivni porivi. Neki od predstavnika nagona za samopotvrđivanjem (koje će svako od nas prepoznati i razumeti) jesu želja da se bude moćan i bogat, uspešan u profesiji, bolji od drugih u oblastima koje se odaberu kao važne (hobiji, sport…), i slično…

Kao što nismo svesni postojanja nagona za samopotvrđivanjem kao fenomena o kojem bi imalo bilo šta da se razmišlja, tako nismo svesni ni njegove iracionalnosti. Jer, čak i ako želju za moći i bogatstvom predstavimo kao racionalnu potrebu da na što sigurniji i bolji način održimo naš lični život, razmnožimo se i održimo život naših potomaka (ovo su standardne biološke potrebe proistekle iz evolucije), teško ćemo objasniti (iracionalnu) činjenicu da je želja za moći i bogatstvom nezadovoljiva.

Ne sumnjam da ću pri ovoj tvrdnji naići na krupna neslaganja onih koji misle da je većina ljudi zadovoljna svojim društvenim statusom i onim što ima. Ja tvrdim da je to samo utisak, manje ili više pogrešan. Tvrdim da se taj silan “zadovoljni” svet nesvesno prilagođava svojim mogućnostima, a te mogućnosti ograničene su pre svega ličnim emotivnim i intelektualnim kapacitetima i objektivnim preprekama iz spoljašnjeg okruženja. Kada ne bi bilo tih sputavajućih činilaca, volja za moć ne bi imala granice. Zato tu volju slobodno možemo zvati: volja za svemoć.

Postojanje volje za svemoć može se argumentovati analizom svakog (i najbeznačajnijeg) postupka svakog čoveka, ali to nije cilj ove moje priče. Pričao sam o tome na drugim mestima.

Ovde želim da naglasim ono do čega sam već došao u svojim ranijim analizama: nagon za samopotvrđivanjem jeste iracionalan nagon zato što u sebi sadrži potrebe koje u neograničenoj meri prevazilaze evolucijom date biološke nivoe potreba održanja ličnog života i života svog potomstva. O poreklu te iracionalnosti biće reči u ovom tekstu.

Potreba za preterivanjem

Najdublji koreni svakog iracionalnog nagona vode poreklo iz (racionalnih) primarnih nagona, štaviše, svaka iracionalnost u ponašanju može biti, uz strpljivu analizu, svedena na te racionalne korene.

Racionalno je jesti, jer bez hrane ne bismo preživeli. Ali ako jedemo više nego što je neophodno da bismo preživeli, čak svesni da time potencijalno ugrožavamo svoj život, takvo ponašanje jeste iracionalno.

Ovaj primer za mene predstavlja neodoljivu ilustraciju svih iracionalnosti u ljudskom ponašanju, pa i iracionalnosti nagona za samopotvrđivanjem.

Hrabro ću staviti paralelu: iracionalnost ljudskog ponašanja = preterivanje u zadovoljavanju primarnih nagona.  

Ostaje da povežemo preterivanje u zadovoljavanju primarnih nagona sa preterivanjem u samopotvrđivanju. Stekli smo relativno jasan utisak da se nagon za samopotvrđivanjem najvidljivije manifestuje u radnim aktivnostima. Povezanost rada i zadovoljavanja primarnih nagona nalazimo u definiciji rada kao biološke kategorije. Iz te definicije sledi da je osnovna svrha rada održanje života jedinke i vrste, a to se postiže zadovoljavanjem primarnih nagona kroz radne aktivnosti. Dakle, samopotvrđivanje kroz preterivanje u radu predstavlja posredno preterivanje u zadovoljavanju primarnih nagona.

Potreba za preterivanjem u zadovoljavanju primarnih nagona nije tikva bez korena, odnosno, mora imati svoje biološko poreklo. Čovek nije naročito sklon da analizira poreklo svojih emotivnih poriva. Čini mu se da je svaka emotivna potreba Bogom dana, pa tako i potreba za preterivanjem. Svaka emotivna potreba na koju je navikao čoveku je razumljiva, pa time logična i prihvatljiva, bez dalje analize. (Čovek i na sebe gleda kao na logično i razumljivo, iako u mnogim aspektima neobjašnjeno, Bogom dano biće.)

