Političke stranke i religije imaju sličnu strukturu. One barataju prividom kao stvarnošću, kako bi pravu bit stvarnosti učinile nevidljivom, skrivenom i samo rijetkima dostupnom.
Tamo gdje je hijerarhija, a religije i političkih organizacija nema bez hijerarhije, zasigurno nema jednakosti, ali ni ravnopravnosti.
Hijerarhija nikada ne služi da bi se ostvarilo dobro ili korist onih koji se nalaze na samom dnu ili na samom kraju hijerarhijskog lanca, nego da bi se uvećala moć i da bi se umnožila materijalna dobra onih koji su iznad drugih.
Ovo je gola istina hijerarhijski strukturirane stvarnosti, sve ostalo su bajanja. Kada se spoji moć nad drugima i financijski interes, kada netko želi moć kako bi ostvario financijski interes za sebe i svoje, nestaje demokracija.
Ovo je siromašna zemlja, oni koji su se, zahvaljujući napredovanju u hijerarhijskom lancu – neovisno je li riječ o političarima, vojnicima ili svećenicima – obogatili, nisu nikakvi moćnici, nego najniži lopovi, potpuno lišeni svake časti.
Kako netko tko je častan može pljačkati siromaha? Kako netko tko ima makar minimalni osjećaj za javno dobro može orobiti ovako siromašnu zemlju?
Odgovor je jasan, zato što nisu časni i zato što nemaju osjećaj za javno dobro. Oni koji su bez časti i bez osjećaja za javno dobro, nisu i ne mogu biti domoljubi. Oni su mogli biti u svim vojskama ovoga svijeta, ali se nisu borili za javno dobro, nego su raspojasanom požudom za sebe zgrtali bogatstvo i maštali o budućem zgrtanju bogatstva.
Ljudi požude, a o tome je ponajbolje raspravljao Platon, ne mogu voditi državu, jer je uništavaju. Oni ne shvaćaju bitnost države, kao ni bitnost ostvarenja pravde. Njih država zanima kao posjed, a građani kao korisne budale koje se dive njihovoj veličini. Zato ih se oslovljava kao uzorite, preuzvišene, poštovane, uvažene…
Ništa od toga oni nisu, oni su ljudi neobuzdane požude, požude koja želi posjedovati i koja zbog želje za posjedovanjem otima, pljačka, osiromašuje.
Državu mogu voditi i državom mogu upravljati oni koji shvaćaju razliku između individualnog i javnog ili društvenog bitka, oni koji neće uništiti javno dobro.
Vidimo da političke stranke, koje su do sada upravljale državom, nisu dorasle ovom zadatku. No ne smijemo izbrisati razlike koje postoje između političkih stranaka.
Ako promatramo dvije vodeće političke strane – HDZ i SDP, nesumnjivo je da među njima postoje razlike.
SDP zanima politička moć kao takvu, a kada političku moć dobiju, onda ne znaju što bi s njom učinili. Zato nisu ratificirali Istanbulsku konvenciju, zato nisu učinkovito odgovorili na podizanje šatora u Savskoj ulici, zato nisu razvili radno zakonodavstvo, zato nisu započeli postupak redefiniranja odnosa između države i religijskih zajednica, zato nisu reformirali pravosuđe itd. Puno toga nisu napravili, jer nisu znali što činiti s političkom moći, ali su znali što, zbog straha, ne smiju učiniti.
HDZ, naprotiv, politička moć zanima jer znaju da jedino zahvaljujući njoj mogu ostvarivati financijske interese i uspostaviti kontrolu nad svim institucijama u državi. Zato smo siromašna zemlja, zemlja nerazvijene demokracije, zemlja korupcije i nepovjerenja u institucije.
Politička moć koja ne razmišlja na razini javnog, općeg dobra, politička moć koja ne shvaća vrijednost svakog građanina, nije politička moć, nego političko nasilje.
SDP provodi pasivno političko nasilje, nasilje nečinjenja iz straha, dok HDZ provodi aktivno političko nasilje. HDZ ne zanima ideologija, HDZ zanima vlast, politička moć i sve ono što im ona omogućava.
Ideologija se, perfidnom igrom u kojoj sudjeluju i religijske zajednice, u patološkoj formi, spušta među građane kao najbitnija tema.
Ideologija, ako je shvatimo kao skup i sustav ideja, jest bitna, ali kada je se shvati kao izvor društvene patologije, kao hranilište i pojilište sadističkih mentaliteta, ona razara društvo, čini ga sve siromašnijim, sve nezaštićenijim, dok, istovremeno, političke nasilnike čini sve bogatijima i pred institucijama potpuno zaštićenima.
Demokratski deficit, o kojem političari populisti često govore, ne sastoji se u tome da odluke donose tijela i grupe bez demokratskog legitimiteta ili oni koje nije nitko birao, a populisti se osjećaju izabranima. Demokratski deficit u Republici Hrvatskoj izvire iz onih koji su delegitimirali demokratski legitimitet uvjeravajući nas da ga samo oni imaju.
Zar nije na djelu rušenje demokratskog legitimiteta kada saborski zastupnik priča gluposti, gluposti koje je, primjerice, pročitao na nekom opskurnom portalu, a taj portal se bori za političku moć kako bi još aktivnije mogao provoditi nasilje nad ljudskim pravima, koje, uostalom, neprestano provodi?
Ovotjedno iznošenje mišljena klubova zastupnika bilo je upravo u tom tonu. Za saborsku govornicu dolazi zastupnik koji govori o demokratskom deficitu, a taj deficit sam stvara, sam ga provodi i nama ga demonstrira.
Ako neki saborski zastupnik govori isto ono što govori, primjerice, Vice Batarelo, a Vicu Batarelu, koliko znamo nitko od ovozemaljskih birača, nije izabrao za saborskog zastupnika, onda taj zastupnik, koji ponavlja ono što je Batarelo već rekao, zapravo zastupa politike demokratskog deficita.
Populizam jest demokratski deficit.
Borba protiv demokratskog deficita, političkog nasilja, siromaštva i disfunkcionalnih institucija odvijat će se na lokalnim izborima sljedeće godine. Iako se na lokalnim izborima ne biraju oni koji će donositi zakone na razini države, iako se nakon ovih izbora neće formirati Vlada RH, ipak su sljedeći lokalni izbori za Hrvatsku najbitniji.
Na njima biramo koliko smo ljudi i koliko brinemo o javnom dobru u prostoru koji nas neposredno okružuje. Gdje prestaje naša koža, počinje naš grad ili naša općina.
Prvi susret nas i države, ne odvija se u prijenosima saborskih rasprava, nego na mjestu gdje počinje naš grad ili naša općina – na ulaznim vratima u naš dom.
Lokalni izbori će pokazati je li naš dom u deficitu, kakvu vrijednost želimo susresti na ulaznim vratima u naš dom i kakav grad i kakvu općinu će dodirivati naša koža.
Lokalni izbori su izbori u kojima susrećemo sebe.
Nije problem pobijediti, primjerice, u Bandićevom Zagrebu ili Kalmetinom Zadru, problem je živjeti u takvim gradovima. Na lokalnim izborima Zagreb treba pobijediti Bandićev Zagreb, a Zadar treba pobijediti Kalmetin Zadar.
Radi se o našem gradu, našem domu i našoj koži, radi se o slobodi našeg grada. Struktura grada opire se strukturi političkih stranaka i religijskih zajednica. Grad se osjeća slobodom, zato grad svima pripada.
Upravo to biramo na sljedećim lokalnim izborima – slobodu grada kao našu slobodu.
AUTOR: MARKO VUČETIĆ / autograf.hr
