Sada kada cijela nacija govori o komunističkoj prijetnji zemlji – u zemlji i inozemstvu – čini se da je pravo vrijeme upitati se šta stvarno nije u redu s marksizmom.
Godine 1848. Karl Marx i Friedrich Engels su napisali Komunistički manifest, koji započinje ovim riječima: “Spektar proganja Europu – spektar komunizma”. Ovo se čita kao današnje novine. Ipak, riječi su napisane godinu dana prije nego što je zlato otkriveno u Kaliforniji, prije nego što su pokriveni vagoni počeli saobraćati po ravnicama. Imajte na umu taj datum. Značajno je za ono što ću reći.
Nekoliko godina kasnije, u Londonu, Marx je napisao Das Kapital – “Bibliju” komunista i socijalista. Kao novinar, Marx je bio tačan. Uvjeti radnika u Engleskoj prije jednog stoljeća, kako je istaknuo, bili su vrlo mračni. Žene s užadima preko ramena vukle su kanalske čamce duž puteva. Žene su korištene poput tereta za vozila koja vuku ugljen iz britanskih rudnika. Djeca su počela raditi u tekstilnim mlinovima kad su imali devet ili deset godina, a radili su 12 do 15 sati dnevno. Rečeno je da kreveti u kojima su spavali nikada nisu bili hladni jer je jedna smjena preuzimala mjesto druge. Rekli su da su oni bili “strojevi po danu i zvijeri noću”. Tuberkuloza i druge bolesti ubijale su ih poput muha.
Da, uvjeti su bili strašni. Ne samo Marx, već i drugi ljudi toplog srca – Charles Dickens, John Ruskin, Thomas Carlyle – stvarali su protestnu književnost koja je čitana širom svijeta.
Prema njegovim činjenicama, Marx se jedva može osporiti. Ali njegova je dijagnoza bila pogrešna; i stoga je i lijek koji je propisao bio pogrešan.
Marx je rekao da su ti strašni uvjeti zbog pohlepe, eksploatacije i krađe od strane vlasnika rudnika i mlinova “višak vrijednosti” koju su proizveli radnici. To je bila njegova dijagnoza. I do neke mjere, djelomično je tačna. Čovjekova nepažnja prema čovjeku oduvijek je bila faktor u ljudskim poslovima. Pohlepa se nikad ne može braniti, bilo u poslovanju ili u vlasti. Zanimanje za gubitnika uvijek će imati svoje mjesto – uvijek, svakako, u komunističkim narodima sa prisilnim radnim logorima i ljudskim robovlasništvom.
Marxov je lijek predlagao propovijedanje evanđelja mržnje, klasne borbe, raspodjela bogatstva, oduzimanje imovine i njezino vlasništvo i upravljanje od strane države – što uvijek znači političare. Ali pohlepa i eksploatacija nisu izliječeni socijalizmom. Staljin i Molotov žive kao orijentalni moćnici, praveći državne večere koje bi učinile Nerona i Kaligulu zelenim od zavisti – a sve to u ime propalog proletarijata!
Pohlepa, međutim, nije bila glavni uzrok uvjetima koje je Marx opisao. Da su sva bogatstva vlasnika rudnika i mlinova bila preraspodijeljena radnicima, to bi olakšalo njihovo stanje, ali malo i za kratko vrijeme.
Dakle, klasna borba, kao lijek za ove uvjete, bila je pogrešna. Šta je onda bio pravi problem, a koji je pravi lijek?
POGREŠKA NISKE PRODUKTIVNOSTI
Prava nevolja bila je niska produktivnost radnika. A budući da se radnici mogu plaćati samo iz proizvodnje – bilo u Engleskoj prije jednog stoljeća ili danas u Rusiji – plate moraju biti niske i radno vrijeme dugo dok je proizvodnja niska.
Proizvodnja je bila niska jer su alati i oprema bili slabi; jer su ljudska leđa moral raditi ono što rade robovi željeza i čelika danas u Americi; jer kapital nije prikupljen za kupnju boljih alata; jer je sloboda tek nedavno bila izašla iz stoljeća feudalizma pa izumitelji, naučnici i poslovni ljudi nisu imali prilike sanjati i planirati. Danas oni imaju tu šansu ovdje u Americi.