Šta bi bilo kada bi čovek na svoju potrebu za preterivanjem u zadovoljavanju primarnih nagona gledao analitički, kao na biološku potrebu koja ima svoje materijalno opravdanje do koga se strpljivom analizom može doći?… To bi bilo izvodljivo, međutim, kod čoveka definitivno postoji otpor prema analizi svojih emocija. Poreklo tog otpora je kompleksno, ali jedan od elemenata otpora je utisak da bi se time izgubila draž “božanskog” u analiziranoj emociji. Negiralo bi se ono nedokučivo i nesaznatljivo, ono koje čoveka čini posebnim i uzvišenim bićem, makar samo time što ima tu nedokučivu i neobjašnjivu emotivnu potrebu, mimo svih svojih rođaka iz živog sveta na Zemlji… To je uostalom razlog zašto čovek i druge svoje emocije – ljubav, mržnju, zavist, ponos, poniženost, i mnoge druge… – ne analizira na pravi način, ne istražuje njihovo poreklo, strukturu i mehanizme nastajanja, već ih samo površno posmatra. Čak i tamo gde su se pojavili značajni naučni prodori ka dubljim istraživanjima ljudskih emocija (mislim pre svega na naučna dostignuća Sigmunda Frojda), čovek se potrudio da sve to zatre i gurne pod tepih. Razlog je, kao što rekoh, negiranje ljudske posebnosti i uzvišenosti, koje neminovno proishodi iz prave analize ljudskih emocija. Ljudski narcizam takvo negiranje ne može da podnese. Zašto? Možda i zato što je već isuviše potisnut iz drugih razloga. Postfrojdovska psihologija, kao naučna i praktična disciplina koja se bavi emocijama, u ovom delu predstavlja dodatnog potiskivača narcizma, umesto da se trudi da ga razotkrije i oslobodi.

Iako je ovo neiscrpna tema, ne bih da dužim dalje: uzrok ljudskih “slepih mrlja” ovog tipa, najprimitivnijeg ezoterizma ljudskog uma usred ponosa svojom “naučnošću”, jeste ljudski narcizam. Zapravo ne ljudski narcizam kao takav, već davno donesena odluka ljudskog roda da je narcizam loša pojava koja mora biti uništena.

Ali, ljudski narcizam je biološka pojava, ne može biti uništena svesnom odlukom živog bića koje je nosilac narcizma. Pokušaji uništenja, manifestni kroz procese njegovog potiskivanja u nesvesno, donose samo drugačije, prinudne oblike njegovog ispoljavanja. To što su ljudi slepi za ove oblike ispoljavanja narcizma, takođe je posledica potiskivanja narcizma. Najčešće vrste ispoljavanja potisnutog narcizma jesu iracionalnosti u ljudskom ponašanju, pri čemu ljudi nisu čak ni svesni da se radi o iracionalnostima, zbog istih prethodno navedenih razloga.

Bolesti zavisnosti

Zadovoljavanje potisnutog narcizma je nesvesna potreba, koja je izvor svih iracionalnosti u ljudskom ponašanju, pa i preterivanja u samopotvrđivanju. Narcizam je nezadovoljiv na idealan način u realnom životu. Svesni analog idealnog zadovoljenja narcizma u uslovima društvenog života bila bi svemoć, a po religijskim interpretacijama to bi bio život u Raju. Zbog nemogućnosti zadovoljavanja narcizma na idealan način u realnim uslovima, uvek postoji deo nezadovoljenosti ličnog narcizma koji muči pojedinca. Nagon za samopotvrđivanjem, koji se kako rekosmo neuporedivo najčešće manifestuje kroz radne aktivnosti pojedinaca, predstavlja društveno dozvoljenu kompenzaciju frustracija zbog nezadovoljenosti svog narcizma.

Ne zaboravljam oblike kompenzacije kroz više misaone aktivnosti – u oblasti religije, umetnosti i nauke (postoje zavisnosti od rada u ovim oblastima) – ali kada pričam o standardno definisanim bolestima zavisnosti moram se zadržati na kompenzacijama narcističkih frustracija direktnim zadovoljavanjem primarnih nagona (ličnih i interpersonalnih).

