Ivan Markešić: Ja, daidža Ivan

Ovih posljednjih dvadesetak tzv. demokratskih godina svjedočimo jednome patološkom turbohrvatskom nasrtanju na sve što je vezano za Bosnu, na ono što ima pridjev(ak) bosanski, a time naravno na bosanske katolike te posebno na bosanske franjevce. To znači na sve na sve ono što u identitetskome smislu ima bilo kakve veze s prošlim Osmanskim Carstvom ili pak s isto tako već prošlim socijalističkim razdobljem. Kao da su u svojim brutalnostima drugi ‘naši’ osvajači: Austrijanaci, Ugari, Talijani, Nijemaci, ili pak naši ratnici: partizani, ustaše, četnici i ostali sljedbenici politike ‘krvi i tla’ bili išta nježniji od Osmanlija. No, s druge strane, ti isto hrvatoljupci, s posebnom dozom ljubopitljivosti i strahopoštovanja ophode s političkim i vojnim elitama bosanskih Srba, svejedno je li netko od njih u posljednjim ratovima ili u posljednje vrijeme (u)činio i čini nešto nažao Hrvatima u Bosni, a posebno u Hercegovini ili pak u Hrvatskoj. Čini se da su za njih takvi srpski junaci, kao što su npr. Milorad Dodik ili pak general Ratko Mladić, heroji, junaci, odličnici najvišega ranga, oni koji su se u pravo vrijeme i na pravome mjestu znali obračunati sa svojim neprijateljima.

No, to je samo jedan dio priče koju bih želio ovdje ispričati. Naši tzv. hrvatski demokrati i u međuvremenu izrasli ‘jezikoslovci’ u nemogućnosti da svojim nastupima utječu na budućnost ove zemlje, Bosne i Hercegovine, pa makar se ona samo i Bosna zvala, i da utječu na budućnost svega onoga što iz nje kao bosansko proizlazi, okrenuli su se prokazivanju i istrebljivanju čak i nekih pojmova koji se koriste i koji su se koristili u međusobnoj bosanskoj katoličkoj komunikaciji, u osuđivanje i prokazivanje pojmova koji su dio našega, a time i moga osobnog identiteta, kojeg se ne bih želio odreći, bez obzira na sve ono što ovakvo javno izjašnjavanje o tome nosi sa sobom.

Riječ je, pogađate, o pojmu daidža.

Ovdje ne mislim braniti bosanske fratre koje hrvatski ‘uglednici’ žele omalovažiti nazivajući ih daidžama. Njima obrana takvoga tipa nije uopće potrebna. Znaju oni braniti se i sami. A činili su to kroz povijest. I uvijek s uspjehom. Počevši od vremena dobivanja Ahdname pa sve do Udruženja Dobroga pastira. A sada bi se trebali braniti da nisu ono što oni jesu – daidže. Međutim, novokomponirani jezikoslovci, iz čijih biografija proizlazi da se nikada nisu bavili hrvatskim jezikom, a kamoli njegovom poviješću, nastoje riječ i pojam daidža, dovodeći ga u svezu s bosanskim fratrima, poistovjetiti s pojmom izdajnik, kvisling. Dakle, bosanski fratar = daidža = izdajnik = kvisling.

