Gdje su nestali obraz, sramota i stid?

Mnogi vole tražiti uzroke zašto nam je ovako kako već jeste, a ja sam siguran da nam je ovako jer je u jednom trenutku, vjerujem tamo još u osamdesetim godinama, broj onih koji su držali do obraza postao kritično ugrožen

(Bljesaklinfo – B.Č.)

Dovoljno sam star da pamtim kako je stari svijet nekada jako držao do vlastita ugleda. Recimo, generacija mojih djedova i baka, dijelom i generacija mojih roditelja. Ugled se zapravo zvao obrazom i nije bilo bitno jesi li bogat ili siromašan, jesi li školovan ili nisi, obraz se gradio godinama, a mogao se izgubiti u tili čas.

Obraz je, naravski, bio okrenut prema vani, prema drugim ljudima i njihovoj prosudbi tvoje ličnosti i tvog ponašanja, pazilo se da obraz nije nipošto tvrd (đon – obraz se to zvalo) i da nije crven, jer su to bile dvije granične vrijednosti. A kada bi se granična vrijednost prešla – gubio se obraz. Trajno. Pazilo se na javni nastup, da ne galamiš kad ne treba i gdje ne treba, da poštuješ kućni red, da poštuješ bonton, da ne bacaš smeće gdje se ne smije, da ne radiš na svoju ruku bilo što, a da prije toga ne pitaš susjede. Pazilo se da nekoga ne povrijediš, da ne učiniš ništa što ne bi da tebi drugi učini.

Pazilo se da ne činiš zlo i da ga ne želiš nekome. Kao klinac sam osjetio puno puta tu težnju starijih da te isklešu u poštenog i moralnog, čovjeka s obrazom. I činilo mi se da tako manje – više svi rade. I imao sam, ispade sad uobrazilju, da živim u normalnom društvu, visokih moralnih načela, u kojem vrijedi ostati. Vrijeme će me, nažalost, demantirati.

Koliko glasna može biti tiha većina?

Naravno, ni tada nismo svi bili isti, bilo je vazda gulanfera, ublehaša i pokvarenjaka, ali tiha većina je bila glasnija. Moral je bio tvrd, a sramota nepoželjna. Ono što je bilo s druge strane obraza, to se čuvalo u kući, ili se dijelilo s najodanijim prijateljima. Tračevi, vicevi, ogovaranja, postojalo je to uvijek, ali se gledalo da ne izlete vani nekontrolirano.

Da se zbog gluposti ne izgubi obraz. Postojali su i tada svi silni sudovi, više i niže instance pravde, službene institucije koje su prosuđivale tko je dobar, a tko je loš, ali postojao je i taj neslužbeni sud javnosti od kojeg te nije mogla sprati nijedna oslobađajuća presuda na papiru ovjerena žigom. Nijedan te odvjetnik, kao što to rade danas, nije mogao spasiti suda časti koji je činilo tvoje okruženje – pa je izgubiti obraz pred ljudima, prvim susjedima, kompletnim komšilukom bila najgora stvar koja vam se mogla dogoditi.

Zapravo, da ne romansiram previše, siguran sam da je većina ljudi u neka sad već minula vremena držala do časti i obraza, i da postojao je strah od suda bližnjih i postojao je stid. Postojala je, shodno tome , i neka mjera u javnom ponašanju. A kad imaš većinu koja se tako ponaša, onda imaš i relativno uređeno društvo i zajednicu u kojoj postoje pravila ponašanja koja se ne prelaze tek tako. Gdje se u kući može biti i divljak, ali prema vani moraš biti „kako Bog zapovijeda“.

Prodali smo obraz za certifikat

Mnogi vole tražiti uzroke zašto nam je ovako kako već jeste, a ja sam siguran da nam je ovako jer je u jednom trenutku, vjerujem tamo još u osamdesetim godinama, broj onih koji su držali do obraza postao kritično ugrožen od broja onih koji nisu marili za isti taj obraz.

Tada, kada je najednom postalo društveno prihvatljivo ne biti skroman i ne biti pošten, krenuli su sitni i krupni lopovluci po firmama, krenule su usluge i uslugice, nepotizam i mito. Krenuli su se drmati temelji društva, ne nužno socijalističkog, nego svakog društva na čijim temeljima se može graditi budućnost. Nju, naime, ne možete graditi na temeljima javašluka, lopovluka, sebičnosti i bezobraštine. A naše društvo odavno je takvo. Iskvareno do srži. Društvo u kojem obraz nije bitan. U kojem se obraz prodaje za Judine škude.

U kojem je sve važnije od njega. U kojem se izvrenulo sve, pa i obraz. Ono najgore, što se u uređenim društvenim odnosima čuva duboko u sebi, sad je postala moda. Onog trenutka kad je čuvanje obraza popustilo pred pohlepom, pred željom da se bude veći u društvu nego što zbilja zaslužuješ, kada je „ne poželi tuđe“ postalo staromodno i prevaziđeno , kad je gomila odbacila tihu vodu i poželjela bujicom, pa kako god… E, tada je već bilo kasno. Već tada smo otišli u k…c, a ovo sad je samo pad s nivoa na niži nivo. I u tom padu pucaju svi temelji koje smo mukotrpno gradili.

Do nas je, nije do njih

Od tog trenutka smo se počeli diviti lopovima, a ne moralnim veličinama. I sami smo otada poželjeli preko reda, mimo puta, na silu…otad smo se podali materijalizmu, a duhovnost odbacili kao teret, te od nje napravili materijalističku spodobu. Otad smo počeli popuštati glupljima od sebe, jer smo smatrali da je tako i nama lakše, da ćemo se svi lakše omastiti, pa smo neomašćeni popustili u svakoj prilici i na svakom mjestu…

Zapravo, sve je krenulo naopako kad smo zaboravili na obraz, od kad više ne osjećamo sramotu i stid. Zato se ne treba čuditi da su nam danas kriminalci posvuda, da od pravosuđa do najviših državnih institucija imamo zasađene sumnjive likove. Tu su iz jednostavnog razloga, jer smo i mi sami u međuvremenu postali takvi. Samo nas nije zapalo. A da smo drugačiji, ne bi zapalo ni njih.