Lični primarni nagoni su nagoni za: 1) vazduhom (kiseonikom), 2) vodom, 3) hranom, 4) razmnožavanjem i 5) strah od predatora.

Interpersonalni primarni nagoni su: 1) odnos sa roditeljem (poverenje), 2) odnos sa potomkom (samilost) i 3) odnos sa drugom ravnopravnom jedinkom iste vrste (kompetitivnost).

Ako nagon za samopotvrđivanjem predstavlja preterivanje u posrednom zadovoljavanju primarnih nagona, preko radnih aktivnosti, bolesti zavisnosti predstavljaju  preterivanje u neposrednom zadovoljavanju primarnih nagona. Već sam naziv (bolest) upućuje na to da se radi o destruktivnom i štetnom ponašanju. Standardno definisane bolesti zavisnosti odnose se bez razlike na naše primarne nagone, jer mi nemamo drugih zadovoljstava osim njihovog zadovoljavanja.

Kako rekoh, u pitanju su neodoljive potrebe za preterivanjem u neposrednom zadovoljavanju primarnih nagona. Osim pomenute zavisnosti od jedenja, imamo još zavisnosti od disanja (pušenje), pijenja (preterivanje u alkoholnim i bezalkoholnim pićima) i zavisnost od zadovoljavanja nagona za razmnožavanjem (seksualnih aktivnosti).

Opisivanje bolesti zavisnosti na ovaj način može zbunjivati i delovati netačno ako zanemarimo činjenicu da postupci zadovoljavanja skoro nikada ne deluju samo na jedan primarni nagon, već kombinovano, na više nagona. Na primer, usta su pored svoje osnovne uloge i istaknuti seksualni organ, zbog čega svaki unos preko usta zadovoljava i seksualni nagon. Pijenje aromatičnih i gustativnih tečnosti ne zadovoljava samo nagon za unosom tečnosti (za vodom), već i nagon za disanjem i jedenjem. Čula značajno utiču na osećanje zadovoljstva, zbog čega postoji potreba da se bezmirisni, bezukusni i bezbojni vazduh i voda prerade tako da na prijatan način nadražuju sva čula.

Ipak, u pozadini svega, kao bazični motiv stoji potreba da se pribavi osećanje samoostvarenosti, koje se u svom osnovnom prirodnom obliku javlja kada su primarni nagoni optimalno zadovoljeni. Osećanje samoostvarenosti je proizvod evolucije, koji pomaže održanju života jedinke i vrste. U uslovima ljudskog društvenog života onemogućeno je potpuno realizovanje osećanja samoostvarenosti zbog večito nezadovoljenog narcizma, pa se za njim traga kroz kompenzacije, u ovde navedenim preterivanjima.    

Postoji još jedan faktor koji ometa svesni doživljaj da su bolesti zavisnosti isključivo potraga za osećanjem samoostvarenosti preko zadovoljavanja primarnih nagona. Prisustvo psihoaktivnih supstanci u sadržajima koji se ovim putem unose u organizam pospešuje osećanje samoostvarenosti direktnim delovanjem na centre u mozgu, zadužene da nam obezbede osećanje zadovoljstva (samoostvarenosti). Na ove centre u prirodnim uslovima deluju neurotransmiteri koje proizvodi naš organizam. To nam je evolucija podarila u cilju preživljavanja, što ne znači da efekte neurotransmitera koji izazivaju osećanje zadovoljstva ne mogu postići od spolja unete supstance koje imaju slične efekte na centre u mozgu. Zato imamo i zavisnosti koje se sastoje samo iz ovog efekta (narkomanija).

