Hrvatski nacionalni mitovi: Mit o iranskom podrijetlu

Midhat Hajdarević 2013-02-21

Od sredine 19.st. hrvatske nacionalne narative karakteriziraju dvije oprečne putanje. Prva podrazumijeva duh povijesno-političkog jedinstva balkanskih Južnih Slavena, a druga podrazumijeva samostalni hrvatski identitet odvojen od slavenskih naroda, pogotovo i naglašeno različit od Srba.
Između ove dvije opcije dugo je postojalo dinamično sučeljavanje, da bi, nakon Vidovdanskog ustava 1921. koji je jasno favorizirao Srbe unutar Jugoslavije, konačno prevladala opcija samostalnog hrvatskog identiteta. Iako je pobjeda ove opcije mnogo pridonijela stvaranju samostalne hrvatske države i oblikovanju hrvatske nacije, imala je i mnogo loših posljedica po hrvatsku društvenu svijest, jezik, kulturu, politiku i tumačenje povijesti.
Na razini društvene svijesti rezultirala je pojačanim nacionalizmom. Na razini jezika donijela je siromašenje hrvatskog jezika laboratorijskim ideološkim kreiranjem novih riječi koje bi trebale zamijeniti posuđenice i tuđice koje su prepoznate kao prijetnja hrvatskom jeziku. Na razini kulture donijela je u nemaloj mjeri duhovno osiromašenu ideološku, režimsku, nacionalnu umjetnost. Na razini politike prevladavanje opcije samostalnog hrvatskog identiteta oštro različitog od srpskog kulminiralo je političkim projektom Nezavisne države Hrvatske, marionetske države Hitlerovog Trećeg Reicha u kojoj su počinjeni mnogobrojni zločini protiv nehrvatskog stanovništva. Konačno, na razini tumačenja povijesti, opcija identiteta pošto-poto različitog od srpskog dovela je do stvaranja raznih para-znanstvenih mitološki argumentiranih teorija o hrvatskom podrijetlu.
Najpoznatija od njih je vjerojatno teorija o iranskom podrijetlu Hrvata, koju su osim „znanstvenika i povjesničara“ protežirali i poznati književnici (posebno Ivan Aralica, i to u romanu „Tajna sarmatskog orla“). Sjećam se kako sam u osnovnoj školi znao dobivati stripove i slične materijale „naučno-edukativnog karaktera“ koji indirektno govore o podrijetlu hrvatskih plemena iz stepa Irana. Međutim, koliko je opasno i naivno zanositi se ovom teorijom, pokazuje i činjenica da se u nekim svojim postavkama ta teorija približava arijevskoj teoriji prisutnoj u Trećem Reichu.
Tako, prema toj teoriji i prema „suvremenim istraživanjima“ ime Hrvati dolazi najprije od proto-arijske (sanskrtske) riječi saraswati, kasnije transformirane u Harahwaiti, riječi koja datira iz oko 3750. prije Krista. Ta je riječ, prema pobornicima teorije usko povezana s riječju aryan koja znači „plemeniti“, pa je i u asirskom jeziku postojao naziv Arvat. Znači da bi se riječ „Hrvat“ mogla prevesti kao „plemeniti“, što je svakako ugodna muzika za nacionalno podešene uši. Doduše, neki pobornici ove teorije spominju i riječi haurvata (iranski: pastir) i hu-urvatha (iranski: prijatelj). Dodatni dokazi su nazivi sela u Siriji (Arwata), Indiji (Chorwat) i Kurdistanu (Hrvati) u kojima se očigledno sačuvalo ime Hrvati. Ispada dakle da su Hrvati svojedobno bili jedan od dominantnijih naroda na potezu Turska-Indija. Cijelu priču kvari obaranje jednog od ključnih pojmova koji se veže uz iransko podrijetlo Hrvata. Radi se o imenu perzijske satrapije Harauvatiš. Iako je to ime mnogim hrvatskim istraživačima „iranistima“ zazvučalo kao prvi spomen imena hrvatskog, zapravo ime satrapije dolazi od perzijske riječi za – rijeku. Na indoiranskom Harauvatiš ili Harahuvatiš znači doslovno „ona koja se razlijeva u bare“. Nije dakle perzijska satrapija dobila ime po Hrvatima, kako tvrde pobornici iranske teorije, nego po rijeci. A nije baš najlogičnije ime Hrvata izvoditi iz indoiranskog termina za razlivenu rijeku.
Novi argument je spominjanje „arijskih konjanika Hrwts“ na kamenim pločama nađenim na području Krima i na obalama Azovskog mora. Što bi značilo da su drevni Hrvati harali i na području današnje Ukrajine. Tko zna, možda se dokraja otkrije i da je Ševčenkova pra-čukun-na-kvadrat-baba bila Hrvatica. Nadalje, hrvatska civilizacija koja je odavna prije Krista postojala u Iranu i Kurdistanu imala je svoj jezik, pod nazivom hurrwuhe ili hurati. Taj jezik je, naravno, samo da napomenemo, i po nazivu i po riječima bio različit od srpskog.
Važan dokaz za pobornike ove teorije predstavlja šahovnica. Taj u Iranu tako čest motiv (i igra šah dolazi s tih prostora) je i neizostavan dio hrvatske državne i nacionalne koreografije i tu se vidi veza Hrvata s Iranom. Međutim, motivi šahovnice postoje i u Peruu i na području Meksika, a recimo portugalski klub Boavista ima dres s motivom šahovnice, pa se nitko nije sjetio povezati civilizacije Perua, Meksika i Boaviste s Iranom.
Nadalje se govori o vezama elamskih, kasitskih i perzijskih dužnosnika bani s hrvatskim banovima i kraljevima Bliskog i Srednjeg Istoka (ima li to slučajno veze i s mojim tradicionalnim nadimkom Bane kojemu nikad nisam utvrdio značenje, možda zbog prikrivanja njegovog iranskog podrijetla?), o njihovim ratnicima marjanima (ima li to slučajno veze i s mojim imenom, pa da se odmah proglasim ratnikom, štoviše ratnikom svjetlosti kao u Coelhovim romanima?), o njihovom svećenstvom yaranima (ima li to slučajno veze s bosanskom riječju jaran?), i o njihovom glavnom božanstvu simpatičnog naziva Nina-Sawuška.
Simpatizeri iranske teorije kušali su povezati i hrvatsku praslavensku religiju s zoroastrejskim dualizmom. U staroslavenskim ritualima doista ima elemenata koji mirišu na dualizam, ali niti je to pravi zoroastrejski dualizam, niti je to neko duhovno obilježje koje bi razlikovalo Hrvate od ostalih Slavena. Doduše, možda bi simpatizeri iranske teorije imali više uspjeha da bi u shvaćanju kršćanstva kod današnjih Hrvata tražili elemente zoroastrejskog dualizma. Kad vidim katolike koji po internetu kače slike Isusa i Sotone kako mrka pogleda sjede za stolom i obaraju ruke, a iza njih su vojske anđela i demona, i sam posumnjam ne samo da su ti ljudi podrijetlom od starih zoroastrejaca, nego da su i dan danas više zoroastrejci nego kršćani.
Konačno, prema iranskoj teoriji o podrijetlu, Hrvati, kad im je dosadilo u Iranu, sele na područje današnje Ukrajine i osnivaju veliku državu kojoj je glavni grad bio današnji Krakow. Ostalo je poznato. Iz Ukrajine i Poljske doselili su u stoljeću sedmom na prostore današnje Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

