Habemus poltrones et manipulatores

Slobodna i nezavisna misao je uvijek bila najveća prijetnja svakoj totalitarnoj ideologiji. Nacionalizam, kao jedan od velikih totalitarizama, osjeća se ugroženim uvijek kada ga se demaskira i razotkrije njegova prava narav, koju određuju dva glavna pojma: zlo i glupost. U smjesi s religijom, nacionalizam postaje tim veće zlo jer dobija metafizičko opravdanje, što njegovim sljedbenicima dozvoljava sva sredstva za njegovu obranu, koja uključuju i bezosjećajno blaćenje i gaženje onih koji su razotkrili njegovu narav. Iz takvog miljea dolaze npr. velečasni Josip Vajdner, urednik Katoličkog tjednika, i društvo okupljeno oko HRsvijeta – web magazina za laži i manipulacije.

 

Nakon što je fra Drago Bojić, urednik franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, u intervjuu za Prometej.ba a zatim i za Dnevni list govorio, povodom tridesete obljetnice pokretanja Svjetla riječi, o konceptu tog lista, dotičući se i širih tema u vezi vjere, religije, nacionalne ideologije, Crkve u Hrvata…, ponovno se – nakon kratke stanke – iz onih hrvatsko-katoličkih krugova koji zastupaju jednu reliktnu i vampirsku ideologiju i svjetonazor koji je davno zaslužio da bude pospremljen na smetljište povijesti, krenulo u besprizoran obračun sa slobodnomislećim, intelektualnim dijelom Bosanske franjevačke provincije.

 

Ti napadi nisu ništa novo, stereotipi i podvale koji se njima šire već su se široko rasprostranili, samo što s vremenom oni postaju sve vulgarniji, bezočniji i da tako kažem: bezobrazniji i neljudskiji, te u određenom aspektu: smiješniji. Na portalu HRsvijet – jednom od legla ustašoidnog dijela hrvatske intelektualne kvazielite čije su perjanice hercegovački franjevac i najveći stručnjak za masone Miljenko Stojić, zagrebački matematičar i negator jasenovačkog genocida Josip Pečarić, i njima slični – provodi se dugo vremena kampanja protiv bosansko-franjevačkih intelektualaca, koja uz mnogošta drugo ima i sve odlike paranoje i drugih poremećaja psihe i ličnosti.

 

Prizemnom retorikom, lažima, podmetanjima i obmanama, namjernim iskrivljavanjem i drugim oblicima mržnjom nadahnute manipulacije, oni žele Franjevačku teologiju u Sarajevu i njezine profesore predstaviti kao suradnike mračnih sila i antihrvatske elemente, koji štuju sultana i Tita, koji rade po diktatu bošnjačkih i tursko-pakistanskih službi, koji su ni više ni manje nego sotonisti, i tako dalje i tome slično. A zašto? Pa motiv je jasan. Zato što se ti franjevci ne uklapaju u njihov totalitaristički crkveno-nacionalni koncept, zato što im ruše koncepciju, zato što su slobodni ljudi. Crkveno-nacionalni totalitarizam svojim obilježjima (prije svega utemeljenjem na laži) i sredstvima kojima se služi ima sve forme nacional-fašističkog i komunističko-staljinističkog totalitarizma, i kao takav ne podnosi slobodna bića, kao takav on želi da uništi, da istrijebi slobodnu misao i slobodno biće, kako bi imao monopol i mogućnost na apsolutnu i neograničenu vlast nad ljudskim dušama.

 

Jedan od takvih manipulatora je i urednik Katoličkog tjednika Josip Vajdner. Ovdje neće biti riječi o tom listu i njegovom sadržaju, već o dvije crte Vajdnerova karaktera koje se on i ne trudi da sakrije – to su poltronstvo i prizemnost.

 

Poltronstvo i stav apsolutnog podaništva nadređenom crkvenom autoritetu i vlasti Vajdner pokazuje svojim cjelokupnim radom, a jedan od posljednjim tekstova – kojem ćemo posvetiti pozornost – to veoma plastično ocrtava. Uvodnik Katoličkom tjedniku naslovljen s ‘Habemus Cardinalem’ Vajdner je posvetio kardinalu Vinku Puljiću. U njemu piše:

‘… Vinko kard. Puljić – čovjek u čijem se životu na različite načine obistinjavala i potvrđivala Isusova primjedba: „Nije prorok bez časti doli u svojemu zavičaju i među rodbinom i u svojemu domu.“ (Mk 6,4) Živeći u podneblju koje će sve oprostiti samo uspjeh neće, i kardinal Puljić je više časti i uvažavanja doživljavao izvan svoje domovine nego u njoj. Ne samo to, nego je domaća javnost, društvena i unutarcrkvena, nerijetko zaboravljala da je on kardinal svete Majke Crkve i kao takav netko koga bi se trebalo poštovati.’