Psihoaktivni efekat supstanci koje unosimo u sebe jedenjem, pijenjem i pušenjem zamagljuje pravu suštinu bolesti zavisnosti, a to je, kako rekoh, potraga za osećanjem samoostvarenosti zadovoljavanjem primarnih nagona. To da psihoaktivne supstance iz hrane, duvana i pića nisu neophodne da bi zavisnost nastala i održavala se, vidljivo je, na primer, u čistom obliku zavisnosti od seksualnih radnji, ili u zavisnosti od kockanja. Vidljivo je i u “prostijim” oblicima kompenzovanja narcističkih frustracija: zavisnosti od kupovine i boravka u tržnim centrima, “blejanja” u kafićima, od vožnje automobilom, od društvenih mreža i drugih internet sadržaja, kao i u brojnim drugim oblicima zavisnosti od savremenih tehnoloških dostignuća… Svi ovi oblici kompenzovanja narcističkih frustracija lako i jednostavno su svodivi na preterivanje u zadovoljavanju primarnih nagona.

Društvena štetnost bolesti zavisnosti zasniva se ne samo na destruktivnom učinku na organizam i ličnost zavisnika, već i na činjenici da se ovim postupcima zadovoljavanje primarnih nagona ostvaruje prečicom, zaobilazeći uobičajeni i poželjni krug društveno korisnog rada, pre nego što do zadovoljavanja dođe. Postoji zavisnost i od prečice u zadovoljavanju postizanja rezultata društveno korisnog rada – zavisnost od kockanja.

Zavisničko ponašanje toleriše se u meri u kojoj je odnos snage zavisnosti i prisustva društveno korisnih radnih aktivnosti kod date osobe relativno povoljan. Osobu koja je posvećena samo svojoj zavisnosti, bez ikakvog radnog učinka, društvo ne toleriše.

Kvantitet i kvalitet zavisničkog ponašanja

Zavisničko ponašanje, kao i svi drugi oblici ljudskog psihoemotivnog funkcionisanja, predstavlja kvantitativni kontinuum koji neosetno prelazi u društveno prihvatljive oblike ponašanja. Granica nije jasno naznačena, pogotovo u situacijama kada se jedan oblik zavisnosti zamenjuje drugim. Poznato je, na primer, da se bivši pušači u visokom procentu ugoje posle prestanka pušenja. To znači da se zavisnost od pušenja, koja je štetnija za okolinu, zamenjuje zavisnošću od hrane, koja manje smeta drugima, zbog čega se i ređe naziva tim strašnim imenom: “zavisnost”. Međutim, zavisnik ostaje zavisnik u istoj meri kao i pre. Ništa dobro nije uradio za sebe time što je jedan oblik zavisnosti zamenio drugim. Zato bi primerenija kategorizacija zavisničkog ponašanja, umesto proste kvalifikacije da se radi o zavisnosti, trebalo da podrazumeva numeričku skalu intenziteta emotivne potrebe za nekim vidom zavisničkog ponašanja.

Pretvaranje zavisnosti od pušenja u zavisnost od hrane jednostavan je primer pretvaranja društveno nepoželjnog vida zavisnosti u društveno prihvatljivije oblike. Obe vrste zavisnosti oslanjaju se na zadovoljavanje ličnih primarnih nagona. Teže uočljiva ali veoma često korišćena transformacija zavisničkog ponašanja podrazumeva prelaz sa zadovoljavanja ličnih primarnih nagona na zadovoljavanje interpersonalnih primarnih nagona.

Bazični interpersonalni primarni nagoni predstavljeni su sa tri osnovna odnosa: prema roditelju, prema potomku i prema drugoj ravnopravnoj jedinki. Ako se novi oblik zavisnosti manifestuje društveno korisnim ponašanjem, ne samo da se neće nazivati zavisnošću, već će se govoriti o “izlečenju” od prethodne zavisnosti. Na primer, dojučerašnji alkoholičar nađe “smisao života” u humanitarnom radu, ili u opsesivnoj posvećenosti karijeri svog potomka. Sa pozicije spoljnog posmatrača on je “izlečen” od alkoholizma, bez obzira na to što je intenzitet  njegovih narcističkih frustracija isti kao i pre, i što traži jednaku snagu emotivnih naboja da bi bio kompenzovan.

Važno je uočiti prelaze od ličnog ka društvenom, naročito razliku u spoljnom manifestovanju nečega što je suštinski isti korenski motiv: zadovoljavanje svog potisnutog, sebi i drugima nepriznatog, narcizma.