Slušajte. Godine 1940., prije nego što je rat povećao našu proizvodnju, procijenjeno je da električna energija u ovoj zemlji obavlja posao jednak radu 500.000.000 ljudi, da svaki od njih radi osam sati dnevno. To je gotovo deset puta više od ukupne ljudske radne snage koja se koristi u Americi i 50 puta više od broja zaposlenih u proizvodnji, a to ostavlja snagu pare i benzinskih snaga i vjetrenjača, s velikim doprinosima za povećanje produktivnosti radnika i time podizanje tereta s ljudskih pleća.
Nije ni čudo što je Amerika iznijela svijet u ovom posljednjem ratu! Nije ni čudo što su plate veće nego bilo gdje na svijetu! Dok je Marx propovijedao evanđelje mržnje i klasne borbe, Amerika je dala zeleno svjetlo Edisonima, Whitneysima, Burbanksima i Fordsima.
James Watt, izumitelj parne mašina koja je revolucionizirala moderni svijet, i oni koji su ga pratili u konkurentskoj borbi da bi napravili bolji motor i prodali je za manje novca, učinili su više da se žene maknu iz rudnika ugljena i iz kanala I da se djeca izvuku iz tvornica, nego što su svi socijalisti i komunisti i političari svijeta zajedno.
Ipak, Wattovo ime bilo bi nepoznato danas da jedan od tih prezrenih kapitalista, čovjek zvan Matthew Boulton, nije riskirao 150.000 dolara za Wattov izum. Da li bi se, ipak, usudio podnijeti taj rizik pod današnjem oporezivanjem?
MJERE NAPRETKA
Jedna mjera napretka civilizacije je u kojoj mjeri mehanička konjska snaga i alati zamjenjuju ljudski rad. Parni motor učinio je više da izbaci ropstvo, kako u Engleskoj tako i u Americi, nego što su svi politički humanitarci zajedno.
Laboratoriji čine mnogo više za čovječanstvo nego zakonodavna tijela. Ako bi se moderni Amerikanci vratili na iste alate i konjske snage koji su bili dostupni kada je Benjamin Franklin pokušavao uhvatiti munje s neba, naša proizvodnja odmah bi pala za 90 posto; plate bi se smanjile; sati rada bi se povećali do granice ljudske izdržljivosti; stanovništvo bi se nužno drastično smanjilo; i ništa što bi vlade, humanitarci ili sindikati ili komunisti mogli učiniti, ne bi to spriječilo.
Spomenuo sam otkriće zlata u Kaliforniji u vezi sa Komunističkim manifestom iz 1848. godine. Uz kramp i lopatu i posudu za pranje šljunka od zlata, ljudi nisu radili dugo vremena za slab povrat, ili nikakav? Zar nisu spavali u prljavim kabinama i živjeli na konzervama, i nisu li često bili prekriveni vaškama?
Ako ste vidjeli tu veliku sliku, Prekriveni vagon, sjetit ćete se scene strašnog napora muškaraca i žena i djece koji vuku vagone preko rijeka i pustinja bez traga i preko Kontinentalne linije; porodica, pješice, gurajući kolica od Mississippija do Salt Lake.
Ipak, jesu li ti uvjeti bili zbog pohlepe i iskorištavanja? Ne, ljudi su radili za sebe. Što nije u redu? Odgovor je, loš alat. Ralo pionira bio je drveni plug, stalno je pucalo, stalno trebalo popravke.
LOŠ TRANSPORT
U Vermontu, gdje sam odrastao, čovjek u vrijeme mog pradjeda kopao je željeznu rudu iz brda. Stavio je 100 kilograma u vreću na leđima i pješačio 80 milja kroz divljinu da bi ga prodao livnici željeza u Troyu u New Yorku; a onda je išao kući – beskonačni trošak ljudske energije za beznačajni povrat.
Što nije bilo u redu? Pohlepa? Iskorištavanje? Klasna borba? Ne, on je radio za sebe. Nije bilo veze poslodavca i zaposlenika; niko nije krao “višak proizvoda” svog rada. Čuvao je sve – i to je bilo malo.