Rekoh, ne želim braniti fratre. Mogu to oni i sami. Ovdje želim ispričati priču u ime onih koji su svojim osobnim življenjem vezani za pojam daidže.
Naime, jedan sam od onih, zacijelo ne rijetkih Ramljaka koji je odrastao s pojmom daidža. Daidža je svojedobno, a za mene posebno, bio pojam od najvišega značenja. Imao sam dvojicu daidža – pokojne Stipu i Petra Beljo, iz sela Mluša. Pokoj njihovoj dobroj duši. Kad bi oni dolazili kod nas u Proslap, u Markešiće pod Stepenom, uz samu rijeku Ramu, dakle u vremenu prije potapanja Gornjoramske kotline, bio je to nama djeci uvijek velik i poseban doživljaj. Uzvikivali smo: mama, doš'o daidža! Bio je to, naravno, zašto i to ne reći, uvijek poklonima obdareni susret. I ne samo u našoj kući u Markešićima, pod Stepenom, u Proslapu, nego i kad bismo s mamom i ćaćom, većinom u proljeće i u jesen, kad bi bila misa na njihovome groblju, išli u posjet dainicama i daidžama na Mlušu. Ili kad bismo se s daidžama našli nedjeljom ili o nekome drugom blagdanu na Šćitu, nakon mise, dolje kod prodavaonice imenom Zema, u kojoj je radila pok. Ljube. Tu su daidže izdavali/predavali gotovo (a to znači ‘uvaljano’) i primali tek otkano sukno (vunenu tkaninu) koje su oni potom „valjali“ u svojim vodenim stupama u Priklacima, na rijeci Rami, na kojoj su uz stupe imali i mline, tamo dolje gdje su sada temelji brane Ramskoga jezera, neposredno ispod selâ Mluše i Kovačeva Polja. A kasnije, kako su radovi na izgradnji brane napredovali, stupe je daidža Stipo prenio na pritok Rami, na Krupić, neposredno uz mlin(ov)e Franje Sliške.
Dakle, veselili smo se daidžama. Ali i dainicama. Bez njih nije išlo. Nitko nije govorio o ujaku, ujnama. Pojam ujak bio je, koliko znam, određen samo za pratre. Ime daidža bilo je naš ramski, katolički, narodni i materinski izraz jedne neiskazljive, nemjerljive i iskrene ljubavi i odanosti. S vremenom i starenjem i sam sam postao daidža.
No, ponukan posljednjim izljevima mržnje jedne samozvane male, ali bahate hrvatske bratije prema svemu što je vezano s Bosnom i bosanskim, pa time i s pojmom daidža, ovdje bih tim jezičnim čistuncima želio iznijeti nekoliko leksikografskih činjenica te im u svrhu objašnjenja pojma daidža naznačiti samo djelić onoga što o tome pojmu piše u starijim hrvatskim rječnicima (navest ću samo dva) u koje se počelo skupljati i skupilo hrvatsko jezično blago. Kako je jezik promjenjiva, a ne neka stalna i petrificirana kategorija, on je u trajnoj mijeni, nadopunjavanju, širenju i utjecanju na druge jezike, ali i neotporan na utjecaje sa strane. A to znači da je takav i hrvatski jezik. Međutim, svaki, pa i hrvatski jezik, koristi se tuđicama kao svojom svojinom, a to znači da se hrvatski jezik koristi pohrvaćenim tuđicama, među njima i turcizmima. Ovo navodim kako bi kulturnom memorijom osiromašeni gore već spomenuti hrvatski jezični mrtvozornici mogli barem vidjeti koje se sve jezično blago nalazi u tim bogatstvom ispunjenim hambarima kojima raspolaže hrvatski narod, ne samo u Rami.
Tako u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika, svezak II (četa-đavļi), kojeg su obradili Đ. Daničić, M. Vaļavac, P. Budmani, u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti umjetnosti (Zagreb 1884-1886) za pojam daidža stoji uz mnoštvo primjera i sljedeće leksikografsko objašnjenje:

DÀIǴA, m. lat. avunculus, ujak (materin brat, ujac); tur. dajy. Slog ǵa dodan je prema amiǵa (amidža) U Vukovu rječniku nalaze se još pojmovi: daja, dajo, dajka, dajko. Piše se i dajiǵa (dajidža). Iz ovoga pojma izvodi se pridjev: DÀIǴIN, što pripada daiǵi, te imenica DÀINICA, daiǵina žena, ujna. Piše se i dajinica.

U Rječniku hrvatskoga jezika, svezak I (A-O), u kojem su riječi skupili i obradili dr. F. Iveković i dr. Ivan Broz, objavljenom u Zagrebu 1901., za pojam daidža stoji sljedeće objašnjenje:

DÀIDŽA, m. vidi ujak; te hyp.: daja, dajko, dajo. Autori savjetuju da se oblik dàidža usporedi s pojmom àmidža (stric). U ovome rječniku iz pojma daidža izvode se sljedeći pojmovi: dàidžić, dàidžin, te imenica dàinica, f., daidžina žena, ujna.

Umjesto zaključka
Krajem prošloga tjedna (pri)sjećali smo se Kristalne noći. U svome tekstu Kristalna noć – historijska činjenica ili povijesni proces dugoga trajanja, objavljenom na portalu Križ života, naveo sam da se borci protiv svega što je manjinsko, što nije naše, odnosno što imalo miriše na tuđe, posebno na tursko, osmansko, a što je zapravo u bitnome naše, moje, katoličko i hrvatsko, približavaju onima koji su Kristalnom noći započeli novo razdoblje uklanjanja nepoćudnih. Holokaust, stoga, nije rezerviran samo za Židove. Svi oni koji kao manjina u nekome društvu strahuju za svoj opstanak, pa i u pojmovnome identitetskom smislu, nalaze se u situaciji u kojoj su se našli Židovi nakon Kristalne noći s 9. na 10. studenoga 1938.
Želeći vama svima svako dobro i da se ne osjećate ugroženima, srdačno sve vas odreda pozdravlja

daidža Ivan.

Autor: Ivan Markešić | Prometej.ba

12.11.2013.