Razlika među pojedincima, u smislu zavisničkog ponašanja, opet je kvantitativna, iako od spolja izgleda kao kvalitativna. U pitanju je odnos intenziteta više različitih psihoemotivnih parametara, od kojih su najvažniji: 1) bazična narcistička frustriranost dostignuta u procesu formiranja ličnosti i 2) sposobnost kompenzovanja ove frustriranosti društveno prihvatljivim aktivnostima. Ovi odnosi su interaktivni (na primer, intenzitet bazične frustriranosti utiče na sposobnost kompenzovanja), što otežava i komplikuje njihovo celovito sagledavanje. Međutim, jasno je da će osobe kod kojih je ovaj odnos nepovoljniji biti sklonije da kompenzacije traže u prečicama zadovoljavanja primarnih nagona, odnosno u pravim, klinički prepoznatim bolestima zavisnosti.  

Destruktivnost prečica u zadovoljavanju primarnih nagona očituje se i u pojavama koje u užem smislu ne spadaju u bolesti zavisnosti, kao što su ratovi i kriminal. U ovim aktivnostima, osim zadovoljavanja gore navedenih primarnih nagona, zadovoljava se još jedan primarni nagon: borba sa predatorom. Motiv zadovoljavanja ovog nagona prisutan je i u nagonu za samopotvrđivanjem (kroz kompetitivnost), ali je slabije uočljiv, zato što se radi o društveno dozvoljenim oblicima ponašanja.

Bazična narcistička frustracija i prihvatanje realnosti

Priča o bolestima zavisnosti samo je još jedna varijacija na temu večitih ljudskih patnji zbog esencijalne nemogućnosti idealnog zadovoljavanja narcizma pojedinca. Tehnološki napredak pripomaže u sve efikasnijem zadovoljavanju ličnih primarnih nagona, ali istovremeno donosi nove frustracije na planu zadovoljavanja interpersonalnih primarnih nagona (govorim o sveprisutnim pričama o otuđenju).

Negde iza svega mora ostati bazična narcistička frustracija – svest o svojoj smrtnosti. Ta frustracija je, nažalost, neminovni proizvod svesti o sebi. Opet, svest o sebi donela je toliko zadovoljstva da bi bilo pošteno prihvatiti ovaj njen onespokojavajući proizvod. Ali to se ne može postići nepreglednim uznošenjima i fascinacijama sobom, već prihvatanjem sebe onakvima kakvi jesmo, odnosno, dovođenjem u svesno i prihvatanjem svog narcizma i svoje smrtnosti.

Hoću reći da svi religijski konstrukti o besmrtnosti duše, identično kao i najsavremeniji “naučni” i filozofski koncepti dualista o “nedokučivoj materiji iz koje se sastoji ljudska svest”, ili o ulozi ljudske svesti u kosmičkim dešavanjima i sveukupnom postojanju, nisu ništa drugo do iracionalni narcistički pokušaji postizanja besmrtnosti. Odnosno – očajničko držanje iluzije o realitetu besmrtnosti. Mislim da bi prihvatanje realnosti, što nam je dobro poznato iz svakodnevnog života, donelo više prijatnosti življenja nego što ga trenutno imamo, kada svoj život filujemo iluzijama o svojoj nadrealnoj posebnosti i o svojoj besmrtnosti.

Đordano Bruno je simbol stradanja zbog ovih iracionalnih motiva, zato što je neposredni egzekutor njegovog stradanja bilo društvo. To se može učiniti moralno uzvišenim, iz pozicije Đordana Bruna, ali i svih ostalih koji osećaju empatiju prema njemu. Nešto teže je uočljiva činjenica da je društvo ubilo i Sergeja Jesenjina, i Ota Vajningera… Društvu se oprašta za ova ubistva, zato što su u ovim slučajevima stradalnici bili sami sebi egzekutori. Najteže uočljivo stradanje porekla iracionalnih težnji zadovoljavanja svog potisnutog narcizma, odnosno porekla društvenog života regulisanog neprirodnim moralnim principima koji nalažu potiskivanje svog narcizma, jeste stradanje alkoholičara, koji i suočen sa svojom smrću nastavlja da pije. Ili stradanje narkomana, u istoj poziciji.