Šta nije u redu? Zašto je morao raditi tako teško za tako malo? Odgovor je loš alat. Danas parni motor, u obliku savremene lokomotive, mogao je prenijeti 100 kilograma željezne rude 80 milja za četiri centa – ili tonu, jednu milju za jedan cent! Željezničke pruge, asfaltirane autoceste, kamioni i automobili riješili su njegov problem i učinit će to još boljim u budućim danima, ako ostanemo Amerikanci.
Recimo da James Watt i čovjek koji je finansirao njegov projekt nisu bili humanitarci. Recimo da su svoj mozak i novac stavili u zajedničko poduzeće za motiv profita. Šta s tim? Je li rezultat bio dobar ili loš? Jesu li oni izveli žene iz rudnika ugljena ili je Karl Marx, sa svojim evanđeljem mržnje i klasnom borbom?
Što je učinio profit kao motiv? Time je Watt i njegov partner, i svi koji su ih pratili, radili na poboljšanju motora i ponudili ih po nižoj cijeni kako bi dobili tržište od svojih konkurenata.
Je li rezultat bio dobar ili loš? Motiv dobitaka jednako je častan i korisan čovječanstvu kao i motiv plate. Obojica čine beskonačno dobro.
Motiv plate potiče ljude da postanu vješti i učinkoviti kako bi mogli proizvesti više i zaraditi više plate; i jer to čine, svi ljudi imaju koristi.
Profit kao motiv potiče ljude da naprave bolje alate i smanje troškove kako bi prodali jeftinije; i opet, sve prednosti idu čovječanstvu.
Radio koji je prije samo 25 godina prodavan za 300 dolara sada se prodaje za 30 dolara ili manje, i mnogo je bolji.
Je li rezultat konkurentske borbe na polju radia bio dobar ili loš? Rezultat je dobar – humanitaran, ako vam je drago da tako kažem. Donosi nam vijesti o svijetu, dobru muziku i rasprave o javnim poslovima najudaljenijih kuća I o ljudima na njihovim bolesničkim posteljama.
Prije mnogo stoljeća, gladovanje je bilo uobičajena pojava – čak i u Engleskoj, gdje je 90% ljudi živjelo na selu. Je li pobjeda nad gladi bila humanitarna stvar? Šta ju je ostvarilo? Ko je ostvario? Karl Marx? Ne!
U Americi je, vrijeme na poljima potrebno za podizanje jutara pšenice smanjilo se sa 60 sati ljudskog rada 1830. godine, na dva sata ili manje 1930. godine.
Šta je uzrokovalo ovo smanjenje? Odgovorni su čelični plugovi, traktor, kombajn, bolje sjeme, uklanjanje insekata i biljnih bolesti te jeftin prijevoz. Danas, američka pšenica hrani milione u Evropi koja prihvata filozofiju Karl Marxa!
Aluminij je bio tako skup 1870. da je Napoleon III od Francuske imao aluminijski stol – vrijedniji od zlata – za državne večere. Danas je aluminij uobičajen u američkoj kuhinji.
ODGOVOR
Ne, prijatelji moji, Karl Marx nije imao odgovor – nije podigao teret s ljudskih pleća. Odgovor nije u klasnoj borbi. Odgovor je u konkurentskom slobodnom poduzetništvu. Odgovor je u saradnji s izumiteljem i investitorom; u saradnji upravitelja i radnika s njegovim vještinama. Odgovor je zamjena robova željeza i čelika zarad snage ljudskih pleća. Odgovor je ustavna sloboda, koja oslobađa ljude i kaže da ono što svaki čovjek iskreno čini jest njegovo “imati i zadržati”.
Plate se mogu plaćati isključivo iz proizvoda; i što je veća proizvodnja, to je veća plata. Što više novca uložite u konjsku snagu i opremu – više kapitala koji se stavlja u rad – manje će djeca i žene i ljudi morati raditi. Pravi lijek za naše nevolje je više kapitalizma, a ne manje.
Piše: Samuel B. Pettengill
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos
