Bekim Berisha (Grabovac, 16. lipnja 1966. – Junik, 10. kolovoza 1998.) bio je hrvatski branitelj tijekom Domovinskog rata. Borio se i u Bosni i Hercegovini, a nakon toga i na Kosovu, gdje je postao generalomOslobodilačke vojske Kosova. Poginuo je 1998. godine u borbi kod Junika na Kosovu.
GODIŠNJICA SMRTI KOSOVSKOG HEROJA
Bekim Berisha ponos je Hrvatske, Kosova i BiH. Jedini je vojnik odlikovan od čak tri predsjednika, a o njegovom umijeću ratovanja priča se i danas, 18 godina nakon što je poginuo.
Hrvati su ga zvali “Šok” (alb. prijatelj), a na Kosovu je znan kao “Abeja”. Zapravo, zvao se Bekim Berisha. Svoje umijeće ratovanja pokazao je u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu gdje je na današnji dan poginuo. Ovog hrabrog Kosovara stanovnici Banovine pamte i danas, a odvažnost Bekima Berishe impresionirala je prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana:
– Ovaj borac vrijedi kao 1000 vojnika – kazao je Tuđman za “Šoka”.
– Berisha je jedan od najboljih i najpouzdanijih vojnika kojeg sam ikada sreo – izjavio je general Janko Bobetko.
Za teško ranjavanje u Domovinskom ratu, Bekim Berisha je 2013. godine posmrtno odlikovan Redom hrvatskog. Ranjen je u akciji 16. 6. 1992. godine prilikom izvršavanja borbenih zadaća na istočno-slavonskom bojištu. Trnovit put do priznanja ovog heroja Domovinskog rata ovim je odličjem dobilo epilog, iako je u braniteljskim krugovima ovo ime poznato već više od dvadesetak godina. Šira javnost o njemu zna malo ili ne zna uopće, ali riječ je o možda najintrigantnijoj i najtajanstvenijoj osobi Domovinskog rata koja ni nakon svoje smrti ne prestaje izazivati zanimanje pojedinaca poput Ivice Pandže Orkana, čije zanimanje za lik i djelo Bekima Berishe ne jenjava.
Jedini vojnik kojeg su odlikovala tri predsjednika
– Bekim Berisha rođen je 16. lipnja 1966. godine u mjestu Graboc kod Peći na Kosovu. Njemu je na Kosovu podignuto osam spomenika, po njemu je nazvana Vojna akademija Kosovske vojske, jedna kosovska vojna postrojba i jedna vojarna u Prištini, o njemu su ispjevane i uglazbljene četiri narodne pjesme, a TV Priština o njemu je snimila dokumentarni film. On je ujedno i jedina osoba koja je odlikovana od čak tri predsjednika, albanskog, hrvatskog i kosovskog. Obrazovan je, a govorio je četiri ili pet jezika. To dovoljno govori o kakvoj je osobi riječ, mada je njegov život dobrim dijelom tajnovit i nije lako posložiti sve kockice. S obzirom na to da se radi o svojevrsnoj veličini i legendi, ja kao njegov suborac osjećao sam potrebu saznati što više o čovjeku koji je tako zdušno branio Hrvatsku i potruditi se da se na njega ne zaboravi – rekao je Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, hrvatski ratni vojni invalid, ratni dozapovjednik obrane Sunje i sunjske bojišnice.
Samostalno odlazio u okupirani teritorij i izvršavao diverzije
Berisha se u pojavio 91. u Komarevu u koje je, navodno, stigao iz Belgije i pristupio prvim dragovoljcima u Hrvatskoj, pripadnicima sisačkog 57. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde. Suborci ga pamte kao samozatajnog i skromnog 25-godišnjaka koji je počeo kao običan vojnik, ali se ubrzo ispostavilo da je sve, samo ne običan. Samostalno i na svoju ruku odlazio je u izviđanja i izvršavao diverzije, ali o tome nije puno pričao. Stanovnici Komareva još pamte kako je Šok golim rukama iz zemlje iskopao neeksplodiranu granatu, i to s neviđenom lakoćom i hladnokrvnošću. U proljeće 92., Bekim osjeća zov još jedne zemlje koja vapi za pomoći i u kojoj bjesni rat – Bosne. U Bosanskoj Posavini se ponovo iskazuje u borbi protiv bosanskih Srba, ali njegov ratni put tu ne završava. Odlazi na ratom zahvaćeno Kosovo i postaje jedan od prvih zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova. S vremenom postaje general kosovske OVK i kao takav daje svoj život u junačkoj akciji kada je napustio svoje suborce i sasvim sam iz jedne kuće pružao otpor gađajući tenkove snajperom i RPG-om. Tog 10. 08. 1998. Berisha je poginuo u kući koju su tenkovi u potpunosti razrušili.
Pronađena crna torba otkrila tko je zapravo Bekim Berisha
– Nije se sa sigurnošću znalo od kud je i kojim povodom Bekim došao u Hrvatsku, sve do 2007. kada se dogodilo čudo. U podu jedne stare kuće u Komarevu koja se adaptirala pronađena je prašnjava, crna torba puna vrijednih osobnih stvari, dokumenata, fotografija i raznoraznih svjedočanstava. Bila je to Bekirova torba. Nitko ni sada ne zna kako je i kada Bekim svoju crnu aktovku sakrio u drvenoj kući u kojoj nije spavao, niti boravio te nije jasno zašto se po nju nikada nije vratio. U pronađenoj crnoj aktovci pronašla se njegova međunarodna studentska iskaznica izdana na Hotelijerskom fakultetu u Rijeci 19. 10. 1989. godine, nađena je njegova iskaznica Ferijalnog saveza Hrvatske prema kojoj je živio u Opatiji, na Novoj cesti 166. Posebno je zanimljivo da je u crnoj aktovci pronađena putna karta kojom je Bekim Berisha iz Bruxellesa u Belgiji 7. 8. 1991. godine došao u Zagreb, čime je razjašnjena enigma njegovog dolaska u Hrvatsku.
Među pronađenim dokumentima nalazi se i potvrda Policijske uprave Sisak MUP-a Republike Hrvatske od 30. 8. 1991. godine kojom tadašnji policijski načelnik Đuro Brodarac potvrđuje da je Bekim Berisha od 10. 8. 1991. vojni obveznik te mu se ta potvrda izdaje u cilju ostvarivanja prava na dohodak. Vođen znatiželjom, a i voljom da Bekimova obitelj ostvari neka prava, tada sam shvatio da takav jedan heroj u Hrvatskoj nema status hrvatskog branitelja Domovinskog rata, njegova obitelj nije dobila njegovu Spomenicu Domovinskog rata, u Hrvatskoj nije ostvario niti status hrvatskog ratnog vojnog invalida, niti pravo na dionice i druga zakonska prava koja mu nedvojbeno pripadaju na temelju njegovog sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i njegovog ranjavanja u Domovinskom ratu. Ti i ostali pronađeni dokumenti poslužili su Bekimovoj obitelji da u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Prištini na Kosovu pokrene upravni postupak za priznavanje statusa hrvatskog branitelja Bekimu Berishi i za ostvarivanje svih pripadajućih zakonskih prava.
Tek kada je upisan u registar i odlikovan Redom hrvatskog križa, čini mi se da je pravda zadovoljena – izjavio je Orkan.
/kosovapersanxhakun.org/