Sećam se reči Erika Kleptona, iz faze svoje zavisnosti od alkohola (koja je zamenila fazu narkomanije), kada kaže da nije želeo smrt samo zato što je mislio kako u smrti ne bi imao zadovoljstvo uživanja u alkoholu. Društvo ne samo da nije sklono sebe da optuži za ovakva stradanja, već direktno optužuje stradalnike za neodgovornost, nemanje volje da se promene, i slično… Erik Klepton je imao “preživljavajući” odnos narcističkih frustracija i sposobnosti njihovog prevazilaženja društveno korisnim aktivnostima – zato je preživeo. Vanserijski talenat u tome može biti koristan, ali i štetan, jer uvećava iluziju o svojoj veličini. Mnogi talentovani pojedinci nisu podneli suočavanje sa realnošu. Posle opojnih iskustava zadovoljavanja narcizma slavom sledi period robovanja zavisnosti, koji se neretko završava gubitkom života u mladim godinama.

Društvo u svim ovim dešavanjima pravi racionalizacije. Snagu zavisnosti pripisuje hemijskom psihoaktivnom efektu predmeta zavisnosti, ne uviđajući da je problem na mnogo dubljem psihoemotivnom nivou – nivou nemogućnosti zadovoljavanja svog potisnutog narcizma na drugačiji način, nego preko robovanja zavisnosti. Nedostatak volje samo je jedan od simptoma te bolesti, ali veoma čvrst i fiksiran u nesvesnom; ne može se popraviti tako što će se stradalniku naložiti da ima volju.

Na nivou ovih dubokih psihoemotivnih motiva ne postoji razlika između Đordana Bruna i ekstremnog zavisnika koji ne odustaje od predmeta svoje zavisnosti, iako zna da sebe time vodi u smrt.

(U prethodnim navodima izraz “društvo” može se posmatrati i kao bazični stav morala ljudskog društva: potiskivanje svog narcizma.)    

Zrelost i nezrelost

Ekstremi su najbolji učitelj, zato što posebno istaknu ono esencijalno. Negde na kraju uma, moramo se zapitati zašto je to tako, šta uopšte dovodi do ekstrema. Jer ekstremi nisu neprirodno ponašanje, oni su samo ekstremne ekskurzije prirodnog ponašanja. Kada se zapitamo šta dovodi do ekstrema, dolazimo do etiologije zavisničkog ponašanja. Još više, dolazimo do etiologije svih ljudskih problema. Nemogućnost zadovoljavanja svog narcizma na idealan način jeste uzrok svih ljudskih patnji, ali postoji kvantitativna razlika među ljudima u intenzitetu ovih patnji. Rečeno rečnikom psihologije, postoji razlika između tzv. “zrelijih” i manje zrelih ličnosti, čija nezrelost se u nekom delu manifestuje i bolestima zavisnosti.

Apsolutna zrelost ne postoji. Čak i osoba koja se može smatrati izuzetno zrelom imaće u sebi segmente nezadovoljenog potisnutog narcizma, odnosno zrnca sklonosti oku nevidljivim oblicima zavisnosti, sa kojima inače veoma lako izlazi na kraj.

Važno je prepoznati da su zrelost i nezrelost podeljene samo kvantitativnim vrednostima psihoemotivnih parametara koji učestvuju u strukturi ličnosti. Svaki od tih parametara, pa i narcizam i potiskivanje narcizma, poseduju i zrelije i manje zrele ličnosti. Psihologija proučava poreklo razlike u kvantitativnom nivou (ne)zrelosti, došavši do osnovnog etiološkog faktora koji ličnost formira manje ili više zrelom.

Taj etiološki faktor je uticaj roditelja u inicijalnim fazama života. Suština je u tome da se (ne)zrelost roditelja prenosi na decu. Ne bih ovo mogao bolje prikazati nego što je to učinio Erih From, u svom delu Umeće ljubavi: “Ako neko ima priliku da prouči uticaj majke koja sebe istinski voli, može videti da, u sticanju iskustva šta je ljubav, radost i sreća za dete, nije ništa poučnije od majke koja voli i sebe”. (To što sam citirao Froma ne znači da se slažem sa njegovim pričama; naprotiv, mislim da (pseudo)duhovna lamenitranja fromovskog tipa predstavljaju posebno licemernu narcističku patetiku, koja na najpodmukliji način odvlači čoveka od pravih rešenja svojih emotivnih problema.)

