Gladni dolaze, u milijunima, svojim orobiteljima, i nikakve ograde ili žice ih neće zaustaviti

Europom vlada panika, sve sile “stare Europe” kolektivno sudjeluju u panici pred valovima stranaca koji pristižu, prodiru kroz mekane granice južne i jugoistočne Europe.

Do prije nekoliko dana je, kao s nekakvog visokog moralnog pijedestala, Njemačka prozivala Mađarsku jer je Budimpešta počela blokirati, ograničavati i zaustavljati ulazak imigranata. No, svega nekoliko dana kasnije Njemačka, kao i Austrija, poručuju kako će ponovno uvesti kontrolu na svoje granice. I to ne bilo kakvu kontrolu, nije ovo rasplinuće ideala Schengena već i militarizacija dojučerašnjih otvorenih granica.

Lijepo su izgledale one pitome “Willkommen in Deutschland” table, kao samotni podsjetnik da se više ne nalazite u Austriji već u Njemačkoj. Sada se tamo vjerojatno već raspoređuju vojnici, oklopna vozila, najstrože moguće kontrole. Očito je kako najveći zagovornici sretne Schengen obitelji nipošto nisu zaboravili gdje se njihove nacionalne granice točno nalaze.

Ono što se do jučer možda moglo naivno protumačiti kao progresivno liberalna i moderna Europa danas je brzo dala do znanja da je sve zapravo oduvijek bio samo prigodni oportunizam, ekonomska računica, potezi s jasnim ciljem osobnih probitaka pojedinih zemalja.

Ideje o ujedinjenoj Europi bez granica zaista jesu pozitivan ideal, ali ovo što imamo (a možda već u trenutku prve veće krize sada i izgubimo) nije pravi put. Europske inovacije kao što su zajednička valuta i zajedničko tržište nisu osmišljene da pogoduju svima, već samo određenim akterima, prije svega onima koji su najveći zagovornici istih.

Sada će se to najbolje i vidjeti, sada kada je Europa u poziciji da se pokaže kao humanitarna sila, sada će pokazati da to nipošto nije. Njemačka je to ovog tjedna već i pokazala. Nakon inicijalnog dolaska velikog broja imigranata njemački stručnjaci za njihovo domaće tržište rada odmah su zaključili da imigrante treba pustiti u zemlju, da su oni itekako potrebni, da su oni esencijalna radna snaga. No, nekoliko tjedana nakon, kada su uskladili računicu, shvatili su da će ih doći previše i sada je odjednom uvedena kontrola granice.

No, zašto izbjeglice dolaze, zašto u tolikom broju? Nešto o tome je, vrlo mudro i pametno, imao za reći i pokojni portugalski nobelovac, José Saramago. Doduše on je govorio o Africi, no ovaj drugi val koji stiže s Bliskog istoka zapravo je samo druga struja jednog te istog vala jer Bliski Istok i Afrika dvije su regije svijeta koji su enormno pokradene, iskorištene, izmučene, izubijane i polomljene upravo od Europe.

“Preseljenje stanovništva s juga na sjever je neizbježno. Nikakva bodljikava žica ili zid, niti deportacije, neće moći učiniti ništa. Doći će u milijunima, Europu će preuzeti gladni. Doći će, doći će tražiti one koji su ih orobili. Neće biti povratka za njih jer oni iza sebe ostavljaju glad koja traje stoljećima, došli su prateći miris svojih dnevnih porcija. Distribucija je sve bliže i bliže. Trube se već čuju. Mržnja se već servira i trebati će nam političari koji će se znati izdignuti iznad okolnosti”.

Tako je govorio prije kojih 5 godina José Saramago, gotovo proročanski. Zar čudi da se u konačnici to dešava? Koliko god su mnogi Europljani danas zabrinuti za svoju sigurnost, svoja radna mjesta, svoj kulturalni identitet. Nije li sve ovo, na neki način, upravo scenarij kojeg je Europa i zaslužila? Ako na trenutak smetnemo s uma činjenicu da će ova velika kriza i na sve nas direktno utjecati, nije li upravo ovo ona tzv. “univerzalna” pravda na koju se volimo pozivati pred nepravednostima globalnih razmjera?

Nije li vrijeme da se stoljećima potlačeni, stoljećima ubijani i zatirani, napokon namire od bogate Europe koja se obogatila, i još se uvijek bogati, njihovom patnjom i tragedijom? Neka ih Europa sada ugosti sve, neka uzme od sebe i da njima, jer to bi bilo pravedno.

Nije normalno da današnja Europa ne nosi u sebi sramotnu bol zbog neopisivih zločina kolonijalizma u Africi. Znaju li prosječni stanovnici Europe što je, primjerice, jedna danas miroljubiva, diplomatski istaknuta i vanjskopolitički ne više toliko važna Belgija radila u afričkom Kongu? I to ne davno, još u stoljeću iza nas, onom u kojem smo vjerojatno većina nas rođeni.

Znate li tko su Hitler i Mussolini? I trebate znati, imena fašističkih diktatora moraju se znati kao i zločini počinjeni pod njihovom vlašću. No, znate li tko je belgijski kralj Leopold II? I njegovo ime biste trebali znati jer je riječ o čovjeku koji je ubio 10 milijuna ljudi u Kongu (Belgija je vladala Kongom sve do 1960. godine, kralj Leopold II bio je na vlasti do smrti 1909. godine).

Stanovnici Konga, potomci ubijanih generacija, imaju pravo nešto reći o svojoj patnji, imaju pravo upoznati svoje orobitelje i zahtijevati kompenzaciju. Isto vrijedi i za stanovnike Sirije, Iraka, Afganistana, Libije… i svih drugih zemalja koje su žestoko napadnute, uništene i osakaćene upravo zahvaljujući politici Europe i SAD-a.

Nek im sada Europljani daju poslove, nek im daju hranu, nek im daju ako treba i svoje domove, jer na neki način žive u njihovim domovima, prekrasnim toplim velikim prostranim domovima koji nisu sagrađeni zahvaljujući nekakvoj velikoj pameti, mudrosti ili rasnoj superiornosti – to su sve mitovi, od svakonedvnih do fašističkih – izgrađeni su na pljački Afrike i Bliskog istoka. Europo izgrađena si na pljački, tuzi i tragediji i tvoje žrtve imaju pravo vidjeti svoje orobitelje. I biti će tu sve dok njihove domove, možda manje raskošne, ali ipak pri srcu daleko bliže domove, držiš u ratu i izrabljivačkoj patnji zbog svojih političkih i ekonomskih interesa.

advance.hr