Muhamed Hadžiabdić
O Zakonu o visokom obrazovanju i reakcijama
Kao član komisije koja je radila na izradi Prijedloga Zakona o visokom obrazovanju (ZVO), a kao reakciju na pismo objavljeno u javnosti i upućeno od grupe profesora i asistenata, iznosim svoje mišljenje o ZVO i kritikama Prijedloga ZVO, kao moj prilog javnoj raspravi.
Sloboda je centralno pitanje svakog pojedinca i društva. Način na koji se odgovori na ovo pitanje određuje mjeru uspjeha i neuspjeha. Nema ničega originalnog ni novog u našem neuspjehu da napravimo društvo koje će biti zasnovano na minimumu pravde i racija, a bez čega ne može biti ni napretka a, bogami, ni boljeg života. Pitanje slobode i naš odnos prema tom pitanju se opet jasno ukazao u komentarima o Prijedlogu Zakona o visokom obrazovanju, posebno kroz pismo grupe profesora i asistenata. Ljudi iz akademije bi trebali da su posebno osjetljivi na pitanje slobode jer je oni konzumiraju u njenoj najvažnijoj formi, slobodi mišljenja i stvaranja. Da je to tako sa akademskom zajednicom u Kantonu Sarajevo, novi zakon bi bio dočekan sa olakšanjem i odobravanjem. Ali jok. Umjesto pitanja slobode i odnosa Prijedloga Zakona prema ovom pitanju, grupa profesora u svome pismu javnosti počinje sa pitanjem dualnog obrazovanja (kao nešto nije tu uredu vizavi EU), da bi se brzo prešlo na ono što ih stvarno muči, a to su kriteriji za izbor u akademska zvanja. Šta je to uvažene profesore toliko uznemirilo u Prijedlogu Zakona? Radi se o jednoj rečenici koja glasi: „…naučni rad objavljen u publikaciji indeksiranoj u referentnim citatnim naučnim bazama podataka najvišeg međunarodnog ranga…“
Ovo najvišeg međunarodnog ranga je prelilo čašu profesorima. Valjda je trebalo pisati najvišeg kantonalnog ranga. Da ne bih smarao čitatelje detaljima, publikacija može biti i na maternjem jeziku a da bude klasificirana najvišim međunarodnim rangom, posebno ako se radi o velikim jezicima. Hrvatska i Srbija imaju nekoliko časopisa indeksiranih u priznatim bazama, a neki od njih su i na maternjim jezicima. Zašto BiH nema više časopisa najvišeg međunarodnog ranga, a ima ih nekoliko (npr. Bosnian Journal of Basic Medical Sciences) je pitanje i za potpisnike gorepomenutog pisma.
Ključni razlog zaostajanja bh. univerziteta je mala i nedovoljna naučno-istraživačka aktivnost i pasivnost akademske zajednice uljuljkane u nepostojanje ozbiljnih kriterija za izbor, odsustvo naučne evaluacije i poređenja sa drugima kao jednog od najvažnijih alata moderne nauke. Samo kao primjer navodim da je UNSA, kao najveći i najstariji univerzitet u BiH, lošije rangiran na relevantnim listama od puno manjih univerziteta sa kraćom tradicijom poput Sveučilišta u Splitu, Sveučilišta u Rijeci, Univerziteta u Nišu, a da poređenje sa Univerzitetom u Beogradu i Sveučilištem u Zagrebu i ne spominjemo.
Pozivi da se za naše naučnike definišu neka druga pravila igre, da mi definišemo neki naš sistem vrednovanja i evalucije naučnog rada (uspjeha) je, ustvari poziv, da se postojeće stanje produži, a ono se odlikuje jednom ogromnom komocijom u kojoj tvoj naučni doprinos ocjenjuje tvoj kolega iz susjednog ureda. Moderna nauka, najuspješniji ljudski poduhvat, počiva na primjeni naučne evaluacije i vrednovanja. Taj jednostavan alat vrijedi jednako i u Indiji, Kini, Rusiji, Amerikama kao i Evropi, nezavisno od vlada, budžeta, jezika, običaja. Pozivanje na neke regulative EU komisije u pitanjima akademske izvrsnosti, što je navedeno u pismu kao jedan od argumenata, je skoro simpatično. Da su EU i druge komisije i vlade odlučivale o tome kako će se evaluirati naučni rad i doprinos, nauka bi davno propala.