Podrazumeva se da na isti način važi i obrnuta tvrdnja: – majka koja ne voli sebe ne može formirati srećno dete. Formiraće manje ili više nesrećno dete, koje će sreću (samoostvarenost) tražiti između ostalog i u prečicama i preterivanju zadovoljavanja svojih primarnih nagona – tj. u bolestima zavisnosti.

Slikoviti Fromov izraz “majka koja ne voli sebe” odgovara majci pojačanih narcističkih frustracija. Takva majka će kompenzacije tražiti na različite načine, u skladu sa svojim psihoemotivnim profilom, neizbežno i u svom detetu. To se može manifestovati preterivanjem u zaštiti i nezi, preteranim očekivanjima od deteta, ili naprotiv negativnim emocijama, zanemarivanjem, i slično… Koji god oblik preterivanja da je u pitanju, neminovno će dovesti do formiranja ličnosti deteta koje će takođe imati povišen nivo narcističkih frustracija. Povišeni nivo narcističke frustriranosti reaktivno stvara povišeni nivo narcizma u ličnom doživljaju i manifestnom ponašanju, što vodi konfliktima u društvenim odnosima, daljim frustracijama, još jačim potiskivanjima i sve jačoj emotivnoj napetosti, tj. dobro poznatim neurozama današnjice, koje se delom manifestuju kao bolesti zavisnosti.

No nije ni takva majka kriva za stradanje svog deteta, jer i ona je imala svoju majku.

Bazični ljudski moralni stav

Zapravo niko nije kriv. Čovek je davno odlučio da za temeljni princip svog moralnog sistema postavi potiskivanje svog narcizma u nesvesno. Bazična ljudska mudrost: “tretiraj druge kao samog sebe”, koju su na različite načine izrekli Konfučije, Zaratustra, Isus, Muhamed i mnogi drugi, koja predstavlja ponos čovečanstva i osnov svih modela ponašanja, osnov svih religijskih i svetovnih zakona, sadrži u sebi nevidljivu naredbu: “potiskuj svoj narcizam u nesvesno”.

Može se učiniti da takav stav predstavlja negaciju i osporavanje prirodnih zakona evolucije, ali stvar nije tako jednostavna. Nastanak svesti o sebi, koji se tokom evolucije desio kod čoveka, zahteva i podrazumeva nastanak novih moralnih principa, drugačijih od dotadašnjih evolucionih, principa koji su zasnovani na okretanju od pojedinačnog i ličnog ka društvenom.

Sve to je u redu, logično je i razumljivo. Ono što može praviti nedoumice jeste prava mera u tom okretanju. Prava mera između ličnog i društvenog, prava mera između dionizijskog i apolonskog morala. Dionis je vešt u neposrednom zadovoljavanju ličnih primarnih nagona, Apolon je oličenje životnih sposobnosti u društvenom životu. Ne treba zaboraviti da poštovanje društvenih interesa nije ništa drugo do posredno zadovoljavanje ličnih interesa.

Može biti da je Konfučije imao na umu samo diplomatsku veštinu kada je rekao: “čini drugima ono što bi želeo da drugi čine tebi”. To zvuči razumno. Međutim, kasnije je došlo do preterivanja u nametanju nesebičnosti. Isplivao je kao dominantan jedan od interpersonalnih primarnih nagona – samilost, uz anatemisanje kompetitivnosti; a logično je da primarni nagoni moraju biti u ravnoteži. Hrišćanstvo se posebno ističe u tom neprirodnom preterivanju – koje u krajnjoj liniji nije ništa drugo do narcističko isticanje potiskivanjem narcizma.

Narcizam je nestišljiv, to je biološka činjenica. Kada ga izguraš kroz jedna vrata, on automatski ulazi kroz druga, prerušen u drugi oblik, često u svoju suprotnost. Tako i gore navedeni filantropski stav (“tretiraj druge kao samog sebe”), neočekivano, postaje svojevrsni poligon za prikriveno zadovoljavanje potisnutog narcizma propovednika tog stava!

