Gojko Berić: Zaluđenost brojkama
Iako su znali da popis stanovništva ima strateški značaj za ukupni razvoj Bosne i Hercegovine, niko od ovdašnjih stranačkih lidera nije krio da je popis prevashodno političko pitanje. Pale su i neke krajnje pretenciozne, ali i dvosmislene izjave, poput onih da će rezultati popisa imati presudan uticaj na budućnost zemlje.
Piše: Gojko Berić
Čula su se i mišljenja da će Evropska unija na osnovu tih rezultata sačiniti svoj novi plan za Bosnu i Hercegovinu, što je bila aluzija na crtanje novih karata. Sve u svemu, bilo je jasno da će manipulacija rezultatima popisa biti dugotrajna, motiv podjednako inspirativan političkim i vjerskim poglavarima, medijima i intelektualnoj eliti. Uostalom, ona je počela mnogo prije nego što je dvadeset hiljada popisivača krenulo na zadate adrese, da bi se u finišu pretvorila u urnebesnu kampanju da svako ide svome stadu i iskaže svoju etničku i vjersku lojalnost. Nacionalno izjašnjavanje oduvijek je bilo slobodno, svako je mogao deklarirati svoju pripadnost prema vlastitom izboru, ali su ovog puta prevagnuli “viši nacionalni interesi”, utemeljeni na strahu od druge etničke zajednice.
Paranoja je pratila i sam popis, pa se opsjednutost brojkama pretvorila u “rat nakon rata”. Bošnjački prvaci su strahovali od bosanstva, čiji se zagovornici izjašnjavaju kao Bosanci, smatrajući da je pojam Bošnjak suviše uzak za njihov ukupan identitet. Koliko je strah od bosanstva bio opravdan, znaće se nakon što budu objavljeni rezultati o etničkoj pripadnosti stanovnika Bosne i Hercegovine. S druge strane, Hrvati su optuživali Bošnjake da forsiranjem “ostalih” žele stvoriti četvrti konstitutivni narod, brojniji od hrvatskog, koji kao takav neće više biti politički relevantan. “Nas Hrvate se želi žive pokopati”, glasio je dežurni vapaj kardinala Vinka Puljića. Srpski pogled na popis bio je fokusiran na priželjkivani ishod koji će, prije svega, pokazati da je Sarajevo praktično ispražnjeno od Srba, da je njihov broj u Federaciji BiH smanjen za petnaest puta, te da će napokon pasti u vodu priča o etnički čistoj Republici Srpskoj.
Ali, svaka od tih etničkih teorija podliježe statističkoj provjeri. Međutim, one već svojim porukama i smislom ili, bolje rečeno, besmislom potvrđuju da radovi na fragmentaciji Bosne i Hercegovine nisu prestali i da se ne smatraju dovršenim. Iako državna Agencija za statistiku još nije objavila nijedan relevantan podatak, mediji već danima donose informacije iz stranačkih izvora i to isključivo one koje se odnose na etnički bilans svog naroda. Prvi je uhvatio muštuluk predsjednik SDA Sulejman Tihić. On je na nedavnoj sjednici stranačkog kolegija u Prudu izjavio da u Bosni i Hercegovini živi oko 50 posto bošnjačkog stanovništva i da je, uprkos agresiji, masovnim zločinima i genocidu, sačuvana njena multietnička struktura. Posebno je akcentirao podatak da u Republici Srpskoj ima oko 15 posto Bošnjaka, triput više nego što je to Karadžić “dopuštao”. Bilo bi isto tako zanimljivo da je Tihić rekao koliko Bošnjaka ima u Sarajevu, a koliko Srba, odnosno Hrvata, ali mu taj podatak ili nije bio poznat ili nije bio za muštuluka. Optimizam je zavladao i u hrvatskom političkom dvorištu nakon što je Dragan Čović obznanio puku da u Bosni i Hercegovini živi 570 hiljada Hrvata, sto hiljada više nego što se procjenjivalo. Milorad Dodik se još ne oglašava. Objavljeno je jedino da Banja Luka ima tek nešto manje od 200 hiljada stanovnika, a ne između 250 i 300 hiljada, kako se to godinama pretpostavljalo. Dodikov odnos prema Bošnjacima u Republici Srpskoj je protivrječan. On se protivio njihovom “fiktivnom” popisu, a u isti mah mu odgovara da broj popisanih Bošnjaka u tom entitetu bude što veći, da bi dokazao kako ih nije pobijeno i protjerano onoliko koliko se u Sarajevu govori.
Gledajući kroz prizmu navedenih izjava, ispada da su svi zadovoljni svojim brojnim stanjem, pa tako u Dnevnom avazu čitamo naslov: “Popis je bio uspješan i dobar za Bošnjake”. Ovo zvuči prilično nejasno. Popis stanovništva, koliko god za Bošnjake bio “uspješan i dobar”, neće vratiti žrtve i izgubljene teritorije. Popis je nametnut od strane elita kao trka za etničkom i vjerskom dominacijom, koja prosječnom građaninu ne znači ništa. Ono sa čime on uveče pokušava da zaspi i ujutro se budi jeste briga za posao i hljeb. A posla i hljeba je sve manje. Sve je više roditelja koji u očajanju govore svojoj djeci da ovdje nema života, pripremajući se da ih isprate u neku sretniju zemlju. I pored svih etno-političkih prebrojavanja, jedno je očito i zabrinjavajuće – Bosna i Hercegovina se prazni, a njeno stanovništvo stari. Uostalom, deset miliona Balkanaca živi u iseljeništvu, što je podatak do kojeg je došao istraživački tim turske novinske agencije Anadolija.
Kampanja koja je prethodila popisu stanovništva bila je iznenađujuća u tom smislu što je pokazala da, nakon Srba i Hrvata, i Bošnjaci sve više teže ka teritorijalnom zaokruživanju. Odričući se prećutno tzv. bosanstva, koje ne negira ničiji etnički i vjerski identitet, oni se odriču onog najboljeg što je postojalo u tradiciji Bosne i Hercegovine. Ovako propagirani popis stanovništva bio je samo logična epizoda u poodmaklom procesu koji vodi ka definitivnom raspadu onog što je nekad postojalo i u šta smo vjerovali.