Nego, vratimo se pitanju slobode i Prijedlogu Zakona. Sadašnji zakon i zakoni koji su mu prethodili su svi odreda odisali neslobodom. Njihova osnovna karakteristika je bila da su imali ogroman broj članova, sa regulacijom tako detaljnom, za nebitna pitanja, da je ni jedna praksa ne bi mogla zadovoljiti, ali zato sa potpuno mutnim definicijama u regulisanju važnih pitanja, sa 40 (da, četrdeset, četiri nula) kaznenih odredbi, i konačno sa gotovo neograničenom vlašću Države kao vrhovnim arbitrom i tumačem nejasnih i često kontradiktornih članova zakona. Ovim je država vrlo efikasno uspostavila kontrolu nad akademskom zajednicom, koristeći alate inspekcije koja je imala ovlasti da obara odluke senata i fakultetskih vijeća kad i kako je htjela. Oholost državnog aparata koje je takav zakon iznjedrio je dostigao fantastične forme. U nemogućnosti da formiraju ikakav smislen odgovor na ovu uzurpaciju, akademska zajednica se okrenula borbi jednih protiv drugih, kao izraz nemoći i nesnalaženja. Prijave inspekciji – profesora protiv kolega, protiv matičnih fakulteta, studenata protiv profesora, zaposlenika protiv univerziteta – je postala svakodnevnica, a međuljudski odnosi na fakultetima neizdrživi. Inspektori, sve odreda ljudi bez iskustva rada u akademiji, nerijetko bez značajnih uspjeha u svojim skromnim karijerama, osim učlanjenja u pravu stranku u pravo vrijeme, su vedrili i oblačili sivim prostorom akademije u Kantonu. Ovakav sistem je iznjedrio posebnu vrstu lažnih ljudi koji su se vrtoglavo peli akademskom ljestvicom, sve to bogato naplatili iz budžeta i lažnih projekata, ugurali svoju djecu, rođake i prijatelje na fakultete, osnivali nove fakultete sa ciljem da se otvori još mjesta za popuniti, često ih se može vidjeti u tv emisijama kako hinje ozbiljnost i stručnost a sve glumatajući, mašući rukama i glavama. Ti i takvi sebe smatraju nekom intelektualnom elitom, povlaštenom klasom koju ne treba provjeravati nikakvim objektivnim kriterijima – upravo jer oni kao “njeguju” i “štite” nacionalnu kulturu, jezik, istoriju, identitet … Čime? Verbalnom ekvilibristikom od koje, evo decenijama, nema nikakvog hajra. Naprotiv.
Prijedlog Zakona je, iako daleko od savršenog, uklonio barem taj duh neslobode iz zakona. Rad inspekcije se sveo na ono što treba biti, na provjeru procedura a nikako na obaranje odluka senata, upravnih odbora i vijeća. Četrdeset kaznenih odredbi je sveo na osam. Kafkijanske procedure je potpuno ukinuo. Ovo ga čini daleko boljim od sadašnjeg zakona.
Pitanje akademskog napredovanja ne treba i ne može da bude samo puko kvantificiranje broja članaka u relevantnim naučnim časopisima. Ono je svuda gdje se ozbiljno izvodi, proces sagledavanja uspjeha kandidata u cjelini. Uspjeh u nastavi je jasno naznačen u zakonu i treba ga uzeti u obzir. Na kraju, odluku ne može donijeti nikakva formula ni mašina, već živi živcati ljudi uzimajući u obzir sve ono što čini totalitet rada i djelovanja u akademiji. Ali je verifikacija naučnog doprinosa kandidata preduvjet za razmatranje svih drugih aspekata rada. Bez toga, akademsko promovisanje nema nikakvog smisla i vodi propadanju akademske zajednice usljed negativne selekcije.
Realnost života prevazilazi svaki zakon. Očekivanja da će zakon trajno i definitivno riješiti bilo šta je opasna iluzija. Zakon, međutim, može postaviti neke vrijednosti kao centralne i promovisati ih u društvu kroz njegovu praksu. Sloboda mišljenja i stvaranja je suprotna slobodi evaluiranja i ocjenjivanja. Prva vodi odgovornosti, stručnosti i znanju, a druga nazadovanju, propadanju i gluposti. Potpisi na pismo kojim se Prijedlog Zakona kritikuje zbog uvođenja prakse naučne verifikacije (a ne zaboravimo i na dualno obrazovanje) jasno upućuju na izvore i dubinu krize u akademskoj zajednici. Ta kriza će se početi rješavati kada naučna evaluacija bude norma a ne prisila, otvorenost prema svijetu praksa a ne floskula, i kada sloboda mišljenja i stvaranja budu vrijednosti ispred svih drugih.
Nomad.ba