 

To je Vajdnerov način izražavanja i kritike svima onima koji se ne slažu s nekim postupcima kardinala Puljića i građanina Vinka Puljića, pogotovo onima unutarcrkvenim koji, za razliku od njega, nemaju ni potrebe ni volje za poltronstvom i podaništvom nadređenom autoritetu, pa ma tko taj autoritet bio i što god da formalno predstavljao.

 

Vajdner nastavlja:

‘Zavirivši u prošlost Crkve vrhbosanske, naći ćemo da je bilo mnogo časnih biskupskih ličnosti. Jamačno je bilo – a to će, nadamo se, i crkveno učiteljstvo potvrditi – svetačkih likova; bilo je (i još uvijek ima) svestranih intelektualaca koji bi, da su nekim slučajem Talijani, vjerojatno bili pročelnicima kongregacija; međutim do Vinka Puljića nije bilo kardinala.’

 

Zanimljivo bi bilo čuti tko su bile te mnoge časne biskupske ličnosti iz “čak“ preko stoljeće stare Vrhbosanske nadbiskupije, znajući sve brojne nečasne rabote prvog nadbiskupa Josipa Stadlera (valjda je to taj “svetački lik“), znajući da je Ivan Šarić bio poklonik fašizma i podržavatelj ustaškog režima Ante Pavelića kojem je posvećivao i pjesme nazivajući ga apostolom, a dalo bi se štošta kazati i o biskupima Čekadi i Jozinoviću. I onda dolazi kardinal Puljić, kao vrhunac i najsvjetliji primjer tog “slavnog niza“, jedini među njima kardinal. To da je Puljić odigrao pozitivnu ulogu za vrijeme rata jest nesumnjivo, to da je imao i ima katastrofalnih promašaja u djelovanju unutar i izvan crkve jest također evidentno, i kao takav on ne može biti plošno tretiran ni crno ili bijelo prikazivan. Međutim, svaka kritika je legitimna i ne može ga se sakrivati iza službe koju obavlja i autoriteta “Majke Crkve“. Vajdner je upravu kad kaže da tu ima svestranih intelektualaca, i to je činjenica koju priznaje svatko tko – za razliku od Vajdnera – druge tretira s malo više istinoljubivosti i diferencijacije u pristupu.

 

Posljednji pasus Vajdnerova teksta nema potrebe komentirati, no samo navesti ga, jer sam za sebe dovoljno govori o spomenutoj crti Vajdnerova karaktera:

‘Životni put kardinala Puljića, koji ga je od rodnih Priječana kod Banje Luke (1945.), preko Đakova i Zadra doveo do Sarajeva, govori da je riječ o jednostavnu čovjeku čija je možda jedina “slabost“ to što uvijek u prvi plan stavlja čovjeka, što odviše uvažava krhkost kao odliku ljudskog bića. (…) kao i u slučaju mnogih drugih velikih ličnosti, zasigurno će se s povijesne distance moći puno više vrjednovati njegova osoba jer očito, to će se i u ovom slučaju potvrditi, da, začudo, najteže vidimo ono što je najočitije.’

 

Pređimo sada na prizmenost, taj drugi karakter Vajdnerove ličnosti. U svom tzv. osvrtu na intervju s fra Dragom Bojićem (naslovljenom sa ‘Dragane, de, reci nam, de, ima l’ tu tvoje frustracije?’) Vajdner je pokazao svu raskoš svog antitalenta i spremnosti da prizemnom retorikom i podvalama oblati fra Dragu i izmanipulira čitatelje. Veoma je znakovito da je Vajdner tekst proslijedio u javnost preko portala Poskok i HRsvijet, koji jesu stjecište antibosanske i antibosanskofranjevačke histerije. Tu je, također, još jednom iznio katoličko-tjednički stav o povijesnoj nakazi zvanoj NDH te apsolutnu površnost u ocjenjivanju povijesnih događanja koja je sasvim u skladu s hrvatskom nacionalističkom idejom i hrvatskim katoličkim svetosavljem.

 

Pečarić, Vajdner, Stojić, Petrić – ekipa za laži i manipulacije

 

Hoće li, unatoč svim pritiscima sa strane i iz crkve, opstati Svjetlo riječi ovakvo kakvo jest, i franjevačka intelektualna elita tu gdje jest? To je pitanje od čijeg odgovora zavisi ne samo budućnost Bosne Srebrene i njezin kredibilitet, nego i to hoće li Crkva unutar hrvatskog naroda definitivno postati mračna totalitaristička i nacionalistička utvara i dinosaur 21-og stoljeća, ili će postojati šansa da se posveti čovjeku, poštujući i propovijedajući slobodu i autonomnost ljudskog bića, vraćajući se jednostavno Evanđelju i svetom Pavlu.

 

Franjo Šarčević

Prometej.ba