Čovjek je biće konformizma. Biće koje u sebi nosi ogroman hedonistički potencijal koji se aktivira u ovisnosti o prilikama i mogućnostima.
Čovjekovi apetiti su nelimitirani, i jedina supstanca koja može utoliti sve čovjekove apetite, kako veli časni Hval, jeste materija od koje je čovjek sazidan – zemlja. Jedino kad nas spuste u našu privremenu vikend – kuću zvanu grob (kabur), onda ćemo sve svoje apetite zasititi, i mnogi će i za/vikati kur'anski uzvik: da Bogdo sam zemlja ostao…
Kao što sam u prošloj kolumni istekao, aktivno pratim Vaše komentare. Prilikom re/aktiviranja svog kolumnskog aktivizma, sam pozvao Vas, dragi čitaoci, čiji broj se povećava iz kolumne u kolumnu, da imate mogućnost predlaganja teme koje želite da tematiziram. Tako da i ova tema je posljedica Vaših želja, jer jednom dana riječ za mene je sakralno obećanje koji nema opoziva… Svjestan je autor ovih redaka svojih peripatetičkih akrobacija po ivicama (životnih) žileta koji režu svaku vezu sa egzistencijom, no to je moj „križ za jakom“ kojeg sam odabrao nositi na sebi kada sam odlučio krenuti putevima spasa (znanja)…
Foteljizam predstavlja koordinirajući mehanizam u ostvarivanju svoga hedonističkog nagona. Za razliku od „običnih smrtnika“ (gdje i sam se ubrajam), foteljaši su u prilici da u punom potencijalu uživaju u svim blagodatima ovoga svijeta. „Svijet je lijep“- osnovni nauk je „foteljizma“.
Put ka fotelji jeste trnovit, težak, užaren. On u sebi uključuje sve moguće oblike aktiviteta, bez obzira na religijski ili svjetski svjetopogled. Cilj ne bira sredstva, akcent je na krajnjem učinku… Uvalite se u sofisticiranu, mekanu, dobro obloženu, udobno -gotivnu, stražnjorahatnicu. Ali, dobro, neko mora i to, nije sporno. Ono što može, jeste i treba da bude sporno je produktivnost foteljaša. Da li oni svoj neograničeni konformizam opravda(va)ju svojim (ne)radom… Svi su oni fini, umiljati, sve-obećavajući dok se ne zatrone i puste sidro od armiranog betona… Taj beton, izgleda, da jedino je moguće raznijeti “azrailovskim eksplozivom”. Iako u nekim segmentima društva svjedočimo pomjeranjima, i promjenama svako četiri godine, one bivaju kozmetičke, i što bi Balaš za svog horoza rek'o: princip je isti, a ostalo su nijanse…
Pitanje odgovornosti koju svaka dužnost/funkcija sa sobom nosi jeste pitanje svih pitanja. Nećemo se samo/varati, znamo mi dobro što kod nas označava foteljizam: BBOB! Bržebolje osobno bogaćenje, i ostvarenje svih hedonističkih fantazija. I problem nastupa kada se čovjek osili… O tome najbolje govori Onaj Koji nas najbolje poznaje, dragi Bog: „Čovjek se doista osli, čim se neovisnim osjeti..“. Onda dolazi do izražaja ona narodna: čovjek je životinja sa mogućnošću govora… Često dragog Boga zazivam, na tragu blagoslovljenog Hvala, riječima da me Bog učini ovisnim o Njemu, a neovisnim od ljudi. Čovjek je, doista, u ovisnosti prema Bogu jedino (beskonačno) neovisan…
Da li je fotelja sama po sebi blagodat ili kazna, centralno je pitanje ovoga teksta. Osobno smatram da je oboje, ovisno kako se percepira od strane foteljofiličara. Ukoliko se na fotelju promatra kao na mjesto odgovornosti, i svoj izbor kao priliku da se unaprijedi povjereni segment društva, onda ona jeste blagodat, i to za sve nas. Na poziciju, zdrava ličnost promatra kao na ogromnu odgovornost koju treba iskoristiti za unapređenje sveukupnog društvenog života. Biti društveno koristan faktor, moj osobni je životni motiv kojeg pronalazim u svim religijskim obrednim aktivnostima i srčcici svoga vjerovanja. Cilj molitve (namaza) nije veza s Bogom, Bogu naša molitva nije potrebna; cilj molitve je, kako On veli, da nas odvrati od svega ružnog i lošeg… Tako je i sa postom, milosrđem, hodočašćem… U takvom razumijevanju Vjere često se propitujem koliko sam zaista pravovjeran…
Fotelja, osim što je najbrži način obogaćenja, te postizanja društvenog ugleda i utjecaja, jeste i put ka osobnoj propasti. S obzirom da ljudi su skloniji zloupotrebi nego upotrebi blagodati, tako sami sebi naručujemo propast. Paradoksalno, ali istinito… „Nekad mislite da je nešto loše po vas, a ono ispadne dobro po vas; a ponekad ono što smatrate dobrim po vas bude u stvari loše po vas… Bog zna, a vi ne znate..“, kur'anska je misao koja ističe, po meni, možda i čovjekovu najveću paradoksalnost življenja.
Samo jedna stvar je teža od misije „okupiranje fotelje(a)“, a to je očuvanje na njoj. Iako je prirodni slijed stvari da sve ima početak i kraj, mnogi od nas, tu istinu, ne može/ ili ne želi prihvatiti. I onda počinje borba za opstanak: borba u kojoj ništa nije sveto; svojevrsni ‘bellum omnium contra omnes'… I najveći produkt foteljizma jeste rađanje marvanizma, a što bi dobri Krleža kazao: sa marvom valja postupati po starim, ustaljenim, marvenopalijativno-odgojnim mjerama… Zbog značaja i rasprostranjenosti marvanizma, ono zaslužuje (bar jednu) zasebnu kolumnu…
Bez obzira na čovjekovo trenutno samo-pozicioniranje, sve na ovom Svijetu je prolazno, osim Lica Veličanstvenog Gospodnjega. Kao što sam u zaključku skoro objavljene kolumne napisao da zaista :” … bi trebali vrijeme koje imamo iskoristiti istinski produktivno i korisno kako bi iza sebe ostavili trag vrijedan pomena. Jer naše vrijeme će doći, ali i proći…”
Dormit aliquando ius, moritur nunquam. (Pravda ponekad spava, ali nikad ne umire….)
- Haris Islamčević
Preporod.com