Neko će reći da hrišćanski stavovi ionako ne funkcionišu u realnom životu, bez obzira na to što predstavljaju proklamovane ideale ljudskog ponašanja. Reći će da malo ko obraća pažnju na te stavove, da se svi manje-više ponašaju u skladu sa svojim prirodnim porivima. Otuda postaje besmisleno optuživati neke tamo proklamovane stavove koje niko ne poštuje za emotivnu napetost čoveka, koja se u nekom procentu manifestuje preko bolesti zavisnosti.

Ako bi i bilo tako, licemerno je i neprirodno za svoj bazični moralni princip imati stav koji se ne poštuje. Ali ostaviću to po strani… ovakva mišljenja moram nazvati površnim iz drugih razloga. Površna su jer zanemaruju veličinu i snagu nesvesnog u nama, nezamislivo moćan svet intuicije i kolektivno nesvesnog. Preterivanje u nametanju nesebičnosti i potiskivanju narcizma odavno je postalo deo ljudskog kolektivno nesvesnog. Iz nesvesnog ovi stavovi utiču na naš svesni život, proizvodeći između ostalog i emotivnu napetost čijeg porekla nismo svesni. Ponašanja koja su u suprotnosti sa tim stavovima, utisak da ti stavovi nemaju uticaja na ljudsko ponašanje, pa i sprdanja na račun tih stavova – samo su buntovničke reakcije na njihov emotivni pritisak iz našeg nesvesnog.

Kada je reč o bolestima zavisnosti, radi se o psihološkim mehanizmima koji su pohranjeni duboko u nesvesnom. Zavisnik od uživanja u hrani osećaće na svesnom nivou samo pojačanu potrebu za hranom, koju ne doživljava kao nešto neprirodno, već je tumači kao karakteristiku svoje ličnosti manje-više nepoznatog porekla. Ako i razmišlja o psihološkoj pozadini svoje pojačane potrebe za hranom, analize o tome svešće se na površne opservacije, tipa zapažanja da mu hrana pruža utehu i smirenje posle stresnih životnih situacija. Neće biti svestan da je pojačana potreba za uživanjem u hrani kompenzacija frustriranosti zbog nesvesno nametnutog imperativa nesebičnosti i potiskivanja svog narcizma (iz tog nametanja uostalom potiču i stresne životne situacije). Neće biti svestan ni činjenice da u najdubljem podrumu njegovog nesvesnog čuči strašan demon savesti, koji golim rukama hvata i davi svaku novorođenu primisao o davanju oduška svom narcizmu, tj. primisao o dozvoljavanju narcizmu da se probije u nivoe svesnog životnog funkcionisanja.

Alternativa gore navedenom nesebičnom bazičnom ljudskom moralnom stavu mogla bi da glasi: “Ti si sam sebi najveća i bezuslovna vrednost, jer bez tebe i tvoje svesti ne postoji ništa drugo; ali, takav isti doživljaj o sebi ima i svaki drugi čovek oko tebe; potrudi se da to saznanje iskoristiš na što bolji način da bi sebi priuštio opušten život!”

Da li bi tada u ljudskom emotivnom životu bilo manje napetosti?

Svako potiskivanje emocija u nesvesno, pa tako i potiskivanje narcizma, nosi emotivnu napetost. Da ne bude zabune, radi se o neurotičnoj napetosti, ne o realnom strahu u vezi neke životne opasnosti.

Za razliku od autora koji misle da se ova napetost može rešiti još jačim potiskivanjem, učenjem umeća ljubavi na primer (kako misli Erih From), ja mislim da je rešenje u razotkrivanju i prihvatanju svog narcizma. Kada ga imamo u svesti (a ne potisnutog u nesvesno), pomireni sa činjenicom da je on tu, nesavladiv i neisteriv, i zapravo naš saveznik, mnogo je lakše oblikovati ga i prilagođavati svojim mogućnostima i potrebama.  

za P.U.L.S.E: Nebojša Ivanović  

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close