iransko podrijetlo
Kad već spominjemo Bosnu i Hercegovinu (koja će u nekima od sljedećih nastavaka dobiti znatno veću pozornost): dok je većina bosansko-hercegovačkih muslimana bila oduševljena „Nezavisnom državom Hrvatskom“ i ideološkim arijevski obilježenim teorijama o zajedničkom podrijetlu njih i Hrvata, a različitom od Srba, dotle je postojao i krug bošnjačkih muslimanskih autonomista koji je 1942. Hitleru uputio memorandum u kojem između ostalog piše i ovo: „Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bošnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trećem stoljeću kao germansko pleme.“
Današnji pobornici iranske teorije o podrijetlu Hrvata pišu: „Znanstvena istraživanja o iranskom podrijetlu Hrvata bila su za vrijeme Jugoslavije cenzurirana, i nisu smjela biti publicirana, Hrvatima je povijest pisala politika.“ Sve mi se nešto čini da se situacija nije pretjerano promijenila ni u postkomunističkom razdoblju.
I sve je to još i dobro, neka svatko vjeruje i misli što god hoće, jer danas, kako pričaju, živimo u doba tolerancije. Pa neka Hrvati i misle da su podrijetlom iz Irana, samo da se, osvrćući se na povijesne veze, ne počnu ugledati u današnji iranski državni sustav…